NOVA MARKOBIOTIKA PATERA MARKA GLOGOVIĆA

Postoji jedna tabu tema koju trebamo srušiti….Ona o beskućnicima koji su si ‘sami krivi’

Nipošto ne bih htio moralizirati, ali pitam sada tebe, upravo tebe koji čitaš ove retke, koliko si ovaj tjedan potrošio/la na: mačju (pseću) hranu ili higijenu, na cigarete, na dnevne/tjedne novine, na kave/pivo s društvom, na nove aplikacije, ili na slične stvari? Nije da ne smiješ, nije da ne trebaš, nije da te netko osuđuje ili da te prekorava. Stvarno ne.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

 

„Ne možemo, nažalost, nahraniti sve gladne na svijetu… Ali jednoga svakako možemo.“

Tako je za života govorila i ustrajno je to činila naša draga blažena Majka Terezija, čiju kanonizaciju uskoro očekujemo. Djela milosrđa počinju od malenih pokreta: malen pogled, malen plan, maleni korak, stisak ruke, kupljeni sendvič, deset kuna, pola sata darovanog vremena za slušanje drugoga u njegovim ili njezinim nevoljama, u starosti ili bolesti. Podupirana milošću i vodstvom Duha Svetoga, malena nastojanja da čovjeku – bližnjemu bude bolje, nerijetko postaju početak lavine sućutne ljubavi: od malene grude snijega na vrhu planine, do podnožja iste planine siđu tone snijega!

Tako je bilo i s Majkom Terezijom; lavina milosrđa prema najsiromašnijima, odbačenima, umirućima započela je s prvim čovjekom kojemu je pomogla na prljavim ulicama Kalkute, jer je u njemu sasvim jasno vidjela „prerušenoga Gospodina“ kako je neumorno ponavljala. Naravno, trebamo biti milosrdni i prema sebi i prema najbližima, kao i prema onima koji trpe zbog mnogih razloga, a nisu naši sugrađani pa čak nisu niti naše vjeroispovijesti. Kao učenici Krista, pozvani smo svjedočiti njegovo milosrđe čak i prema neprijateljima, prema onima koji nam čine neko zlo, prema onima za koje ne osjećamo neko poštovanje ili simpatiju.

„Granica milosrđa je milosrđe bez granica“ možemo reći za Isusovim primjerom života. Također, postoje kako tjelesna tako i duhovna djela milosrđa, nije sve u „nahrani gladnoga“ kad čovjek ima i besmrtnu dušu, koja gladuje i žeđa. Postoje neke „varijacije na temu“ i sigurno je bolje, ljudskije, pravednije, Bogu ugodnije, ako osobno pomognemo bratu čovjeku u potrebi, nego preko računa. Lakše je doduše tako uplatiti iznos, nego pogledom ili dodirom ili kavicom postati, barem nakratko, dio života bližnjega koji je nesretniji, siromašniji ili bolesniji od mene. Možda se nekada i ne može tako, ali ipak taj osobni kontakt toliko mnogo znači drugomu, te donosi i konkretne plodove za moj život. Također, drugo su veliki iznosi od onih koji imaju mnogo, a drugo je „udovičin novčić“ kako nam tumači evanđelje.

Nipošto ne bih htio moralizirati, ali pitam sada tebe, upravo tebe koji čitaš ove retke, koliko si ovaj tjedan potrošio/la na: mačju (pseću) hranu ili higijenu, na cigarete, na dnevne/tjedne novine, na kave/pivo s društvom, na nove aplikacije, ili na slične stvari? Nije da ne smiješ, nije da ne trebaš, nije da te netko osuđuje ili da te prekorava. Stvarno ne. Ja sam, evo, nedavno se vraćajući s duhovne obnove, na pustoj cesti kroz šumu ugledao dva mačića, bačena i odbačena. Dva mala, crna k’o ugarak muška mačića, sama kost i koža na njima, koji su domišljato nazvani Dinko i Vinko, prema imenima naših dvojice kandidata za samostan, fore radi.

I nisam dugo razmišljao, odnio sam ih doma, zajedno s kuharicom njegovao u garaži, čak smo bili i kod stričeka doktora da ih očisti od nametnika; evo nakon nekoliko tjedana potpuno su oporavljeni i trčkaraju radosno po dvorištu, na sigurnoj udaljenosti od također crnog psa, koji podmuklo oblizuje očnjake, a kako je bolesno ljubomoran na svakoga koga samo pogledam, moram „dečke“ dobro paziti, da ne bi došli preblizu ovog umiljatog ali ipak opakog terminatora.

