TRAŽIM ISUSA...

Pater Marko: Ovaj Božić može biti sudbonosan događaj tvog života

Tražim „jednostavnog“ Isusa, neopterećenog našim formulama ali opet, darivatelja spasonosnog zakona ljubavi, Isusa oslobođenog grobnog kamena na ulazu mjesta gdje vlada smrt i tuga i tama i strah. Tražim Isusa koji će me izvući iz bunara egoizma, ljutnje i sarkazma, naprasitosti, licemjerstva i nemilosrdnosti. Moja je najusrdnija molitva da ga nađem, već danas, zajedno sa svima onima koji se obraćaju, posvećuju, praštaju, koji umiru za njega, koji ga čekaju u božićnoj noći slijedeći repatice u svojim ranjenim životima

Foto: Shutterstock.com

Tražim Isusa. Nije mi ga lako naći, bez obzira na profesiju. Priznajem da često ostajem samo na floskulama i u svojim projekcijama njegove osobe. Mukotrpno je to traganje, prožeto vlastitim slabostima i ranama, fiksacijama na ugodnijim putovima, lagodnijim ponudama. Nevjerojatno brzo znam skliznuti sa staze, praviti se lud i ne primjećivati očigledne putokaze. Tužim se na svaki trn i kamenčić, jadikujem zbog zavoja i uzbrdica, ustrajavam u bezbolnom status quo, bježim glavom bez obzira iz getsemanskih okolica. Toliko sam puta jadno izdao svoje svećenstvo, dobiveno od Isusa. Puna usta Isusa a srce puno iluzija i nakaradnih zamjena, emocionalno bližih. A opet, čežnja za njim je strašna, očajnička, grozničava, dok duša jeca: moram ga naći. Ako ga ne nađem, gubi se svaki smisao. Ako ga ne prepoznam, proći će pokraj mene i ostat ću sam, u bijedi svoje blatnjave savjesti i loših izbora. Ako ne dođem pod Krv i Vodu, umrijet ću u mraku lažnih bonaca svijeta, koje hipnotiziraju božanske svjetionike i prekrivaju ih zaglušujućom tišinom tjeskobe. Moram ga naći – ili gubim sebe.

Razmatrajući tako, otkrivam kako smo lukavo i spretno Isusa zamotali u božićne paketiće, u ukrasne papire, lako razderive i topljive. Gdje je Isus Nazarećanin? „Evo ga“, reći ćemo, „u ovoj duhovnosti, u ovom pokretu, u ovoj misli, u ovom djelu“. No, zaključit ćemo nakraju: „samo u ovomu“. Ne složimo se s time. Ponajviše ljudi usporedit će Isusa sa zakonom, odredbama ponašanja, pravilima i okvirima, s religijom, obredom, uzvišenim gestama, odjećom, funkcijom i „moranjem“. Gdje su to samo našli u Evanđeljima? Neki će ga proglasiti sasvim suprotno – samo čovjekom, ponešto nerealnih, kaotičnih ali privlačnih ideja, revolucionarom ljubavi, no ljubavi stvorene iz svoje perspektive i s mnogim pozadinskim iskrivljenim značenjima. Dio duša će osjećati strah pred Isusom, pa će mu se cijeli život ulagivati, drhtati pred njim u nekakvom religioznom buncanju, manipulirati njegovim riječima i djelima, moliti u grču, potajno ga optuživati za svako zlo ali javno biti uzori svetačkog držanja, čitaj: moraliziranja i osude drugih. Neki će ga i mrziti, pomno kontemplirajući djela nekih njegovih, stvarajući svoje odgovore na pitanja patnje u svijetu ili vječne kazne odnosno nagrade… A nekima će Isus biti ništa više i ništa manje od Bude, ili od Trumpa. Ili od Mickeya Mousa. Ništa mi od toga ne progovara, nitko od takvih me neće uvjeriti da se poklonim lažnoj slici Gospodina Isusa Krista, utjelovljenog Bogočovjeka, Mesije, Očeve Ljubavi.
Tražim Isusa, tražim ga dalje, dok ga ne nađem i ne shvatim da on mene traži, prvi, neprestano i bez odustajanja. Odbijam ga gledati isključivo izvana, kroz formalizme, kao dio nekog našeg lijepog folklora. Ali žalosno i često zaključujem da sam i ja dio toga i da i ja ne mogu samo tako izaći iz dvorišta tradicionalnosti koja si je važna sama sebi zbog sebe same, koja je žičanom ogradom (doduše krasno okićenom) ogradila svoj mali samodostatni planet.

