Misionarski san

Bilo je to davno! Tada sam često razmišljala o djelima Majke Terezije iz Kalkute. Bio je to period kada sam u sebi osjećala neku čežnju za potpunim pripadanjem Bogu, ali nisam baš bila uvjerena u Božji odabir. Mučila su me razmišljanja o redovništvu i zahtjevnostima duhovnog poziva, ali nisam vjerovala da je to uistinu poziv, a ako i je, mislila sam, Bog se sigurno zabunio. U toj zbrci u mojoj glavi usnula sam jedan san. Meni je bio jako neobičan, ali i jako snažan san! Danas mi je živ kao što je i onda bio, a njegovo značenje još uvijek otkrivam. Kakvo god značenje bilo, on je bio jedan u nizu Božjih znakova da je moj put – put posvećenog života.

Tog dana bila sam ujutro na misi. Rado sam odlazila na jutarnje mise jer sam voljela tišinu i mir koji je bio prisutan zbog malo ljudi. Nakon mise odlučila sam ostati u zadnjim klupama. Ostala sam u tišini i nisam imala potrebu Bogu ništa reći, samo sam promatrala udaljeni tabernakul koji je izgledao kao prijestolje u zlatu i sjaju. Dolazile su mi različite misli o tom pozivu, o mom životu, o svemu što mi se nametalo kao pitanje, a onda sam otišla s molbom da mi Bog pojasni što mi je činiti! Taj dan nije se dogodilo ništa posebno, no te večeri kada sam zaspala, usnula sam taj san. Bila sam u nekoj pustinji, tlo je bilo od crvene zemlje, a ja sam sebe vidjela od iza s bijelom koprenom na glavi i sivom haljinom (redovničkom). Prilazila sam kućama od trstike i djeci koja su se igrala. Kako sam se približavala, tako sam uočila da se ostala djeca naguravaju s najmanjim dječakom koji je plakao. Kada su me djeca primijetila, brže-bolje su se razbježala, samo je ostao taj malo crni dječak. Prišla sam mu bez riječi, a on je podignuo svoju glavu i mene su zabljesnule njegove prekrasne uplakane oči pune patnje i boli. Rane koje je imao po sebi nisu mi predstavljale problem da ga podignem i uzmem u naručje! Taj osjećaj i taj pogled u meni su izazvali poplavu suza, želju da budem tamo za te ljude, za tu djecu. I odlučila sam darovati život Bogu!

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Otišla sam u samostan! Ali nisam otišla u misije! Mislim da taj san i nije značio moj odlazak u Afriku ili Indiju, koliko moj život predan za one koji pate i koji su sami, za one koji su ranjeni i one koji trebaju srce otvoreno za ljubiti ih baš takve! Taj san, kad god ga se sjetim, u meni budi čežnju za još većim predanjem Bogu, za još većom ljubavlju i spremnošću darovati se! Ne postoji ljepši osjećaj od onog da ni jedan trenutak u tvom danu nije bio samo za tebe jer si ga podijelio s drugim, darovao drugome ili prikazao za drugoga!

To su naše misije, misije koje svakoga dana možemo živjeti! Misije koje su zahtjevnije ovdje gdje nas ljudi poznaju nego ondje gdje smo nepoznati! Našoj zemlji treba novih misionara, ljubitelja ljudi koji će spremno darivati svoje talente kako bi drugima dali nadu, snagu, kako bi ljudima ojačali vjeru i posvijestili Božju prisutnost i Božje milosrđe! Nemoj Gospodinu reći: „Ne!“

s. Marija Pia Tadijanov