Dakle, hoću reći, volim životinje. Oduvijek volim životinje, volim selo, volim prirodu, volim životinjice koje ne grizu, ne ubadaju, ne prenose hepatitise: takve ne volim pretjerano. Volim popiti i kavu s jaranima. Cigare mrzim užasno i grozno, pa ih shodno tomu, odmah izdimim. Naravno, šala mala ili nemala.

Dakle, ne moraliziram, gadi mi se moraliziranje, baš mi se ful gadi.

Samo kulturno pitam, koliko smo novaca u tjedan dana potrošili na životinje, za vlastitu ugodu, za ovisnosti, a osobito za nešto što nam uopće nije potrebno (na primjer, peta u nizu maska za mobitel, nova kremica za ruke, uz onih osam neotvorenih…) Dakle, kada utvrdiš ovu cifru, molim te da zbrojiš i sve one kune i eure koje si protekli tjedan ili mjesec dao onima koji pate kao svoj dar srca, kao vjernik – kršćanin, kao čovjek koji suosjećaš i brineš, koji voliš prvo čovjeka a onda životinje, kao onaj ili ona koji bi voljeli da im se pomogne da su u sličnoj situaciji, kao ljudi koji ne podnose pretvaranja, mudrovanja, popovanja, lažne pažnje, „obećanja ludom radovanja“ i svekolike masketine društvenog, obiteljskog, par(a)e-crkvenog „idi u miru, gladan“ filozofiranja.

Kad usporediš i kada usporedimo ta dva iznosa (u novcu, hrani, potrepštinama, ali i u prisutnosti, zagrljaju, lijepoj riječi) lijepo dođimo pred svetohranište ili raspelo, pa guknimo nešto. U jezicima, haha. Hoću reći ovo, prije kamenovanja: uzalud smo dobri i pobožni, ako se naša dobrota osjeti samo na kućnim ljubimcima a naša pobožnost samo u kratkoj, povremenoj, reda radi molitvi, bez osjetnih djela. Poznato nam je da su drugi ljudi ponekad nezahvalni i bezobrazni i prgavi i neuljudni i odvratna ponašanja i ophođenja i življenja. Ali zbog čovjeka je Bog postao čovjekom i samo čovjek u sebi nosi dušu, a ispod raznih nakupina ranjenosti i ranjavanosti kriju se uvijek i samo – djeca Božja, ljubljena. I to nas je naučila Majka Terezija, koja nije pravila nikakve razlike između ljudi, bez obzira na sve moguće obzire. Učila nas je štoviše, da prvo ljubav trebaju i zaslužuju – djeca. „U očima djeteta vidim Boga“ govorila je. „Svaki će rat prestati, kad prestane rat protiv djece… Ako je moguće učiniti abortus, onda je zaista svako zlo moguće…“

Neki sam dan u parku promatrao tri postarije gospođe, koje su šetale pse, a jedna je, jedva se sagnuvši, jadna, skoro pala na tlo, u namjeri da vrećicom pokupi „kakicu“ ljubimca. Niti se čudim, niti sam komentirao, niti me uostalom briga, u srcu sam jedino zahvalio Gospodinu na mojim bakama, koje su nas unuke vodile za ruku, njihale, hranile, prematale, učile moliti. Uistinu volim životinje, čak se ni konja ne bojim, žao mi je što je djevojka sokolu zulum učinila, a mali zeko imao problema s potočićem, ali još više volim djecu, neizmjerno više i beskompromisno više, i nitko me neće uvjeriti da su djeca teret, opasnost ili bolest, sramota ili slučaj, te ih stoga ne trebamo toliko. Zato bih volio također, da mnogo više vjernika Isusa Krista raspetoga, ima i daruje svakako više vremena, ljubavi, hrane i odjeće, razumijevanja za velike i za male ljude, negoli za životinje i zvijeri. Ali, to je samo želja i osobno razmišljanje, koje nikoga ne obvezuje niti osuđuje. Zapravo, završavajući ovaj pseudo moralno-teološki monolog, gotovo sam siguran da njegovanje jednog slatkog ili gorkog cucka ili kera danas više košta nego njega jednog novorođenčeta; smjeram na posebnu njegu, koju imaju neki posebni kućni ljubimci. Mislim da je i kazna za „ubojstvo psa“ veća nego, na primjer, usluga pobačaja. O, dođi, dođi Gospode Isuse! („A ja, kada ponovno dođem, hoću li naći vjere na zemlji?“)