Dat ću jedan primjer iz nedavnog susreta. Dakle u društvu desetak svećenika, jedan od nas obznanjuje kako mu je otkriven tumor, zloćudan, galopirajući, te kako je već i metastazirao. Šokira nas ta vijest, jer riječ je o mlađem kolegi, sposobnom, omiljenom. Padaju pitanja, prijedlozi, znate već, o doktorima, pretragama, zdravijoj prehrani i slično. Međutim, za manje od deset minuta već je cijeli gremij na skroz drugoj temi, zahuktava se, ličimo predsjedničkim kandidatima u sučeljavanju, mlataramo o svemu i ničemu. Čak i bolestan kolega dobiva neku forcu, dok u žaru rasprave brzo nestaju i mlinci s pohanim mesom na tanjuru. Nakon sastanka, vozim se doma, razmišljam o bolesnom subratu u svećeništvu i javi mi se pod-misao: pa, zašto se nismo pomolili za njega?!

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Eto, o tome pričam. I pričam to ni najmanje ne upirući prstom, zaista ne, osim na sebe samoga. Od devetorice svećenika-katolika, nijedan se ne sjeti i ne usudi reći: „braćo, ustanimo, položimo ruke na našega brata, pomolimo se da ga Gospodin spasi, ozdravi i oslobodi ove bolesti, u moćnom imenu Isus!“ Mislim da bi prije dočekali stvaran dolazak stvarnog Djeda Mraza. Pretjerujem radi naglaska. To, to je ono što naš papa neprestano ponavlja, da treba mijenjati! Podsjećam, nisam ni ja tako reagirao. Jer i ja sam očito stanovnik kućice i dvorišta, stanja misli i srca, mentaliteta u kojemu je sve o Isusu, ali Isus nije u svemu. On me tako podsjetio na to, da se ne bih uljuljao u nekoj oholosti. Da je i pao prijedlog o molitvi, svakako bi se napomenulo kako je sada ručak, pomolit ćemo se u crkvi; nemamo sveto ulje pri sebi; nismo članovi Karizmatskog pokreta; previše nas je, neka jedan moli, može kasnije; ta ni sam objekt ove spoznaje nije izrazio želju za molitvom; možemo moliti, ako ćemo na latinskom; kaj bi sad ti izmišljal a pišeš u Bitno.net da ne radiš cirkuse s polaganjima ruku… (koji tako kažu neka ponovno čitaju, jer nisu baš ništa iščitali.) Klasika.

O tome pričam, o toj zatvorenosti, o tim klišejima, o takvoj vrsti vjere i kod posvećenih i neposvećenih, vjere koja ne očekuje čuda, koja je rutinirana i predvidljiva do boli i koja kad boli nema odgovora. I to se odnosi na kler, kao i na samostance, kao i na laike. Na mene prvoga, barem ponekad, a u nekim slučajevima eto, to ne-djelovanje u vjeri može ne završiti po Božjoj volji, a možda čak i kobno. Pitanje glasi: što bi Isus učinio u ovakvom slučaju? Mislim da svi vrlo dobro znamo što: sigurno bi ustao, položio ruke i zgromio duha bolesti. Amen. Mi se pravdamo, izvlačimo, filozofiramo, sve samo ne činimo što bi Isus učinio. (Kad kažem „položio ruke“ ne odbacujem time svoje mišljenje kako se to danas ne treba činiti u velikim skupovima i bez pripreme, kad je riječ o seminarima karizmatskog tipa kao i da imam mnoge zadrške kad laici ulaze u takvu službu, koja se kod katolika na jedan vrlo poseban način veže sa svećenstvom i svećeništvom. Ali ovo je sada potpuno druga situacija.)

Ne, ne osuđuj nikoga, jer ni ja ove ne pišem u osudi već u pitanju i traganju za Isusom. Ako ćemo osuđivati onda nikad nećemo naći Isusa. Možemo i ovako reći: sastalo se deset kršćana… Sastalo se osam katolika i pet pravoslavaca… Sastalo se šest kršćana i pet ateista… I bilo bi identično: kršćani bi (uglavnom) nijemo promatrali bolesnika. A mogli bi na licu mjesta izmoliti barem jednu deseticu ili barem zagrliti i ohrabriti brata u potrebi. Ovo ne pišem protiv nekih kolega, apsolutno ne, nego kao objašnjenje o Isusu koji je ostao pred vratima, a mi se pravimo da ne čujemo kucanje. Zar se isto ne dogodi i u obitelji, na primjer? Dijete boluje, a roditelji i braća, kršćani, uopće ne uzmu u obzir nadnaravno djelovanje Boga u kojeg vjeruju, trenutačno se okreću medicini ili alternativi, umjesto prvo Božanskom Liječniku, sakramentom pomazanja možda. Ovo je samo uzorak, ali naravno, ako svećenici ne znaju upotrijebiti vjeru, tko će znati? Uostalom, zato Bog i šalje laike da rade naš posao. I neka ga rade, samo da ne upadnu u devijacije, od kojih danas puca glava.

