Razmišljam o tomu, koliko se Bog proslavlja po malim i neznatnim stvarima te kako preko skromnih ljudi, slabašnih uvjeta i naoko beznačajnih prilika može činiti svoje veličanstvene, nebeske stvarnosti! Evo, na primjer, prije nekoliko smo godina unutar našeg apostolata za život pokrenuli jednu uistinu moćnu molitvenu inicijativu, koja daje prekrasne plodove. Riječ je o „Jerihonskom bdjenju“ odnosno o sedam dana i noći klanjanja, slavljenja i molitve na razne nakane pred izloženim Presvetim sakramentom. Bio sam vrlo razočaran jer se činilo kao da ova prelijepa molitvena ponuda nema odjeka. Svega dvije-tri župe u nas su se odlučile i ohrabrile na organiziranje „Jerihona“, od tih župa neke su skratile ovo bdjenje na dva-tri dana. Međutim, baš kad sam razmišljao kako nema smisla više tiskati letke o ovom bdjenju, niti o tomu pisati (na više sam mjesta pisao) zovu me neki supružnici iz Slovenije, kažu da bi me posjetili i dali jedno sjajno svjedočanstvo… I tako, dolazi mi ovaj mladi bračni par, koji je prije nekog vremena u jednoj našoj crkvi nabasao na letak o bdjenju. Gospodin im je preko niza događaja pokazao da bi htio da i Slovenija ima svoje „Jerihone“ te su njih dvoje (njih dvoje!) sramežljivo, nenametljivo, ponizno, ali hrabro započeli tražiti župu koja bi pokrenula sedmodnevna bdjenja… Da malo skratim: u godinu i pol dana diljem nama susjedne države, održala su se 104 „Jerihonska bdjenja“!!! Ne samo to, za sljedeće advente i korizme njihovi će biskupi potvrditi ovu molitvenu inicijativu u svojem pastoralnom planu, dakle „Jerihoni“ imaju sve potrebne blagoslove i dozvole i preporuke i poticaje! Aleluja! Eto, samo zato što je dvoje ljudi „uhvatilo“ viziju i poslušalo Duha Svetoga. Bog treba čovjeka, da bi pomogao čovjeku! Ne sumnjaj da je upravo tvoja malenost, nedostojnost, nemoć i nekompetentnost zapravo najveći mogući plus za Gospodina; on upravo traži takve koji u svojim očima nisu ništa posebno, vrijedno; on treba baš takve kojima ne bi na pamet palo da se velike Božje milosti mogu razliti upravo po njima. Bilo bi dobro da se prisjetimo što se to zapravo dogodilo u Jerihonu, pa otvori svoju Bibliju i nađi: Jošua 5, 13-15; 6, 1-21.

Jerihon je, kao što znamo, ime drevnoga grada, o kojemu čitamo i u ovom biblijskom izvještaju o Jošui (slika Ješue, odnosno Isusa) koji vodi Izabrani narod (Crkva je novi Izrael) u Obećanu zemlju (slika nebeskog kraljevstva i spasenja). Jerihon u prijevodu znači „grad mjeseca“, a mjesec je simbol grijeha, tame, poganstva. Jerihonske su zidine morale pasti, da bi područje poganstva i idolopoklonstva pripalo Gospodinu. „Ratnici“ to smo mi, vjernici, molitelji. Kao što čitamo, dogodilo se to nakon što je Izrael bio poslušan Božjoj riječi i sedam dana (sedam svetih sakramenata, sedam darova Duha Svetoga) obilazio grad. U našoj temi, „Jerihon“ je i skraćeni naziv molitve i bdjenja pred Presvetim oltarskim sakramentom, poglavito uz krunicu i čitanje Svetoga pisma, koje traje sedam dana i sedam noći – po uzoru na obilaženje grada; ovo je „ratovanje na koljenima“ pred i sa Gospodinom Isusom Kristom, koji ruši zidine naših grijeha i utvrde naših slabosti i rana. Ova je pobožnost i izraz naše zadovoljštine za grijehe: bogopsovke, abortusa, praznovjerja, obeščašćenja Presvetog sakramenta, skandala u Crkvi, itd. To je i djelo naše pokore i žrtve, bez kojih nema pravog posvećenja i svetosti na koju smo pozvani. „Jerihoni“ su i čin svjedočenja naše vjere i ljubavi prema Isusu – Euharistiji.