Svaka pretjeranost je u biti loša, osim pretjeranosti u milosrđu prema uništenom, slomljenom, prezrenom čovjeku. Ako mi kršćani ne ćemo ispravno ljubiti bližnje, tko će onda? Sve što imaš, dobio si, a dobio si da dijeliš i onima koji nemaju. Našu vječnost će odrediti djela učinjena ovdje. Plemenitost prema drugima, izgrađuje tebe i tvoje. Ono je najbolje svjedočanstvo ljubavi prema Bogu. Ne gledaj što i kako čine drugi: ti radi, danas radi, neumorno radi, usprkos greškama, padovima, i krivim procjenama i neuspjesima i slabostima… Radi za Božje kraljevstvo na ovomu svijetu! Čini milosrđe, budi utjelovljeno milosrđe, daruj milosrđe, trpi za milosrđe. To je raj na zemlji, to je Put, to je blagoslov!

Kad sam zadnji put posjetio svoje omiljeno hodočasničko mjesto u Italiji, naime Schio kod Padove, gdje se svijetu objavila Gospa kao „Kraljica ljubavi“, kupio sam (za 7 eura) plakat s prikazom Milosrdnoga Isusa. Iako osobno štujem Gospodina sa slike koja je prva naslikana, čiju je izradu nadgledala sama sv. Faustina (slika ima tamnu pozadinu, Isus ima spuštene oči, slika se nalazi u Litvi, u gradu Vilnu) jer ova slika u sebi krije neopisivo važnu katehezu, prema objašnjenju samoga Gospodina; ipak, slika koju sam ondje pronašao nekako me posebno dirnula.

Prodavačica me u suvenirnici pitala znam li povijest te slike, te kako nisam znao, krenula je priča.

„Sliku je naslikao mladi autor u jednom teškom duhovnom i duševnom stanju. Proživljavao je tragediju za tragedijom, mučila su ga nebrojena pitanja. U tom svojem trpljenju jednoga je dana začuo glas, koji mu je „naredio“ da naslika Milosrdnoga Isusa, čiji je lik već otprije poznavao iz crkve. Dovršivši sliku, zapanjio se nad – očima Gospodina. Kao da su oživjele! Nikada tako zorno nije naslikao ljudske oči u svojim drugim likovnim djelima. Promatrajući u čudu ove prekrasne oči, čuo je glas u srcu: ‘Kad god imaš kakvo pitanje, pogledaj Me u oči, i dobit ćeš odgovor’“

Capture

Zaista, oči Isusa na toj slici su neizrecivo lijepe, žive, stvarne, kao da proniču dušu dok se promatraju, u molitvi. Upravo sada gledam tu sliku i razmišljam koliko Bog ljubi čovjeka! Pa i onoga koji voli više životinje nego ljude. Pa i onoga koji mrzi ljude. Ove božanske oči skrivaju radost jer znamo i možemo biti milosrdni drugima, ali skrivaju i duboku žalost, jer smo ponekad tako jako nemilosrdni… Što sve ne bismo dali svojima; a što bismo ne-dali ne-svojima… Zašto bježimo od istinskoga života, u tamu grijeha, u lažna zadovoljstva, u isprazna mozganja, u egoizam i gorčinu, koju posljedično rađa takav stav?

„Ako se ne obratite, svijet će pogoditi nevolje kakvih još nikada nije bilo…“ poručila je prije točno sto godina naša Gospa u Fatimi. „Obratiti se“ prije svega znači okrenuti se Bogu, a onda i bližnjemu, stvorenomu na sliku Božju. Kaže Biblija: daj desetinu od uroda. Ja volim to tumačiti i kao: daj deset posto svoga vremena na molitvu, ili deset posto svojih djelovanja siromasima, deset posto svoga sna zamijeni za bdijenje… Onda će, kaže Pismo, poteći svi mogući pa i nezamislivo mogući blagoslovi, kao kad se otvori brana iza koje su nebrojeni hektolitri životvorne vode, koja jedva čeka da bude puštena na „zemlju suhu, žednu, bezvodnu“ kako opisuje jedan Psalam. Majka Terezija kaže: „Ljubi bližnjega, ma kakav on bio.“ A kakav si ti? A kakav sam ja? Ako i jesmo okej danas, dobro, ali kakvi smo jučer bili? Kakvi smo, kad nas nitko ne gleda? Kakvi smo, kad smo ljuti, povrijeđeni, poniženi? Ne osuđuj, nego ljubi. „Mnogi se grijesi opraštaju onomu koji mnogo ljubi.“