Kako ovdje želimo zajedno tražiti Isusa a on se može naći tamo gdje nema osude osobe bližnjega, zato mi se sviđa ono dragog pape Franje, ono omraženo i milijun puta ponavljano s prezirom od njegovih kritikanata: „Tko sam ja da sudim?“ Naravno, tko sam ja da sudim drugoga? Zaboravio si s kakvog si stabla pao, gdje si nekoć bio, što ti je Milosrđe učinilo? Onda ok, samo sudi. Danas se nalazimo u zamahu mentaliteta jedne mučke šizofrenije, generalizirajući naravno, u kojoj su mnogi jako, jako važni i ne mogu progutati ni najmanju kritiku ili se – u silnoj tolerantnosti prema sebi i svojima – nema zrna tolerancije na drukčiji pogled. Odmah oluja osjećaja, erupcija frustracije. Tu mi Isus pokazuje da sam i ja ponekad vulkan, nažalost. Opet ću prvo sebe suditi. Tako, svatko može ako samo zaželi, smije, uživa gaziti papu, na primjer. Ne sviđa im se što nastoji biti otac svima, što ne govori akademski nego tako da ga svi razumiju i što ga razumiju maleni i slabi, a oni ga ne razumiju jer ne žele: gadi im se papa koji nije princ. Svatko se, tako, može gurati da bude u poziciji „iznad“ Petra naših dana. Imamo milijune samoproglašenih rendgen-teologa, znalaca od svega, stručnjaka iz svih (ne)mogućih disciplina, koji su tako jako zabrinuti, tako plačljivo i potreseno ocrnjuju bijelog papu, da je to nevjerojatno, čudo jedno koliko je inkvizitora rado i fanatično potpalilo lomače… Ubili su ga ogovaranjem i podmetanjem. Ne bih se čudio da ga i fizički usmrte, koliko ga mrze.

Umro bih rado s papom i za papu, odnosno za papinstvo – to je kao kad umreš za domovinu ili slično. Vjerujem da je papa Franjo izabran u konklavama od Duha Svetoga i da je on papa za ovo ovakvo naše vrijeme. Vjerujem da iskreno ljubi Crkvu i svakog čovjeka. Vjerujem da postoje mnogi „naši“ i „njihovi“ koji ga dnevno diskreditiraju i difamiraju, otvoreno i zakulisno, namjerno, konstantno, zlobno. Piše li papa baš sve svoje dokumente? Je li on donio Pachamamu u svoje vrtove? Zna li papa svakog biskupa i nadbiskupa na svijetu? Sluša li tko tisuće sati njegovih nagovora i propovijedi – može li iz njih izvući gadosti za koje mu presuđuju? Kao da se ponovno uzdigao Babilon i pomiješao jezike… Papa je danas svemu i svima kriv. Za sve je kriv. Jedini on. Isključivo on drži sve konce u rukama koje žele iznutra uništiti Kristovo stado. Kriv im je otkad nije došao iz Europe, kriv je jer želi Crkvu siromašnu za siromašne, duhovnu, poniznu, poslušnu Bogu, za ovo vrijeme, danas. Pûste rasprave o njegovoj spontanosti i ljudskosti, a u pozadini je želja za zadržavanjem moći i karijera i uzdizanje samoproglašenih veličina. Kad on sam kaže „tko sam ja da sudim?“ pokazuje i meni put prema stvarnom Isusu, biblijskom Isusu, živom Isusu, prema Isusu koji je privukao Zakeja, Levija, Magdalenu. Evo i to ću ilustrirati, u istom kontekstu.