Idejni začetnik ovih bdjenja znanih i raširenih diljem svijeta bio je „apostol svete krunice“ Anatol Kaszczuk (Kaščuk, 1912. – 2005.) rodom Poljak, vjernik-laik, gorljivi štovatelj Majke Božje, koji je organizirao prvo „Jerihonsko bdjenje“ pri pavlinskom samostanu i marijanskom svetištu Jasna Gora, od 1. do 7. svibnja 1979. Mnoštvo sabrano u ovoj vrsti zajedničke molitve je izvojevalo svoju prvu pobjedu: pohod pape Ivana Pavla II. domovini, pohod koji je tada ozbiljno bio doveden u pitanje. Začetnik bdjenja, neobično velik molitelj i promicatelj pobožnosti krunice, umro je na glasu svetosti. Prvi svećenik koji je predvodio bdjenje, pokojni pater Ciprijan Kubik, redovnik pavlin kojega sam osobno poznavao, ovako je ukratko opisao ovu molitvu: „Jerihon je rat protiv paklenih sila, zapovjeđen od Majke Božje.“ Pavlini u Hrvatskoj već godinama organiziraju „Jerihonsko bdjenje“ pri svojim samostanima i župama. Pavlinski „Apostolat za život“ (udruga Betlehem) godišnje čini bdjenja za spas nerođene dječice, za blagoslov brakova i obitelji, za one koji žele začeti djecu… Iz učinjenih bdjenja diljem svijeta iznikle su razne druge lijepe duhovne inicijative! Zanimljivo je da je Majka Božja u Amsterdamu (autentičnost ukazanja potvrđena 2002.), vidjelici Idi Peerderman rekla: „Događat će se velike duhovne borbe… Događat će se Jerihoni.“ (2. siječnja 1946.)

Svako se Jerihonsko bdjenje dogovara sa župnikom (ili s poglavarom samostana) koji određuje koordinatora i vrijeme. Idealna su vremena adventa ili korizme, ili prije župnog proštenja; možemo bdjeti u molitvi i u nekim posebnim prigodama župe, molitvene zajednice, ili za neku određenu osobu/obitelj, papu… Ili za duhovna zvanja; za mlade i djecu; za mir u svijetu/domovini; za poštivanje života od začeća do prirodne smrti… Bdjenje traje sedam dana i sedam noći, iako je moguće bdjeti i skraćeno; ili da samo ostane dnevna molitva, prema prilikama u župi. Praktična uputstva: potrebno je napisati dežurstva, za svaki sat molitve. Uvijek se moli pred izloženim Isusom-Euharistijom. Molitva se prekida samo za vrijeme sv. mise. Prostor mora biti liturgijski pravilno i dolično uređen. Molitva se odvija u ritmu koji odgovara moliteljima, izmjenjuju se krunice, čitanje Biblije, tišina, pjesma, litanije, časoslov, spontane molitve, slavljenje i slično. Nebeski zaštitnik ove inicijative je sv. Ivan Pavao II.

Zašto je dobro imati ovakvo bdjenje? Mislim da zato što kao kršćani vodimo mnoge borbe i imamo mnoge zidine u našim životima. Ove utvrde su moćne, prate nas često još od majčine utrobe. Bog ne želi da njegova djeca žive u strahovima, u bijedi, u očaju ili vezani zlodusima ovisnosti odnosno prokletstva. On za nas želi BLAGOSLOV. Trpljenja su ujedno i teret i milost i blagoslov: „Jerihonsko bdjenje“ nam daje dodatnu snagu (uz sakramente) da prihvatimo križ i da živimo Kristom. U bdjenju očekujemo Božju pobjedu nad grijehom. Očekujemo i čudo, ako nam je potrebno. Ova je molitva zapravo jedna konkretna duhovna borba u kojoj možemo iskusiti Božju blizinu, ljubav i milosrđe. Tijekom bdjenja svećenici mogu ispovijedati vjernike. Noćno bdjenje uz Isusa ima posebnu ljepotu i značaj. Zabilježeno je, da su župe koje su imale bdjenje oživjele i osnažile se u mnogim pogledima. Težak odgoj djece… Bračna kriza… Obiteljske nesuglasice… Vjerske sumnje… Bolesti, ovisnosti, kušnje, nemoći… Ili samo ljubav prema euharistijskom Isusu? Uđi u Jerihon! To ti je moj najsrdačniji poziv i uvjeravam te da se nećeš razočarati!