Za one koji ne znaju, uz skloništa za životinje, imamo i skloništa za ljude, koje nazivamo „beskućnicima“. Čovjek radi, podiže obitelj, ide na svadbe i sprovode, prati nogomet, šalje kćerku na vjeronauk, odmara u Vodicama… Kadli odjednom, tako se život zakomplicira, da taj isti čovjek izgubi sve, i završi na ulici. Za one koji ne znaju, beskućnike imamo u svim našim gradovima i mjestima, trenutno ne pišem o situaciji u Bangladešu ili u Detroitu ili u Milanu ili u Prištini. Oni su tu, baš tu, možda skroz blizu tebe i mene.

Upali su u neke ovisnosti, žrtve su kredita, vratili se iz zatvora pa naišli na zatvorena vrata, doživjeli su slom zbog otkaza, preljuba, obiteljske nepravde, prokockali su sve živo… Nije važno, to su naša braća, naše sestre, beskućnici. Braća po čovještvu, sestre vjerojatno i po krštenju. Nije važno, ništa nije uopće važno, osim toga da su oni ljudi i amen. Trostruki amen. Neki od njih su i branitelji domovine. Ja sam znao i jednog beskućnika, koji je nekada bio svećenik i redovnik, a završio je kao muška prostitutka u Njemačkoj, nađen predoziran u jednom javnom wc-u na kolodvoru, izjeden sidom. Zvao se fra Ivo. Pomoli se za njega.

Malo jači potres, evo i tebe i mene kao beskućnika. Malo veća životna trauma, evo mogućnosti da lutamo ulicama i cestama, da spavamo u haustorima zgrada, da prosimo za paštetu, da nas ljudi „ne vide“ dok šeću ugojene i namirisane peseke, da budemo „vražji pijanci“ koji su si naravno „sami krivi za sranje od života“. U našim glasnim glasilima (mediji) često se znade čuti: ‘rušimo sve tabu-e… Bez cenzure…“ i slično, kao to je nešto posebno, nešto novo, uzbudljivo i uzbuđujuće. Pa onda razglabaju o lezbijskim orgijama, o novim kul drogama (zdravim), o tetoviranju intimnih dijelova tijela, o umjetnosti koja koristi fekalije i krv… Ja bih rado htio također srušiti tabu temu o beskućnicima, koji su navodno i kako – kada – komu odgovara: ruglo društva, margina po vlastitom izboru, pred-božićna srcedrapateljna predstava, opasni kriminalci ili dragi starčeki ali nažalost propalice, mutikaše, prevaranti, lopovi, jad i bijeda velegrada.

Ne, beskućnik je čovjek, u potrebi milosrđa. Može biti i bolji kršćanin od nas zavaljenih u grijane klupe u bazilikama, koji se nemeremo dočekati da završi sveta misa pa da opletemo jezicima po velečasnom. Može biti bolji čovjek od nas koji smo, jasno, tako dobri, da nikada ne bismo pretjerali u Jacku Danielsu, bili robovi Interneta, opsovali sjevernokorejskog ljubljenog vođu, ušli u Bershku kad nisu sezonska sniženja, i niz sličnih nebuloza kojima dobrotu izvrgavamo ruglu. Taj beskućnik je tvoj i moj brat, slika, ogledalo, test, a možda čak i poslanje.

„Ne sudite, da ne biste bili suđeni… Gledaš trun u oku brata, a ne vidiš brvno u svojemu oku…“ Jednom tjedno gledam otići beskućnicima, pričamo, družimo se, kritiziramo politiku i pogledamo rezultate utakmica, ako momci nešto slučajno prostače, ne da ljuti fratar za ilegalni duhan, jok. Pozivam ih neprestano na molitvenu zajednicu, neki i dođu, a neki se srame nas uređenih i uredovnih „kućnika“ pa ne dođu. Svejedno, volim ih i prijatelji smo, i razumijem zašto se Gospodin znao poistovjetiti s onima koji su razapeti, kao i On.