Prije nekog vremena dolazi mi djevojka s istospolnom privlačnošću, u velikim višedimenzionalnim problemima. Dovode je njezini šokirani roditelji, jer da si je nedavno učinila groznu stvar, uzela je žilet i samo-ranjavala se u intimnom području, itd. Razgovaramo. Djevojka pati od bulimije, pala je razred jer se nije mogla sabrati od silnih uvrjeda djece u školi „nulte tolerancije na nasilje“ koju je pohađala, zatvorena je u sebe, vrlo nesretna, puna gorčine, strahova, neispunjenosti, besmisla. Kaže za sebe da je lezbijka i da se tako osjeća od malih nogu. Dobro, ne želim dublje u ovu temu, ne sada. Ali pitam nedvojbeno vjerne vjernike, savršene obdržavatelje zakona i predaje, moralne orijentire i kompase… Može li ju se osuditi, ovako bolesnu i nevoljnu? Ja ne mogu, kao što ni papa ne može. Bi li ju osudili moralno neupitni, da je recimo njihova kći? Mogu i hoću imati mišljenje moje Crkve glede gender-pitanja, ali osuditi ju, odbaciti i prezreti, još više poniziti… Nikada. Niti nju niti ikoga! Jasno sam joj rekao da način života u takvom zajedništvu nije volja Božja za ljude, te da joj takav životni stil pojačava depresivnost i malodušnost i besmisao. Ipak, ova djevojka nije polu-gola divljala u paradama, nije predavala dušu Đavlu u orgijama (što ne isključuje istoga naravno u ovom i u bilo kojem drugom grijehu), nije nasrtala na nevinost djece, nije ustvrdila da „nije u grijehu“ (kako su to, a propos, nedavno ustvrdili mnogi njemački biskupi, i mnogi drugi u kleru mnogih drugih naroda, i mnogi drugi bogati, vladajući, autoritativni, inteligentni) i nije se javno odrekla svake veze s Isusom Kristom, kojega je kao curica primala u sakramentima. S druge strane: iako punoljetna, pristala je doći k svećeniku, zajedno smo molili, kroz plač i slomljenost je primila neke moje naputke k srcu, zatražila odrješenje od grijeha, prisustvovala euharistiji, uzela molitvenik i Novi zavjet s obećanjem da će moliti i čitati, da će razmišljati o čistoći, da njezin prvi identitet neće biti lezbijstvo nego kršćanstvo – da će se boriti s požudom, razmišljati svojom glavom i srcem, da će „ustati i hoditi“ tražeći Isusa, baš kao što ga i ja tražim.

Ova je djevojka nakon gotovo dva sata razgovora i molitve izašla s osmjehom iz župnog ureda, a obećala je i svoju „curu“ dovesti k meni, čisto da neformalno prvo razgovaramo, kao ljudi, jer kako ćeš biti kršćanin ako nisi čovjek? Kasnije sam pričao s roditeljima. Oni su reagirali dosta hladno i dosta ljuto. Naime, objasnio sam im da kćerka nije voljena (dovoljno), da saznajem kako im je novac važniji od svega, da su vjerojatno podosta zarobljeni ljudskim obzirima, da je se srame i da ona to zna, da ju drže svezanu u stalnom stresu i pogonu za nemogućim principima, da su joj iskrivili sliku Isusa, Boga… I da bi oni trebali doći na jedan „egzorcizam“ a ne ona – ali to zadnje sam rekao u sebi. Ajme povrijeđenosti, ajme bijesa, ajme otpora. „Opravdavam jednu lezbijku a korim praktične katolike, koji su sve obavili, koji su već bili s njom kod tri svećenika, koji idu u… na ukazanje, koji su kumovi djeci u Zambiji…“ Isus je negdje bio rekao: „Ovo je trebalo činiti, ono ne zanemariti“. Drugih petsto citata o ovoj materiji ne bih sad navodio. Ostajem pri svojem: ova je djevojka ljubljeno Božje dijete, potrebno duhovne i duševne pomoći, u nizu strahotnih osjećaja i iskustava ja ju odbijam gledati isključivo kroz prizmu seksualnosti, uz vjeru da će, čuvajući i njegujući čisti način života, jednom biti uistinu sretna, iscijeljena, slobodna od zala koje su joj nanijeli drugi. Ona također traži Isusa. Onog pravog, jedinog, dobrog i milosrdnog Isusa, o kakvom čitamo u Novom zavjetu i o kakvom pjevamo na skupovima slavljenja i kakvog je slijedila i ljubila, na primjer, Majka Terezija… Ja sam neizmjerno zahvalan Bogu što mogu s njom tražiti istog Isusa. Silno bih volio da i njezini roditelji počnu tražiti Isusa, izvan krutih gabarita svojeg viđenja lika Isusa i Crkve. On prije i iznad svega ostaloga, traži od nas ljubav u istini. Stota ovčica je njegova najveća ljubav. A svaka će stota ovčica preskakati ograde, jer je preslaba da ih razumije, možda i nerazumna da ih prihvati. Nije važno, ako se ja obratim, ta će ovčica poželjeti onoga koji me obratio i biti uz njega sigurna unutar ograde koja ne podsjeća na logor nego na utočište i tajni vrt prepun cvijeća, igre i radosti, negdje iz djetinjstva… (U Bosni možda, hihi). Dakle ima ograda koja simbolizira Crkvu a ima i ograda koju smo mi crkvenjaci podigli a koju ni Dobri Pastir ne može preskočiti.