Razgovaraj sa svojim župnikom. Možda se i u nas dogodi slovensko čudo! Ako pristane, dogovorit će se s voljnim ljudima oko organizacije. Onda će oglasiti „Jerihonsko bdjenje“ u župi, pozivajući vjernike na sudjelovanje te da se upišu u prethodno pripremljenu tablicu dežurstva. Potrebno je dobro objasniti svrhu i tijek molitve, najavljujući početak i svršetak. Pozivaju se molitvene zajednice i pokreti koji djeluju u župi (kao i npr. prvopričesnici, krizmanici, njihovi roditelji, zajednica mladih, redovničke zajednice…) da dođu sa svojim programom. Župnik može na početku pročitati iz Knjige Jošuine odlomak o pohodu na Jerihon. Na samom kraju pjeva se ili recitira himan „Tebe Boga hvalimo“. Vrlo je važno i u duhu bdjenja kao zamisli, da se u klanjanju dnevno moli cijeli Gospin ružarij, najbolje uz razmatranja, te uz posvete Isusovu i Marijinu Srcu. Eto, jasno i krasno, o „Jerihonu“. Vrlo jednostavno, silno blagoslovljeno.

Krunica u srcu bdjenja

Ono što mi ne možemo, Bog može. Ono što mi pokvarimo, Bog popravlja. Kada smo slabi, on je jak u nama. Gospodin nas nikada neće napustiti. Smatram da su ova vremena, u duhovnom smislu, izuzetno dobra! Bez obzira na sve što se događa posvuda, ipak se možemo nadahnjivati na prvoj Crkvi, možemo imati oduševljenje za Isusa, možemo činiti mnogo dobra, možemo se boriti snažno i plodonosno, samo ako želimo. Svakako nam u tome može pomoći „Jerihonsko bdjenje“ jer kad smo na koljenima, tada pobjeđujemo. U srcu te pobjede je i Krunica. Nema priznatog ukazanja Blažene Djevice Marije, u kojoj ona ne bi govorila o važnosti ove jedinstvene molitve. Ma, tko bi uopće i mogao opisati njezinu snagu i vrijednost? Toliki mnogi ne vole ovaj način molitve, jer ga ne razumiju, jer ne shvaćaju da – kao što napisasmo na početku – Gospodin računa s poniznošću, s malenošću. Krunica je molitva koja nas čini poniznima. U njoj se u svakoj Zdravomariji priznajemo – grešnicima. Između svakog od ta 53 pozdrava Mariji, izgovaramo „Ime nad svakim drugim imenom“ – ime Spasitelja, Isusa. Jer on je u sredini svega, u središtu povijesti i svemira i vjere i vremena i svega „vidljivoga i nevidljivoga“. U Krunici moli naše srce, ne samo naš razum. Zato je nerazumljiva onima koji su uvijek i u svemu i prema svima i u odnosnu na sve što znaju i ne znaju vrlo razumski. Njima je ova molitva čudnovata, jer se ponavljaju zazivi, jer je preduga, jer je „dosadna“ u njihovim očima (ušima). No, zar nije oholo smatrati da je samo moja molitva, koju ja smišljam, stvaram i izričem, dobra molitva? Zar nije oholo misliti da Duh nije mogao progovoriti i drugima (sveci, pisci, mistici, naše bake i djedovi, djeca…) koji su neku molitvu zapisali, te ju mi danas imamo takvu, zapisanu? Oni kažu: “Neću moliti tuđe molitve.” Zato u biti i ne žele moliti Krunicu, jer je „tuđa“, naime, prepisana je iz Evanđelja. Sve se u životu ponavlja, od posla preko obiteljskih svakodnevica, do smrti. Zašto se i molitva ne bi smjela ponavljati? Ponavljam ove pozdrave i zazive, ove molbe i slavljenje, jer volim Isusa, volim Mariju, njegovu i moju majku. Prebiremo ova zrnca jer nam treba vjera kao „zrno gorušičino“. Nije nam „predugo“ sjediti pri kavama i pivima, uz laptope i ajpede, uz beskrajna prepričavanja i dokazivanja i raspravljanja… Zašto nam je onda, onima kojima jest, Krunica preduga? Tko ljubi i voli, tomu nikada nije predugo biti s voljenom osobom. Tajna Krunice je u sljedećem: ona je duhovno „oranje“. A taj čin sam u sebi ne donosi neku euforiju čovjeku. Mučan je, naporan, dugotrajan. Sjediš na tom traktoru i svako se malo okrećeš da vidiš je li se dobro izoralo. Sunce prži, motor bruji, ne čuješ ni mobitel. Kad dođu plodovi, onda se raduješ i veseliš – nakon obje vrste oranja.

Zato se u „Jerihonskom bdjenju“ kao obavezna molitva navodi Krunica. Ona sjajno paše u tom poklonstvu pred Presvetim, u tom bdjenju, u tom „oranju“ života. U svakodnevicama, koje se ponavljaju, prate nas Gospodin i najposebnija od svih ljudi, Bogorodica Marija, dok razmatramo ovu ponavljajuću molitvu. Iako još ne znamo točno što je s Međugorjem (jer, zaista ne znamo, nažalost), ipak bih se usudio na kraju izdvojiti nekoliko poruka u kojima Gospa govori o Krunici. Sud o ovim ukazanjima ostavljamo apsolutno u rukama Crkve, naše Majke. Ja sam se potrudio pročitati sva moguća mišljenja na ovu temu. I znam što mi govori srce, a što glava. Ne pišem svoje sudove, jer nisam kompetentan nekomu nešto nametati, prepričavam samo ono što pročitah. Po svemu napisanomu, ispada da je Međugorje ili najveća moguća sotonska obmana u povijesti Crkve, ili je jedan od najvećih mogućih Božjih darova. Upravo tako! Ali, kako biti siguran? Jedno je sigurno i treba nam biti jasno, kao ozbiljnim, zrelim i odgovornim vjernicima: Crkva ne poznaje demokraciju – ali posjeduje hijerarhiju. Tu hijerarhiju, bez obzira na nečije moguće subjektivne misli, ipak vodi Duh Sveti. Zato oni koji pljuju, psuju, vrijeđaju, proklinju biskupa(e) koji se negativno izjašnjavaju o Međugorju, nemaju blage veze s Gospom, na koju se spremno i gorljivo pozivaju – čak su njezini neprijatelji, antisvjedoci i lažni pobožnici. Zapravo, oni su starozavjetni zeloti, od prije Gospe.

Pro et contra

Po čijoj je strani istina, pokazat će vrijeme. Dok ne pokaže, molimo i istražujemo. Dok god se primaju „poruke“ nemoguće je donijeti ispravan i konačan pravorijek. Oni koji Međugorje kao mjesto ukazanja ne priznaju i žestoko mu se protive, navode kako su za takav stav krivi: vrlo nejasni i konfuzni počeci, manipulacije s raznih strana, djeca koja idu pušiti cigarete na brdo (za razliku od Fátime i Lurda…), koja prenose poruke protiv biskupa i svakojake čudnovate riječi i pouke o mnogočemu i o mnogima; krivotvorenje dnevnika i župnih kronika, po želji vidjelaca i fratara premještanje viđenja u crkvu, sakristiju, župni ured, a kasnije posvuda po svijetu, pa i u prijevoznim sredstvima, u hotelima, dvoranama, pri raznoraznim događanjima; kažu kako je u to vrijeme oko 200 „vidjelaca“ imalo viđenja po Hercegovini; nadalje, tvrde kako su „plodovi“ između ostaloga i svjetski poznato otpadništvo nekih od početka involviranih svećenika i redovnika (neki su osnovali i prave ezoterične sekte) pa sukob između franjevaca i biskupijskih svećenika koji nije minuo već se i pogoršao tijekom godina (postoji ondje i neka kao paralelna Crkva, sa svojim župama, u potpunoj apostaziji od Crkve katoličke, itd.); također predbacuje se navodno luksuzan način života vidjelaca, firme za hodočasnike i suvenirnice koje vode, njihovi bogati vozni parkovi, život u glorificiranju, lagodnosti i komoditetu, pa njihovi slavni dočeci, veličanje i obožavanje po cijelomu svijetu, te ono što se najčešće navodi – deseci tisuća poruka, u kojima navodno uglavnom nema nečeg konkretnog (abortus, na primjer, spominje se možda jednom, dvaput) nego su općenite, „sladunjave“ kako netko reče, s mnogim teološkim protivnostima i pogreškama – sve je dokumentirano i dokazano datumima, iskazima svjedoka, napismeno, ali kako u to da povjeruju ljudi koji ondje hametice dolaze, bez pitanja, bez kritičke misli, kažu ovi – bez ičega osim možda sa željom ozdravljenja, doživljaja senzacije i sl. Sve to iščitasmo iz mnogih knjiga, članaka, rasprava i analiza onih koji ne priznaju ukazanja. Za njih su tzv. „plodovi Međugorja“ primjetni i u „militantnosti poklonika“ jer, kažu, ne smiješ prigovoriti ničemu glede ukazanja, ovi drugi bi te proždrli, prokleli i pokopali. Osobito se žale kako, inače dobri hodočasnici i molitelji, u sukobu s teolozima, pastoralcima, biskupima i laicima koji niječu ukazanja, postaju agresivni i bezobzirni napadači sviju i svega što nije po njihovu, optužujući za najgori mogući modernizam, kripto-protestantizam i čak za UDBA-izam. Uz to, nalazimo da se službena Crkva ondje tuži kako mnoštvo redovničkih zajednica primamljenih međugorskim događanjima nema dozvolu za djelovanje u Međugorju (klasična neposlušnost, što jest, jest) te da njihovi svećenici nemaju jurisdikciju iz Mostara: dakle dozvolu da ispovijedaju, služe mise i propovijedaju; a oni to redovno i uredovno čine. Time nevaljalo i nedostojno dijele sakramente, ono nama najsvetije. Onda, čitamo i kako vidjelice grade svoje crkve-kapele u svojim dvorištima, u kojima primaju hodočasnike, u kojima se događaju ukazanja: ovi vele kako oni tu dobro zarađuju, kako su im obitelji u svakom smislu zbrinute na dva do tri stoljeća. A zarađuju enormne svote i svi ostali koji imaju neke veze s tim mjestom. Spominju se tako i domaći ljudi, koji su se skroz – kako pišu – izvitoperili, pomahnitali za novcem, polakomili se, te vjeru vole i mole i žive samo radi dobiti i kroz dobit. Sada se (najnovije) spominje i mafija, ona prava, gadna, uvezena, krvava. Pišu, kako međugorska „ukazanja“ nemaju nikakve poveznice s mnogim povijesnim ukazanjima, da se radikalno razlikuju, da su i načini i tijek i poruke ukazanja te privatni život vidjelaca nešto neviđeno i skroz naskroz okrenuto. I još masa toga svega, sličnoga. Tu su i zaostavštine iz komunizma, tu je i nešto tvrđi, hercegovački mentalitet, tu su i osobne frustracije, insinuacije, prozivke, prijetnje, anateme i antagonizmi, ali i mnogo stvari nad kojima zdravorazumski čovjek ipak mora zastati i razmišljati jer Bog nam je darovao i pamet, ne samo osjećaje. Međutim, zasad – još nekih pedesetak godina, predmnijevam, nećemo uteći iz kaosa protivljenja i burnih raspravljanja o ovom zanimljivom fenomenu. U nebrojenim odgovorima na ove prigovore, svi se ti zaključci pobijaju, s jednakim žarom i dokazivanjima. Do unedogled. Jer, kako spoznati tu istinu? Kad svatko galami svoje.

Baš je žalosno, kako se braća mogu mrziti.

Baš je jadno, kako možemo pristati na tu mržnju.

Baš je obeshrabrujuće, kako malo znamo o Mirjam iz Nazareta,

Bogorodici Djevici.

Baš je depresivno, koliko je teško naći njezinu istinsku djecu, koja ju nasljeduju, a ne paradiraju prozirnim pobožnjaštvima.

Baš sam ponižen i paraliziran tugom, kad nešto od toga vidim i u sebi.

No, ja bih ovdje izdvojio samo ono o poslušnosti crkvenom autoritetu. Znamo iz tolikih životopisa (npr. sv. Padre Pio) kako Bog izvodi sve na dobro onima koji su poslušni i ponizni i daju se razapeti. Ostaju fokusirani na Isusa, makar im sve oduzeli. Makar im oduzeli i župe i samostane, jer na kraju krajeva, samostan je samo – stan. Što bi učinio Krist, što sv. Franjo? Vjerujmo, sve je u rukama Božjim, zar ne? U Napulju tako, ima jedan svetac, časni sluga Božji, svećenik Dolindo Ruotolo, kojemu je Sveti uficij zabranio preko dvadeset godina slaviti misu i na sto ga drugih načina degradirao… A on je izdržao tu osudu i nepravednu kaznu i potvrdio time svoju izvanrednu svetost. Gospodin je baš po tom duhu i po tom stavu činio nebrojena čuda preko dragog don Ruotola, pred kime su demoni drhtali, kao i mafijaši kojima ga je Gospodin poslao. Bog zaista ništa ne može raditi s neposlušnima, jer oni gledaju i računaju samo na ljudske metode i ravnaju se samo tjelesnim, ljudskim, svjetovnim postulatima i konkluzijama. Ako lokalni mjerodavni biskup naredi da taj i taj ne smije slaviti misu, na primjer, onda ga taj ima poslušati, pa makar ga to strašno boljelo ili mu bilo besmisleno i ludo. Pretrpi, ne tuži se, primi nepravednu osudu, kao i tvoj Učitelj. Sve drugo je bijedna imitacija evanđelja. Neki bi danas od klera – poneseni „slobodama“ – išli na Vrhovni sud protiv svojih autoriteta; uglavnom zbog povrijeđenosti – ne govorim sad o možebitnim slučajevima zataškavanja pedofilije ili o krupnom kriminalu, ako takvo što postoji, negdje. Uzdati se u Isusa, znači biti poslušan Crkvi. Ostalo su ljudske malformacije, koje na kraju svega, urode gnjiležima i truležima.

Oni pak, koji hodočaste u Međugorje (i ondje se najčešće i vrate) uglavnom su puni lijepih i svetih dojmova, spominju masovna obraćenja, posebnost ispovijedi i prekrasan večernji program, sviđa im se ta jednostavnost, skromnost, gostoljubivost mjesta i ljudi, požrtvovnost franjevaca i sestara, međunarodni karakter, molitveno ozračje, bratstvo i ujedinjenost (da ne kažem jedinstvo) vjernika, koje ondje doživljavaš kao najbolje prijatelje. U porukama se iščitava zabrinutost Majke, nježnost, blagost, ali i silan poziv na istinsko obraćenje, na post, praštanje, izmirenje, molitvu i pokoru. Gospa se ukazala tamo, gdje će nastati pakao rata. Nešto slično kao u ruandskom Kibehu. Uspon na Podbrdo i Križevac nezaboravni su doživljaji koji jačaju vjeru, nadu, ljubav, te ostaju u dugom sjećanju. Toliko molitve, kao valjda nigdje drugdje na svijetu. „Kilometarske“ kolone pred ispovjedaonicama; ni u Fátimi ni u Lurdu nema nečega takvog. Međugorje je i mjesto neopisivo dragih humanitarnih inicijativa, kuća za ovisnike, samohrane majke, djecu… A što tek s glasnim obraćenjima mnogih poznatih ljudi, od svukud? Sjetimo se samo bivšeg poznatog protestantskog švedskog pastora Ulfa Ekmana, koji je bio „kao papa“ stotinama crkvenim zajednicama diljem svijeta, a koji se zahvaljujući susretu s Međugorjem, zajedno s cijelom obitelji obratio na katoličanstvo! Mnogi su ovdje započeli svoj put ka svećeništvu… Mnogi su dobili milost psihičkog i fizičkog ozdravljenja ili oslobođenja od zla. Ovdje se jasno govori o postojanju Zloga, nema teolofilozopsihologije (sve je stvar psihe, pa i zlo je samo „u glavi“) i modernističkih blasfemija u liturgiji i općenito. Ovdje ljudi vjeruju u molitvu egzorcizma, karizmatici rado navrate u ove krajeve i krajeve ove marijanske duhovnosti. Od kraljeva do potpuno neznatnih malih ljudi, Međugorje ostaje zapečaćeno u srcima i donosi dobre plodove, spasonosne, u onima koji se trude živjeti nebeske poruke. Tamo se osjećamo kao u nekoj „drugoj dimenziji“, nekako slobodni od muka i okova ovoga svijeta. Ondje se događaju neopisivi susreti, rađaju se plemeniti planovi, djela, koja imaju osjetan utjecaj na čitav svijet (čak su i neke redovničke zajednice ondje niknule) i osjeća se jedan žar iskrene potrage za živim Bogom. Svi to mogu doživjeti, i ne samo emocionalno, nostalgičarski ili duševno. Svi, osim ako neki nisu ondje došli po „pozitivnu energiju“ ili po fotografije Gospe u oblacima i slične ridikuloze.

Dakle, neka Crkva radi svoje. Mi svakako smijemo i možemo komentirati, lamentirati, dijalogizirati. Ne smijemo vrijeđati i napadati. Nije čudo da ova tema uzburkava strasti, ali polako, smireno. Zato imamo Crkvu, i samo Crkvu trebamo slušati. Ljudsko propada, Kristovo ostaje, po njegovu mističnom Tijelu. A to je Crkva. Teško je to možda prihvatiti u vremenima modernog načina razmišljanja, u ovim našim demokracijama, kada svi sve smiju i svi su u pravu i svi bi bili stručnjaci, za sve. Stoga, preispitajmo svoju ljubav prema Crkvi – što bi to konkretno značilo. Ne duhovno i uzvišeno klepetanje, nego konkretno.

Evo poruka o Krunici, kako obećah i s čime završavam. A bilo bi dobro da svi i sve započnemo i završimo s ovom molitvom.

“Sve vas pozivam, draga djeco, da molite i postite još jače… da se s vašom pomoći ostvari sve što ja želim ostvariti preko tajna koje sam započela u Fatimi.” (25. kolovoza 1991.) “Krunica mi je, dječice, posebno draga.” (25. kolovoza 1997.) “Molim obitelji župe da mole obiteljsku krunicu.” (27. rujna 1984.) “Molite krunicu, svi svećenici!” (25. lipnja 1985.) “Pozivam sve svećenike, redovnike i redovnice da mole krunicu…” (25. kolovoza 1997.) “Preko krunice otvorite mi svoje srce i mogu vam pomoći.” (25. kolovoza 1997.)

“Posvetite vrijeme krunici!” (25. lipnja 1985.) “Ako hoćete, prihvatite krunicu! Već sama krunica može učiniti čudesa u svijetu i u vašim životima.” (25. siječnja 1991.) “Draga djeco, pozivam vas da molite krunicu, i da vam krunica bude obveza koju ćete obavljati s radošću. Tako ćete shvatiti zašto sam ovako dugo s vama. Želim vas naučiti moliti.” (12. lipnja 1985.) “Kada ste umorni i bolesni i od vašeg života ne znate smisla, uzmite krunicu i molite, molite sve dok vam molitva ne postane radosni susret s vašim Spasiteljem.” (25. travnja 2001.) “Krunicom ćete pobijediti sve nedaće koje Sotona sada želi nanijeti Crkvi katoličkoj!” (25. lipnja 1985.) “Draga djeco, obucite se u bojnu opremu i s krunicom u ruci pobijedite Sotonu!“ (8. kolovoza 1985.) “I neka vam krunica uvijek bude u rukama kao znak Sotoni da vi meni pripadate.“ (25. veljača 1988.)“ Preuzeh to iz nekog molitvenog listića iz Međugorja.

p. Marko Glogović | Bitno.net