Danas bih htio dakle predstaviti jednoga (izabranoga) od njih, te pozvati sve koji vole meditirati moje umotvorine, sve koji me obasiplju superlativima, sve koji plaču od ganuća kada me vide, slušaju ili čitaju; sve koji podržavaju iskreno i brižno moje akcije, da mi za okrugli 40. rođendan (za koji tjedan) učine jedan poseban dar: darujući dakle kao meni, čovjeka o kojemu ću nešto sada napisati. Sjeti se: ne možeš nahraniti sve… Ali možeš barem njega.

Davor je rođen u Koprivnici 1958. Otac mu je bio Srbin, majka Hrvatica, stric mu je bio pravoslavni svećenik. Kao hrvatski branitelj, padom Hrvatske Kostajnice 1991. završava u logoru Manjača, u kojemu je kroz dvije godine proživljavao sve moguće strahote toga koncentracijskog logora: bio je mučen, u pokušaju ubojstva ozlijeđen bajunetom, višestruko pretučen, izgladnjivan, psihički i fizički iscrpljivan, neadekvatno liječen, svjedok je nepojmljivih zvjerstava nad ženama, starcima, djecom, nad zatvorenicima svih nacionalnosti i vjerâ s naših područja (priča mi da su najgori bili prema „svojima“).

IMG_20160808_091425

“Ovo je Vlado…Ja bih silno želio da mu ti koji čitaš ovo, nekako, barem malo, pomogneš…”

Promatrao je kako opsjednuti zlom tzv. „vojnici“ sječu udove, nasilu vade zube, tuku do besvijesti, ubijaju noževima, siluju, uništavajući duh i tijelo napaćenih ljudi. Ondje je obolio i danas trpi posljedice trauma, ali i bolesti bubrega, tlaka, šećera… Danas prima mjesečnu naknadu od Srbije (sto eura) no ne prima ništa kao hrvatski branitelj, jer nije na vrijeme uspio posložiti dokumentaciju i zbog sličnih zavrzlama.

Kako je nekoliko godina prije rata bio u Kartuziji (katolički monaški red), u kojoj se ipak nije ostvario kao monah, saznavši za to u logoru, nekoliko su ga puta prisilili da vodi sprovode, obilježavajući ga epitetom „pop“ čega se on sjeća s dozom humora. Nakon grozota rata, slomljen iznutra, nezaposlen, potucao se po nekoliko gradova, živeći kao beskućnik, lutajući uokolo, tražeći gdje bi se ostvario i našao. No, jednostavno nije mogao posložiti svoj život. Previše problema, previše teških sjećanja, previše kucanja na razna, uglavnom zatvorena vrata. Jedno je vrijeme proveo i u Crnoj Gori, gdje je kao beskućnik našao posao i smještaj kod kaluđera u nekom svetištu; svjedoči kako su ga oni srdačno primili i prihvatili, razumjevši njegovu osobnu patnju, što je zaista za pohvalu.

Davor svakoga dana prisustvuje svetoj misi. Voli i istočni obred, te iako je krštenjem katolik, zna dobro pravoslavnu liturgiju i uživa u „pojanju.“ Priča mi, kako je u logoru gotovo izgubio vjeru. Gledajući užase koje neću ni ponavljati, u jednomu je trenutku pijani vojnik zaklao nedužnog čovjeka, muslimana, koji se nalazio u njegovoj blizini. Tada se okomio na „ustašu“, potaknut uniformom hrvatske vojske. Davor kaže, kako je tada gledao smrti u oči, a u sebi je zavapio: „Bože, ja jedva još vjerujem u Tebe! Ako me sada slušaš, daj mi snage da se oduprem ovome vojniku i da preživim!“ Ni sam ne zna kako, uhvatio je nož i onako slab, nakon mjeseci bez poštenog obroka, srušio vojnika, te pobjegao drugima koji su ga nekakvim čudom spasili. Tada je počeo ponovno moliti, a molitva mu je dala snagu da oprosti onima koji su ga divljački zlostavljali. Poučavao je i druge molitvi, govoreći da je Bog jedini pravedni sudac.