Tražeći Isusa, nipošto ne opravdavajući grijeh ali beskompromisno ljubeći grešnika, dolazim do najsigurnije istine o strmom i uskom puteljku, koji sto posto dovodi do njega: obraćenje. Na to nas poziva i advent i korizma, i Pismo i predaja, i mistika i teologija kao i zdrav vjernički razum. Oj, sve je lakše nego obratiti se. Sve se može prihvatiti nego poziv na promjenu srca. Ja sam u sebi vidim tolike betonske gromade i brane, koje učinkovito priječe milosti da se razlije i teče gdje želi teći i preplavljivati područja koja želi. Stidim se tih betonjara, korim se, lupam raznim čekićima pobožnosti, ali potrebni su ipak teži bageri i dizalice. Stari čovjek nikako da „počiva u miru“. No, kažu nam da je obraćenje proces i da trebamo imati i strpljenja i ljubavi i prema sebi također. To obraćenje nekako zvuči previše metafizički, misteriozno. Ali zapravo je sasvim svakodnevno, koristi vrlo ovozemaljske kategorije razlučivanja i postupanja.

Evo ponovno primjera, iz moje svakodnevice. Sjećam se jednog tate koji je uzeo svu svoju obitelj, inače naših „izbjeglica“ na zapad, te su njih petero došli k meni na blagoslov, usput, čini mi se da su išli na more, ljeti. Primio sam ih nakon nedjeljne mise. Tata je referirao stanje u obitelji: jedno dijete ima neke lakše psihičke smetnje i nikako da se smiri, drugo dijete ima 17 godina i jedini mu je život u travi, izlascima, alkoholu, a treće dijete je upalo u neku sljedbu, zamrzilo kršćanskog Boga, sad se odlučilo odseliti od njih… Ovaj zadnji nije ni htio ući u crkvu. Nadalje, supruga je bolesna, iscrpljena teškim fizičkim poslom, obavezama, nisu sretni, nisu u miru. (Da, ljudi danas pucaju po šavovima. Nikoga se to previše baš ne tiče. Rob si, roba i robot. Šuti i radi. „Bit’ će bolje“. Uživaj dok možeš. Važno je da imaš nešto ušteđeno. Voli svog psa i mačku. Ako baš ne ide, postoji i eutanazija.) Prije samog blagoslova, htio sam malo dublje zaroniti u njihove situacije, ne bi li im kako pomogao i nekim savjetom, jer svećenik je „ikona Isusa Krista“ ali sama slika pomaže samo ukoliko vodi prema živom Isusu. I tako, mic po mic, saznajem da je ovo dvoje ljudi zapravo rastavljeno – oboje imaju supružnike s kojima su vezani zakletvom u crkvi, u kršćanskoj ženidbi otprije. Idem dalje, supruga je imala dva pobačaja. Nije se ispovjedila, te su smrti, dakle, još u njoj. Dolaze u svoju crkvu, ali ne redovito i ne zajedno. Kod kuće ne mole skupa, ponekad tek osobno, kad se sjete. Muž već godinama ne razgovara sa svojom familijom u Hrvatskoj. Smatraju da su neki od njih bacili uroke na njih. Dalje nije potrebno.

Pa dobro, pobogu, kako ćete vi dobiti ikakav blagoslov??? Na moj užas kažu mi da su im njihovi župnici tamo rekli da je sve u redu, da mogu pristupati svetoj pričesti, što su učinili i kod mene pri svetoj misi. „Najvažnije je da se vi volite i poštujete, pokajte se u duhu, ispovijedajte se izravno Bogu, pustite zastarjele propise“. Dakle, u neizrecivo teškom smrtnom grijehu abortusa, u drugom braku koji nije blagoslovljen od Crkve, samo nominalno i povremeno ispovijedajući i živeći vjeru, oni žele Božji blagoslov. Ne smatraju da je njihov grijeh oskvrnuo Crkvu i da stoga Isus preko tog svojeg Tijela mora dati oprost i odrješenje. Dok sam im ljubazno objašnjavao njihovu pravu situaciju, gledali su me čudom se čudeći o čemu ja to pričam i zašto pričam suprotno od njihovih zapadnjačkih župnika i snebivajući se nad tim da ih pozivam na obraćenje i „pospremanje kuće“ jer je puna nereda, zloduha, nehaja za Božje, prepreka za blagoslove i blokada za milosti. U tom su čuđenju dalje nastavili za Jadran. Netko će im već dati blagoslov, svakako. Eto, ovdje vidimo kako ipak zakon ima smisla, ali zakon ljubavi, po Isusu. Kad nestanu granice, zavlada kaos.

Gospodin ih ljubi, Gospodin im želi pomoći. Ali moraju se obratiti i početi tražiti Isusa, ne samo njegove blagoslove i beneficije, ostajući u svakoj vrsti nereda. Isus je Bog reda, oni su baš zaglibili u jamu religije bez vjere. Uzgred budi rečeno, nije li prestrašno što ondje dobivaju, od takvih svojih svećenika koji su u otpadništvu, u apostaziji, a uskoro vrlo vjerojatno i u raskolu, u shizmi? Neprestano slušamo o kršćanima koji bivaju zvjerski ubijeni samo zato što pred manijacima (potomci Abrahama, odnosno njegova sina Jišmaela, Arapi, muslimani, i dalje su Abrahamovo sjeme, kao i Židovi i kršćani i svima nam je zajednički neprijatelj „čovjekoubojica od početka“ (usp. Iv 8, 44)) nisu htjeli triput izreći šehadet „Allah je bog, Muhamed njegov prorok“. Sve im bez pardona, pobiju, zapale, otmu, muče ih i istrijebe u tili čas, evo cijela sela u Keniji, Nigeriji, Siriji, ili pak našu svetu braću mučenike u komunističkim zemljama i njihovim sotonskim kazamatima.

Što da onda kažem o ovima, koji se nazivaju katoličkim svećenicima, a ovako savjetuju i uče duše? Komu oni zapravo služe: Bogu ili Đavlu? Što im se dogodilo, kako, kada? Kako je to uopće moguće, pitamo se u velikom čudu? I, što će biti dalje, hoće li ta pomućenost razuma, to manipuliranje polu-istinama, to ulagivanje masoneriji, to gaženje nauka i vjere i dalje se razvijati, ili? Čekamo s nadom i pouzdanjem da se i papa Franjo oglasi, konkretno i snažno. Kakvu sablazan, kakvo neopisivo zlo sada čine, dogovorom na najvišim razinama ukidajući grijeh, tamu nazivajući svjetlom! Sada već imamo kler koji počinje opravdavati i podržavati čak i abortus! Naravno! Iz zla u gore, biblijski. I još bezočno lažu da tako žele pomoći čovjeku. Što će reći maleni, nevini, neiskvareni i dobronamjerni? O, koliko su u zabludi, kako je nevjerojatno ono što se danas na tolikim mjestima u svijetu naučava pod krinkom kršćanstva, prakticira, nudi! Hvala Bogu na malom stadu, koje se još uvijek opire svemu tome. Hvala Bogu na dušama koje mole, čine pokoru, daju zadovoljštinu, svjedoče, slave Gospodina, ljube Majku Mariju, čekaju uzdignute glave na Kristov povratak. No, ne ćemo ni ove suditi (jedan je Sudac) ili mrziti ili odbaciti; govoreći istinu i ukazujući na zabludu, za njih ćemo moliti i nadati se da će tražiti i naći Isusa. Kad razmišljam o ovome što se danas odvija na naše oči u Crkvi na zapadu, ponese me, ogorčim se, jer će nebrojene duše djece, mladih, slabih i malenih Isusovih propasti, biti odvedeni na potpuno krivi put! Grozota pustoši!

Ali i dalje tražim Isusa. Nađem ga ponekad u nekim ljudima. Nalazim ga i u poniženju i u nošenju križa. Svakako ga vidim i gledam u hostiji, iza rešetaka ispovjedaonice, u novorođenom djetešcu, pa i u čudima prirode. U Betlehemu i Jeruzalemu. Tražim autentičnog Isusa iako se u svojoj ljudskosti bojim da ću ga naći ondje gdje nipošto ne želim proviriti. Tražim „jednostavnog“ Isusa, neopterećenog našim formulama ali opet, darivatelja spasonosnog zakona ljubavi, Isusa oslobođenog grobnog kamena na ulazu mjesta gdje vlada smrt i tuga i tama i strah. Tražim Isusa koji će me izvući iz bunara egoizma, ljutnje i sarkazma, naprasitosti, licemjerstva i nemilosrdnosti. Moja je najusrdnija molitva da ga nađem, već danas, zajedno sa svima onima koji se obraćaju, posvećuju, praštaju, koji umiru za njega, koji ga čekaju u božićnoj noći slijedeći repatice u svojim ranjenim životima.
(Post scriptum: u primjerima svih kolumni nikad ne opisujem situacije i/ili osobe kojima bi se netko mogao osobno prepoznati; tako su i ovi primjeri istiniti ali potpuno izmijenjenih okolnosti i činjenica.)

@tatamata324
Zašto u blagdansko vrijeme moramo čitati o teškim temama, neka se obrate političari koji nas kradu i lažu i varaju i neka se Kolinda prestane smijuljiti u katedrali, neki dan sam ju vidjela, da ne govorim o njezinoj haljini ja si kupujem u sekndhend šopu a vidi nju kraljicu ko fol

Tekst se nastavlja ispod oglasa

@blasfemijemali
Prvi put čitam autora. Inače čitam sve katoličko. Ovaj nešto sumnjivo zagovara pe***e. Hvala Bogu da su moja djeca seksualno zdrava. Volio bih i da mi se ponekad jave al razumijem sve. Nekad ih u sebi opsujem pa velim da su ped***. Crkva mora više govoriti o pe******ku, ja više ne mogu to gledat idem moliti s velikom ljubavlju i vjerom da Bog uništi ovu Sodomu kod nas

@janisamrobinkahuda
Poštovani pater Glogović, trudim vas se iz petnih žila ne suditi, ali podsjećam da ste redovnik monah i da je vaše zatvoriti se u sveti samostan a ne svako malo braniti papu antikrista i unositi nemir u čitatelje. Ovo je zadnji put da vas čitam i žalim što sam vas čitala zadnjih osam godina. Odite si svom otpadničkom papi u Rim ja ostajem vjerna svojoj Crkvi i vjeri i danas ću vas prikazati na misi, da se obratite. Ne znam što ćete kad vam dođe Petar II., al baš me i briga. Hvala.

@svetiseimetvoje
Da te samo dotaknem! Pjesma moje duše! Opet i opet i opet ste me produhovili za cijelo tromjesečje. U adventu sam se odrekla cigara i to prikazala za vas. Jedva čekam Božić. Nastavite tako pisati, vidimo se na seminarima, nadam se na svim!

@lexorandi
Ne razumijem ovaj eklatantan napad na sv. Tradiciju, ovu bespoštednu osudu svih koji u latinskom jeziku uživaju u čistoći katoličanstva. Bez obzira što Amerikanci tako strašno mrcvare latinski. I ostali narodi, osim nas. Još je papa Pio VIII. govorio o kazni paklenoga ognja za one koji će drsko ustati na stari nikad revidirani pravovjerni Katekizam, okosnicu svega svetoga. Tu su osobito karizmatici prvi koji protestantiziraju naše presvete uredbe. Nema ništa boljeg i ljepšeg i plodonosnijeg nego kad čuješ Jesu dulcis memoria… Bez obzira što se ne razumije, ali melodija je nebeska, nitko to ne može osporiti. Samo nenormalan čovjek može tako pisati o latinskom jeziku. Ja ga ne razumijem ali mi je jako lijep. I sveti je i vječan. Rimljani su govorili latinski, možda je i Pilat razgovarao s Gospodinom na latinskom. Ovo je strašno što dotični piše protiv latinskog jezika, svetinje.

@dlakanajajetu
Gospodine velečasni jeste mi vi to stvarno spomenuli Djeda Mraza? E ovo je vrhunac. Ovo je UDBA, ovaj militantni neokomunjarski portal treba zabraniti. Ja sam istinski zgrožena i ugrožena.

@123iopet123
Pozdrav svima. Ja živim u Švicarskoj i ne idem baš svake nedjelje u crkvu al naš je župnik Švicarac skroz dobar i svaka mu čast ima kratke prodike a i vjeroučiteljica je dobra samo njezina djevojka mi se ne sviđa jako je ljubomorna i nekako mrka pozdrav svima u domovini

@stojilpucam
Iako smatram da je bolje da molim nego da pišem komentare ovaj put opet ne molim i pišem riječi podrške dragom pateru i nadam se da će se jednom i obratiti, ja sam u zajednici gdje smo se svi obratili i sad puno molim samo mi kolumne i portali odvraćaju pažnju ali ja molim i dok pišem pa svima preporučam da mole dok pišu

@volimsvepospisku
Nepojmljivo mi je da jedan rimokatolički svećenik promiče protestante u najgorem mogućem obliku kao i promiskuitet, iako ne protestantski promiskuitet. Njegova herezija je vrlo opasna. Pastor Marko uči našu dragu mladež mržnji. Osobno ću pisati uredniku portala i zahtijevati ispriku a možda i naknadu za duševne boli.

@mantemeseludiljudi
Ja sve potpisujem što je napisano. Osobito o devijacijama kod naših hrvatskih kardinala, biskupa i provincijala i časnih sestara i ono kako je oprao onu lezbijku. P. Marko je osobno na mene više desetaka puta položio ruke. Neka nam jednom napiše zašto jednom nisam pala u duhu a jako sam bila potrebna baš taj put. I trebam hitno paterov mobitel, imam neke poruke od Gospe za njega, redovito ih dobivam putujući ujutro rano autobusima na relaciji V. Gorica – Kustošija. Jako mi se sviđa sveta Faustina, razmišljam o pozivu. Jedino što ne volim Poljake baš. Idu mi na živce njihova prenemaganja po našim plažama a jednoj mojoj poznanici koja je radila na moru nisu platili piće nego su pobjegli. Žao mi je ali morala sam to napisati, po savjesti.

@zdravodruzetitomeni
Samo vi poštovani budite ironični i sarkastični i ljubazni prema kriminalcima. Samo vi pišite dok možete. Ne znam što vam tako smeta sučeljavanje predsjedničkih kandidata? Odričete li se desnice? I kad ćete već naći tog Isusa, koji nije i moj Isus, a sumnjam da ćete ga naći jer ga tražite preko krive politike, kao i svi vi popovi lopovi. Još malo uživajte blagodati vatikanskih ugovora. Hehe, neka vas Bog blagoslovi, hehe

@btbratebtsestro
„Ja bi rado umro za papu“. Sve se može lako srediti.

@istinaoslobadja
Dakle uvaženi fratar koji se tako divno predstavlja u nas i u inozemstvu, piše naričući o žrtvama islama a znamo svi da pjeva sevdalinke na sve strane. Je li pjevao i „Sa Gradačca bijele kule Zmaja od Bosne?“ Čime je zamijenio riječi u pjesmi „Alah, il Alah, selam alejkum“??? Koja mafija. Koje pretvaranje. A pjeva i za novce čujem. Povraća mi se od svih takvih. Evo povraćam.

@hirohitohirosima
Ja sam budist. Svima želim blagoslovljen Božić i svako dobro od Maloga Isusa kralja ljubavi. Vaš Ivan.

@guramnosss
Don Damir Stojić je oćelavio od mladih, p. Marko je posijedio od pobačaja. Ovaj svećenik iz članka dobio tumor. Moj velečasni župnik mora stalno na wc, ošo mu mjehur skroz naskroz. Svećenici su nam stari i bolesni. I narod nam je star i bolestan. Kako u Njemačkoj biskupi dozvoljavaju homo-brakove, tako bi u nas biskupi trebali dozvoliti bioenergiju. Uz molitvu, naravno, meni to jedino uvijek pomaže.

@ruzicasambila
„Veliki zaljubljenik u Majku Božju“, kako sam jednom reče, a u kilometarskom tekstu jednom ju spomene i to periferno. Odmah ću moliti našu Nebesku Majku da mu oprosti i da ga ne kazni. Mojoj su svekrvi jako pomogle moje četiri krunice dnevno za nju. Pokoj joj vječni.

@glassavjesti
Jadni mi kad nam svećenici traže Isusa. Jadni mi kad nam ovakvi sole pamet a sami se izjašnjavaju kao grešnici. Jadna naša majka crkva sa župnicima koji toliko sastanče i vazda mažu po mesini. Sve je to duhovni pa onda i tjelesni kolesterol. Meni je pomogao koktelčić: češnjak-peršin-limun-med-đumbir natašte. Preporučam svima, zbilja pomaže.

@otvorzenokapiju
Najdraži velečasni pater, da imate ženu i dva-tri komada djece ne bi vi pisali ovakve romane i ne bi vas mučilo kaj o papi pišu masončuge prerušene u rkt. Supermene. Dajte razmislite kaj bi vam bilo bolje. Još ste mlad i život je pred vama.

@pajopatkica
Ako u adventu pjevaju „(Srca gore) Evo zore“ – trebam li prijaviti nekome?

@666xyz
Sve je ovo u redu. Meni je drago kad se glođu i žderu. Papa na ražnju, vjernici u ekstazi, mladi na kokainu. Dajte nam još showa. Ja mislim svojom glavom, ne treba mi popovsko blebetanje. Sloboda narodu.

pater Marko Glogović | Bitno.net

Objavljeno: 21. prosinca 2019.

Možda vam se svidi