Danas svjedoči, da u njemu nema nikakve mržnje i da mu je sam Bog dao svjetlo, da ne živi u tami neopraštanja. Jednostavan, skroman, empatičan, pošten čovjek, koji je nakon mnogih lutanja nedavno konačno od socijale dobio jednu sobicu u nekoj kućici, u kojoj sada preživljava. Moj pas i mačići imaju svaki dan tri obroka, on nažalost nema. Nečiji psi i mačke imaju odmor u hotelima, on ima trošnu, neuređenu i vlažnu sobicu. Davor je iz zagrebačkog predgrađa došao 80 km autostopom k meni u samostan, da me zamoli da mu kupim naočale, bez kojih gotovo ništa ne vidi.

Znam čovjeka već godinama, ponekad dođe samo na ručak, ponekad moli da mu se nabavi neka sitnica, ponekad ga vozim negdje… Ne traži puno. Osim te skromnosti, ono što me najviše dojmilo je taj dar i blagoslov i čudo oproštenja. Možda me u nečemu vara, pitao bi netko? Ne znam i ne zanima me. Vjerujem da je kao beskućnik spavao po kolodvorima, pod mostovima, u napuštenim kućama, kako mi govori. Vidim da je bolestan, da je osamljen i da trpi. Vidim također da moli, da traži za naočale a ne za piće, da pokušava biti uredan, da ne proklinje Boga, ni čovjeka, pa ni zlotvore, koji su – kako mi govori – jednoj majci odrezali glavu, prije toga zaklavši njezinu bebu, njemu i njoj na oči. „Posumnjao sam tada u Božje milosrđe“ kaže. Slava Bogu na njegovoj iskrenosti, slava Bogu na preživljavanju njegove vjere i pouzdanja, u tom ponoru ljudske krajnje bijede i zloduhovske tiranije.

Ja bih silno želio da mu ti koji čitaš ovo, nekako, barem malo, pomogneš. To te najljepše i ponizno molim. Da naš Davor doživi ljudsko i kršćansko milosrđe. Kaže mi da treba kadu, nešto namještaja, cipele, jaknu. Drva odbija, dobio je dovoljno za predstojeću zimu. Davor stari, bolestan je, sam samcat. Hoćeš li ga pozvati na ručak? Platiti mu lijekove? Pomoći oko prijevoza? Učiniti neko malo, tiho, dobro djelo sućuti prema čovjeku koji je prošao pakao na zemlji, a u duši čuva Nebo? Zaboravih: u logoru se brinuo za dijete kojemu su ubili majku, izvukao ga iz logora, doveo na sigurno. Taj je dečko danas svećenik. Jesi li se naježio? Ja jesam.

Lijepo te molim, da mu u ovoj godini milosrđa iskažeš neko milosrđe; njegove suze radosti i zahvalnosti bit će ti, obećavam, najljepši mogući poklon, a i meni, za rođendan. Pokloni mu 20 kuna, nije važno. Onima koji ne obiluju novcem, svaki je iznos spasonosan i dobrodošao, i s tako malo znaju dobro preživjeti dan. Možeš mu ponuditi i neki lagani posao, ako smatraš da je bolje i dostojanstvenije da „zaradi“ novac. Sve su to nebitni detalji! Ono što je uistinu bitno jest: usrećit ćeš brata čovjeka, dati mu snage za budućnost, ostaviti mu svjedočanstvo djelatne vjere, vratiti nadu u ljude, pružiti utjehu. A on će moliti za tebe i tvoje, sigurno.

„Mjera dobra, nabijena, natresena vratit će se tebi u krilo.“ Netko će reći: zašto samo njemu, zašto jednomu? Nema problema: pomozi mnogim centrima za beskućnike u našim gradovima, ako je ikako moguće, koristim priliku te molim i prosim za naš centar u Karlovcu. Znaš kako se taj centar zove? „MILOSRĐE!!!“

Tako smo ga nazvali, jer je Bog nama s kućama, stanovima i samostanima bio milosrdan, a onima bez kuća želi iskazati milosrđe preko nas. Davor će se javiti na ovaj broj (možeš mu pokloniti i veći i noviji mobitel):  095 513 1274. Pozovi se na mene i pozdravi ga od mene. A ja ću za svoj okrugli roćkas, za sve dobročinitelje otpjevati aman četrdesetak sevdalinki. I prikazati vas u euharistiji. Od srca.

pater Marko Glogović | Bitno.net

Objavljeno: 15. kolovoza 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi