NOVA MARKOBIOTIKA

‘Božićna kolumna’ patera Marka Glogovića: Shvatimo, rođenje Gospodinovo nije nikakva ‘krasna priča’, nego se Isus doista opet rađa da nas izliječi

Kad sam prihvatio da Božić nije samo nekoliko sretnih dana u godini već ponovni novi početak nečega sudbonosnoga i spasonosnoga, kad sam dozvolio da se Bog ponovno rodi i ponovno zaplače u silnoj želji da ga se čuje, kad sam maknuo slamu ispraznosti i površnosti da se kontemplativno divim triput Svetomu, sve mi je postalo jasnije

Foto: Shutterstock.com

Prolazeći kroz došašće vrlo se često u Božjoj riječi, kako u misi tako i u Časoslovu, moglo čuti: „Pripremite put Gospodinu, poravnajte mu staze!“ i tomu slično, osobito u čitanjima iz proroka Izaije.

To je nekako kao misao vodilja ili slogan ili neki program ponašanja vjernika u ova četiri tjedna bdijenja pred događaj Gospodnjeg rođenja. Zanimljivo, kroz liturgiju slušamo kako će se Isus uistinu „opet roditi“ i doći, dakle ne samo simbolički, već stvarno. Nema govora da bi to bila neka umjetnička fantazija, neka simpatična fikcija. Zazivamo ga, očekujemo, tražimo, a Crkva nam potvrđuje kako zaista ponovno stiže, koristeći prekrasne opise, uzvišene i slavne, jer dolazi da nas „spasi“, da nas „ozdravi“, da „porazi zlo“ itd. Ponavljam jer je izuzetno važno: to nije samo simboličan dolazak, samo neka krasna tradicionalna priča, njegovo rođenje se na neki način, možemo to tako opisati, ponavlja danas za nas.

Stvara se jedan osjećaj žarkog iščekivanja, jedna posebna uzbuđenost, jer dolazi Spasitelj i s njime mnogi blagoslovi, darovi, čuda i milosti. Što se više približava polnoćka, liturgija je u svojem izričaju sve „nestrpljivija“ te ovom misom u tami (pola noći) vjernik koji se iole pripremao na susret s rađajućim Kraljem može u svim dimenzijama svojega bića istinski osjetiti taj božanski pohod. Ako se zaustavimo samo na tradicionalnoj slici Božića, uz sav poznati dekor-glamurluk i prijekor-gurmanluk, ako ne slušamo pozorno poruke Riječi (koja, evo, postaje tijelom od začeća u majci Mariji) možemo se ne-oduševiti, ne-radovati i ne-izliječiti se od nakupljenih gadnih nam boleština duha, duše i tijela. Možemo ostati izvan betlehemske štalice ili kućice.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Ove sam si godine ovo baš nekako posebno posvijestio i razmatrao, odlučivši da -ako se Krist uistinu rađa danas i tu- moram pohrliti prema jaslicama i „preko veze“ (…od stoljeća sedmog) odnosno preko Marije i Josipa dodirnuti novorođenoga maloga Boga i susresti se s njegovim očima, zagrlivši ga i donijevši mu i neke darove na „babinje“: slabost, kompromise, ranjenosti. I kad sam povjerovao da Božić nije samo uspomena i „sliku tvoju ljubim, ljubim ljubim svakog dana“ (H. Paldum) nego je stvarnost i činjenica i istina za mene, danas, sve mi se nekako „iznutra“ promijenilo.

Ponijela me ta misao i uljudno, makar s ponešto blagim pritiskom, zamolio sam Dijete Isusa da ostvari ono o čemu smo slušali i što smo očekivali četiri brzo-prolazna tjedna. Čuo me, uslišio me je, znam, vidim to, raspoznajem to, svjedočim to! Nije mi nestala masnoća (moram skoknut na kakav seminar po taj dar, hehe, masna me jetra čini zlobnim i nedokučivo samo i ne-samokritičnim) i sigurno neće do korizme, ali -šalu na stranu- oprostio sam nekim bližnjima, ohrabrio sam se za predstojeće borbe, spoznao sam neke ne-predane Bogu grijehe, dobio sam novu gorljivost za Isusa, ušao dublje u molitvu (već mjesecima molim dnevno cijeli Ružarij i vidim da me to spašava, a uopće ne mogu pojmiti odakle mi vremena za tu molitvu), naučio reći „ne“ i „da“ kako komu i kako kada, oslobodio se u potpunosti televizije, odvažio se na razgovor sa vele-mrskim osobama, ispričao se osobama koje sam povrijedio, prekinuo lažne kolegijalnosti i prozirno milosrđe, prestao naricati nad bijednom sudbinom, ljutiti se na „nedodirljive“ i odlučio da me prošlost i budućnost ne će više egzistencionalno maltretirati.

Ovo sam sklepao na brzinu, sigurno sam u ovom „Betlehemu danas“ ušićario i mnoge druge milosti, koje ću tek otkrivati, milosti koje se tiču i najdublje intime srca, te one kojih još nisam ni svjestan. A sve samo zato, jer sam (bravo, nakon 15 godina u svećeništvu) ove godine zaista povjerovao da se Isus rađa, da se stvarno, ozbiljno, nepojmljivo, veličanstveno, činjenično, očito, blagoslovljeno i sasvim sigurno rađa danas, ovdje, za tebe i mene. Bolje ikad, nego nikad. Bolje biti vijan nego star. Bolje biti vijan Duhom Svetim nego i mlad a star od života krivo življenoga. Ispričajte me zbog budalastih upadica.

Ma ziher, kužimo i ti i ja da je Božić poseban i da se svake godine nešto posebno dogodi u svijetu, ali kažem, ove me godine nekako posebno ošamutila ta jedna specijalna misao, to neko neviđeno rasvjetljenje, ta skoro mistična spoznaja, da Krist Isus uistinu i nedvojbeno opet dolazi u toj noći. Blažena ga Djevica i danas „rađa“ u štalama ljudskih poniženja, odbačenosti i samoće. Betlehem se ponavlja! Sretno nam repetiranje i aktualizacija Božjeg vidljivog dolaska u vidljive i nevidljive ljudske noći duha, duhovnoga, pa i duhovnosti. Kako se uzme i za koga se uzme. „Najluđa noć“ dakle nije Silvestrovo, nego Isusovo! Gospodin ostavlja slavu neba i pohađa zemlju, natopljenu ljudskom bijedom, da božansko uzdigne čovječje i da se ljudsko zaljubi u Božje. Kad sam prihvatio da Božić nije samo nekoliko sretnih dana u godini već ponovni novi početak nečega sudbonosnoga i spasonosnoga, kad sam dozvolio da se Bog ponovno rodi i ponovno zaplače u silnoj želji da ga se čuje, kad sam maknuo slamu ispraznosti i površnosti da se kontemplativno divim triput Svetomu, sve mi je postalo jasnije. Jer samo ako su nam situacije života obasjane betlehemskim Svjetlom, ne tapkamo više u mraku očajavanja i uzaludnih trudova, već se u vjeri uspješno krećemo naprijed, zagledani u Bogočovjeka iz jaslica. I čak se ne bunimo i ne tužimo na zatvorena vrata rodbine, kao vrata Josipove rodbine u njegovom Betlehemu.

Ono ‘popravite put Gospodinu’ zapravo znači: ostavi svoje putove, analize i staze, malenim sokakom ne prolazi više, pokrpaj rupe jer dolazi Jedini koji te stvarno ljubi, stvarno liječi i stvarno čini slobodnim

Ono „popravite put Gospodinu“ zapravo znači: ostavi svoje putove, analize i staze, malenim sokakom ne prolazi više, pokrpaj rupe jer dolazi Jedini koji te stvarno ljubi, stvarno liječi i stvarno čini slobodnim. Ukloni lake stranputice, zagradi opasne slijepe ulice. Idi putom Božje riječi i sakramenata, nauka Crkve i ljubavi prema Božjim stvorenjima. Ne skreći u džungle i stepe, u močvare i u živo blato. Idi ravno, idi stopama Učitelja iz Nazareta. Ako je dozvolio bolest ili nešto slično – bolno, osloni se na Liječnika, putuj s njim, vjeruj da sve ima svoj smisao. Ako ne odgovara na tvoje usrdne molitve, traži ga i nađi ga na cesti kao „božanskog autostopistu“ i razgovaraj i dalje, uporno čineći dobro, bez obzira na trenutačne nesuglasice u sebi, s njim.

„Pripremiti stazu“ znači i dobro se ispovjediti, svakako. Sveta ispovijed je iskreno sučeljavanje sa postojećim prljavštinama u nama. U ispovijedi se ne govore samo-pohvale: idem redovito u crkvu, nikoga nisam ubio, postim petkom o kruhu i vodi, molim svakoga dana, dobra sam si sa snahom, dala sam velečasnom dio za „mercedesa“.

Također, ne prebacujemo svoje slabosti na druge i ne opravdavamo sebe grijesima drugih: muž pije, šefica je pitbull terijer u štiklama, svećenik me opomenuo da ne žvačem u crkvi, moj je djed bio ovo i ono… Zato sam i ja takav/takva. Ok, neke nas osobe i prilike iz prošlosti na neki način i određuju, ali svakome je dana osobna sloboda i svi se pomoću Božjom možemo riješiti okova ranjenosti od strane ljudi i situacija. Samo ako zavapimo. Ne smijemo ni očito niti ne-očito lagati, govoreći poput:  volim sve ljude, svima sam sve oprostio, moja je punica svetica, nikada nisam ništa loše pomislio, svima želim sve najbolje u životu… Ma hajde, kako reče jedan fratar, na koji da te oltar stavimo?

Na ispovijedi, nadalje, ne razgovaramo sa svećenikom kao da smo „na kavi“. Ne očekujemo gotova i nepogrešiva rješenja od njega. Taj sakrament nije čarobni štapić. Ispovijedam svoje loše nakane, zla planiranja, krive stavove, navezanosti i idolopoklonstva, svoje ne-dobre izbore, pokleknuća u napastima, nemoć u praštanjima, egoizam u ponašanju, zaljubljenosti u isprazno i opčaranosti prolaznim. Priznajem konkretne padove. Ne prebacujemo sve na vraga, također. On je neizostavni dio ljudskih zala, ali nije uvijek izravno kriv, nismo obično roblje. Važno je zaista stati prvo pred sebe, a onda pred Boga s time što smo u sebi otkrili, milosnim djelovanjem Duha Svetoga.

Ima ljudi koji obilaze crkve, vrte se oko svećenika, konstantno pohađaju duhovne obnove, sudjeluju u humanitarno-karitativnim akcijama, lajkaju s katoličkih portala, ali svejedno su neprestano depresivni i žalosni i ogorčeni i ljuti kao chilli izgarajući iznutra te kao vulkani bljuju vatru čim im se počne rušiti život kojega su sami gradili, potajno optužujući Svevišnjega jer nije radio po njihovom.

Znam i osobe koje idu od seminara do seminara a ne slave nedjelju i blagdane, jer imaju „svoje razloge“. Svašta. Nije u redu prekrivati se plaštem pobožnosti, a ispod golotinja u nekrozi. Zašto? Zato jer ne možeš baštiniti blagoslov ako gajiš mržnju i neopraštanje, ako zamjeraš, ogovaraš, sukobljavaš se ili svadiš okolo, dok se nisi pomirio, izmirio, dok nisi oprostila i pustila da Gospodin radi svoje, pa makar i metodama koje su za tebe bolne ili nerazumljive. Silno je važno suočiti se sa svojim stvarnim željama, nagonima, namjerama i sa stvarnim stanjem svojega srca, te otkrivene nedostatke, mane, pridržaje, bjesove i zavade predati Gospodinu, a ne kamuflirati se pobožno u maske i garderobu „svetosti“ a iznutra sve vrije. Došašće je super vrijeme da se riješimo upravo takvih balasta i balega, da ih ostavimo u štali, gdje im je i mjesto. Operacija istinske ispovijedi nemalo boli, ali time se put Gospodinu ravna i on može konačno doći i osloboditi nas mnogih hrđavih već lanaca i zavoja i čvorova.

Razmišljam dalje, možda malo konfuzno, ali neka pati koga smeta, jer ima ih zavidnih što ne mogu pisati za Bitno, a ja evo pišem i ne brišem: nekako najhitnija grupacija koja je pozvana na jedno zaista žurno i specifično „izravnavanje putova“ je – obitelj.

Čitali smo valjda svi ove, fatimske godine, kako je sestri Luciji bilo povjereno od strane Gospe kako će se posljednji rat između Boga i Sotone odvijati baš za – obitelj. To je dakle, ultimate fight. Današnje generacije koje još razmišljaju, itekako dobro razumiju o čemu je riječ, što se možda prije nije moglo toliko razabrati. Uzroke i posljedice vidimo i osjećamo, obitelji su uglavnom sve zahvaćene korozijom beznađa, rastava, nasilja, ovisnosti, preljuba, raspada u svim oblicima, gađane su teškom artiljerijom modernoga načina života, gdje je vjeroispovijedanje svedeno na puki folklor. Nezaposlenost, nemoral, elite bez mozga i srca, sveobuhvatna konfuzija i erozija vrijednosti, psihički slomovi, dugovi i krediti, egzodusi u „obećane zemlje“ i milijun drugih ponižavanja, kidanja, mlaćenja, isisavanja pravednosti i poštenja i ljubavi i mira pogađaju naše obitelji, koje se tope u moru malodušnosti i ravnodušnosti. No, još nije kasno, još nije sve potonulo, još se i ponovno se – Isus Krist rađa!

Detektirao sam jedan antidotum (protuotrov) koji bi se mogao uspješno primijeniti, samo kad bismo malo vježbali i odvažili se na tu revolucionarnu zamisao. Dakle smatram da bi povratak obiteljskoj molitvi bio spasonosna obrana i zaštita u ova vremena galopirajućih sila koje su se svom žestinom obrušile na obitelj kao sliku Božjega zajedništva i kao nositeljicu društva u cjelini. Što mislite, najdraži? Da probate? Da se ugase sve stvarčice koje imaju ekrane, i da se upale srca i oči i ruke za Gospodina? Da se surfa po Bibliji, da se tipka po krunici, da se upali svijeća umjesto skrinsejvjora? Mame i žene, izvucite nešto dobro od one nesretne Eve, i vlašću koju imate nad muževima i tatama i dečkima i zaručnicima, na lijep ih način nagovorite da ustanu iz apatije, da hrabro započnu bitku za svoje i za sebe. Kad jednom krene zajednička molitva, ne ćete moći bez nje. A ona čini čuda, miri nepomirene, spaja rastavljene, vraća snagu, daje radost, donosi mnoge životne blagoslove, zdravlje, pobjede nad padovima; poništava magiju, prokletstvo, posljedice hule i bogopsovke, vračanja i gatanja, vraća nadu i pridiže klonule. I još mnogo, mnogo toga. A sve besplatno i snagom bezuvjetne Božje ljubavi.

 Smatram da bi povratak obiteljskoj molitvi bio spasonosna obrana i zaštita u ova vremena galopirajućih sila koje su se svom žestinom obrušile na obitelj kao sliku Božjega zajedništva i kao nositeljicu društva u cjelini

Dok sam bio u Beču pri prilici duhovne obnove, posjetio sam franjevačku crkvu u središtu grada, u kojoj se nalazi grob Sluge Božjega fra Petra Pavličeka (1902.-1982), preko kojega je Gospa činila fenomenalne stvari, kroz molitvu krunice. Nevjerojatna priča! Netko ju pod hitno treba opširno prezentirati vjernicima! Uglavnom, ukratko, čovjek se fascinirao Gospom Fatimskom, odnosno njezinim porukama…

Tekst nastavlja ispod oglasa

Pokrenuo je Apostolat Krunice i na njegovu se inicijativu dnevno molilo stotine tisuća ljudi ovom molitvom s neba. Kako se vjeruje (a nema uopće sumnje, jer je toliko nevjerojatno) stotine su tisuća molitelja izmolili odlazak Rusa i Crvene armije iz Austrije, bez ikakvih nasilja, objašnjenja ili posljedica. To je bilo nezamislivo! Ljudi su mjesecima izlazili na ulice u procesijama, svaki trenutak moleći Gospu da učini čudo. Kad se čudo dogodilo, sva su zvona u Beču bez prestanka zvonila tri dana i noći, jer je Austrija oslobođena ruske okupacije. Zar nismo i mi tako izvojevali pobjedu u domovinskom ratu? U listopadu ove godine, kip je Gospe Fatimske u blizini groba ovoga sveca u ovoj crkvi plakao ljudskim suzama… Ja sam uvjeren da naša Mama plače jer su ljudi velikom većinom zaboravili na Božja čuda, blizinu i uopće na Božje postojanje. Zaboravili su da je Bog postao čovjekom u Nazaretu i da se rodio u Betlehemu. Zaboravili su da nisu bogovi, i da je život bez Boga kao Betlehem nakon što ga je napustila Sveta Obitelj: mjesto stalnih sukoba i plača, do danas. Jer Herod i njegova vojska radi svoje. Stoga, krunicu u ruke i vapimo za čudima preobrazbe naših pustinja, očekujmo velike i nepojmljive Božje kretnje u obiteljima koje „ravnaju put Gospodinu“ orući krunicom i tabajući koljenima kvrge na stazama. Molim vas i zaklinjem, pokušajte! Pokušajte već danas! Vratite se obiteljskoj molitvi, jer to je apsolutno jedino sredstvo koje će moći Kristom prožeti našu Hrvatsku i osigurati da opstane u olujama koje ju već jako ljuljaju.

Sve nam u svijetu punom lažnih reklama dakako, želi zamračiti betlehemsko Svjetlo. Događaji kojima smo svakodnevno svjedoci na nacionalnoj, obiteljskoj i na osobnoj razini, zapravo su Božji vapaj, da se obratimo. Nema nam druge pomoći do Božje. On je dopustio na naš narod razne „egipatske pošasti“ da bismo izašli iz ropstva i pregazili Crveno more, na putu ka slobodi u Kristu. Ja sam malo Gospa-freak pa se neprestano vraćam na neke njezine riječi, objavljene preko Don Gobbija u „Plavoj knjizi“. Zanimljivo -kako mi je napomenula jedna draga i pobožna časna sestra iz Družbe Kćeri milosrđa, čije ime neću izdati ni generalnoj majci niti pod cijenu besplatnog ljetovanja u Cavtatu- u toj se knjizi, koja ima crkveni imprimatur, spominje Međugorje kao mjesto objavljenja i autentičnosti dobro nam znanih događaja.

Ako je Crkva potvrdila istinitost poruka u ovoj knjizi, onda je već, na taj način, odobrila i Međugorje, zar ne? Uglavnom, na Cenakulu održanom u Zagrebu 20. 9. 1996., Blažena Djevica Marija lokucijom Don Stefanu Gobbiju, između ostaloga kaže:

„Na ovu se Naciju moj Protivnik razbjesnio, donoseći u nju tešku kušnju nasilja i rata. Kolike su patnje morala podnijeti ova moja djeca! Ja sam se zauzela da dobiju veliki dar oslobođenja i mira. ALI SADA VAS OČEKUJU JOŠ VEĆE MUKE… Gospodin će pobijediti preko mene, svoje male Sluškinje. Ja ću pobijediti pomoću vas, mala moja djeco. ONO ŠTO SE DOGODILO U OVOJ NACIJI POSTAJE ZNAK ZA SVE. Zbog svoje vjernosti Isusu i vašoj Nebeskoj Majci, Crkvi i Papi, Sotona je navalio na nju, u pokušaju da ju uništi. Imajući na umu ovaj cilj, udružile su se sve sotonske i masonske sile. Međutim, Ja sam sama označila čas njihova poraza… Ne boj se stado malo. Vama je povjereno poslanje da ostvarite trijumf mog Bezgrješnog Srca u svijetu.“

Ovo velikim slovima, ja sam naglasio. Nevjerojatno! Sve kristalno jasno. Tko, što, zašto i do kada i kako. Ovo bi se trebalo tiskati i podijeliti svima u nas, napisati i izvjesiti na velikim plakatima. Nema nam pomoći u nikome, do u Isusu i Mariji, do u shvaćanju Nazareta, Betlehema i Jeruzalema. Ove sile koje nas iz dana u dan sve više porobljavaju, neće pobijediti jedino ako se vratimo obiteljskoj molitvi. To je temelj i to je jedino oružje protiv kojega Zli nema moći. To je moje skromno mišljenje. Naravno, molitvu slijede djela, itd. Naravno, molitva mora biti ustrajna, iskrena, itd. Ali od nečega se treba krenuti.

Ako sami sebe ne poštujemo, ako se sami ne trgnemo, progutat će nas kao zalogajčić, kao bruschettu. Ako se vratimo Bogu i Gospodinu, on će nas obasjati svjetlošću Betlehema i zaštititi kao svojega Sina od napada Herodove horde. Moramo i prvo sebe poštivati, da bi nas i drugi donekle poštivali. Zdravo domoljublje treba spokojno i dostojanstveno pokazati. Hrvatska trpi kaznu, jer se odvažila osamostaliti, a prepredeni i premazani svim mastima smjerni podanici „oca laži“ ne zaboravljaju i ne praštaju, spletkama u svojim komisijama, uredima, sudovima razapinju sve koji se usude podići glavu. Hoće još ratova i krvi. Narod je pokraden, trebamo se opet uništavati, treba zamrziti one druge, jer rat donosi ipak neki profit. I obnova nakon rata. Jadni naši zavedeni ulizavatelji. Pogledajmo mnoge naše novine, portale, vijesti. Na jedan suptilan način, naravno, sve se podmuklo izokreće. Sve uzimamo što nas truje, tuđe. Čovjek u borbi protiv Stvoritelja, od pobačaja do prisiljavanja preživjele pobačaj djece da negiraju svoj spol. „Ako nisam kriv, zašto me udaraš?“ Udaraju nas, jer u nas još uvijek ima molitelja, i svetih staraca, i mladih oduševljenih za Krista, i biskupa koji ne šute. Jer istina je voda duboka. Lijepo je Gospa rekla, nakon rata su došle još veće muke. Nema druge, jednostavno nema, osim da pravdu stavimo Bogu i njemu se vratimo „svim srcem svojim“. Hrvatsku bi pod hitno trebalo predati Srcu Isusovu i Marijinu, javno i svečano.

 Moj dilbere, kud se šećeš, u čemu se voziš? Svećenik sam, nisam ‘zvijezda’. Tko ima neku drugu službu, neka ima, neka ima i dva takva vozikala, ali ja sam svećenik, kojega svi mogući i sveti i manje sveti dokumenti pozivaju na skromnost življenja, uz vlastitu savjest, na prvome mjestu.

Kad već opet spomenuh Fátimu, došla mi je u ruke knjiga o duhovniku i župniku pastirčića kojima se Gospa objavila. Danas Sluga Božji, vlč. Manuel Nunes Formigão, ovako piše o svetosti prema kojoj moramo težiti, ako želimo biti Kristovi i ako se želimo spasiti od mulja koji nas vuče u propast. Pročitajmo, prekrasno je: „Tko teži za svetošću, ne zadržava se nigdje, već se uspinje po ljestvama raznih križeva s osmjehom na usnama i s ljubavlju u srcu. Svetost – to je iznad svega ljubav prema Kristovom križu i ustrajnost pod njim u osamljenosti, odbačenosti i tami, ne imajući nikoga kao svjedoka trpljenja, osim Boga. Biti svet znači dozvoliti se razapeti Bogu i stvorenjima, slatko i strpljivo, ponizno i tiho, u duhu razumijevanja i prihvaćanja svega što nam treba trpjeti, a nikada pritom ne izgubiti duhovni mir. Biti svetim znači živjeti unutarnjim životom samoga Gospodina.“ Sebi sam za Božić poželio svetost, makar me ove definicije zapravo užasavaju. Čovjek se treba skroz lišiti „svojega“ ako želi biti svet. Ali o kako nužno i promptno trebam svetosti! A trebam i novi mobitel. Možda da ovu svetost ostavim za drugi Božić… Ima vremena…

Svakako neupitno trebam postati dijete da bih ušao u kraljevstvo Božje, tako piše u evanđelju. Trebam i malo više poniznosti, jer uska su i malena vrata za nebo. Jedino što zaista ne trebam ni u ludilu je, na primjer „BMW“. Netko mi ga je velikodušno ponudio na dar, očito šaljivo, a ja ozbiljno ostadoh potpuno nezainteresiran; ta što će mi aman Bože moj, takvo nešto??

Moj dilbere, kud se šećeš, u čemu se voziš? Svećenik sam, nemam firmu, nemam apartmane, nisam „zvijezda“. Tko ima neku drugu službu, neka ima, neka ima i dva takva vozikala, ali ja sam svećenik, kojega svi mogući i sveti i manje sveti dokumenti pozivaju na skromnost življenja, uz vlastitu savjest, na prvome mjestu. Bojim se Boga, koji se rodio među stokom u štali. Bojim se da bih tim luksuzom povrijedio kolege koji u velikoj većini ipak nemaju sredstava za takvu mašinu, mislim da bi me moji dragi beskućnici po gradu sablažnjeno gledali, da bi mi političari zavidjeli i možda me uključili u kakvu stranku, mislim da bi mi ova jedna obitelj kojoj skupljam donaciju za novu perilicu rublja (roditelji oboje nezaposleni, troje djece) zamjerila jer u takav auto ne stane veš-mašina, a žele da ju osobno dovezem; nekako bih ožalostio i ljubljenoga papu Franju koji neprestano ponavlja da svećenik nije biznismen i da je Crkva majka siromasima, bolesnima, nevoljnima.

Gdje bih ga nadalje, vozio? Po mojoj miloj selendri, po blatu i šljunku? Komu bih trebao imponirati i zašto? A ne, hvala lijepa sine, ostavi si ga doma. Laštiti ta kožna sjedala, paziti da ga netko ne ogrebe, izazivati kako psovke tako i nekakvo nepotrebno divljenje; zaista nemam ni volje ni vremena za još jednog idola. U našoj su kući za samohrane mame i djecu sada četiri majke i četvero djece, još dvoje dolazi. Umro bih od stida pred njih deset, da me vide u nekom takvom automobilu. Da imam te novce, radije bih kupio još jednu takvu kuću.

Neki dan sam evo kupovao bor za crkvu, te sam primijetio kako je gospođa drugom kupcu zaračunala manje, meni više. Kad sam pitao zašto, reče mi: „popi imaju“. Popi, naravno, znači „popovi“. Nisam joj naravno, nikako, nikada, prokleo skupe borove, kao Isus onu smokvu, to bi bilo previše evanđeoski a Crkva nas uči da budemo skromni, da u ničemu ne pretjerujemo. Nije ni ona kriva za krivu procjenu. Platio sam joj i malo više, rekoh ljubazno, „za kavu“, bez ikakve primisli da bi od te kave moguće dobila dizenteriju, ili samo manje laksativne konsekvence. Otkad se posvuda priča o dobrim vozilima, kao da mi se i milostinja nešto prorijedila u crkvi. Ne, molim te dragi simpatizeru i moj bitni (od „Bitno.net“) prijatelju koji si blagoslovljen nešto većim budžetom i redovito plaćaš poreze i prireze, ne kupuj mi za Božić ništa u vezi glede mehanike. Da ne postanem mehanički. Kupi mi svetosti od Isusa Betlehemca, moleći za mene neobraćenoga farizeja. Bit će bolan merđi u Nebeskoj BiH, gdje se nadam doći nakon nekoliko (desetaka) tisuća godina čistilišta, ako.

Vratimo se „ravnanju putova“, po kojima, možda i jašući na magarcu, u ono vrijeme nije bilo „BMW-a“, dolazi Gospodin.

Osim ispovijedanja, osim suočavanja sa sobom u iskrenosti, osim povratka k ustrajnoj i dnevnoj molitvi, pomaže nam i – pokora. I to nam je poručila Gospa u Fátimi. Čitao sam sjajnu vijest, kako je 15. 10. 2017. u poljskom nacionalnom svetištu Jasna Gora u gradu Częstochowi (ovo svetište, da se pohvalim, vode moja subraća pavlini) u sklopu obilježavanja obljetnice krunjenja Blažene Djevice Marije kao Kraljice Poljske i kao zahvalu za 1050-u godišnjicu pokrštavanja njihove zemlje, organiziran događaj nazvan „Wielka pokuta“ odnosno „Velika pokora“.

Preko sto tisuća vjernika skupilo se na cjelodnevnu molitvu i post, zajedno sa svim biskupima i masom svećenika, kako bi Bogu iskazali svoju bol i žaljenje zbog učinjenih grijeha, a na najposebniji se način činilo ovu pokoru kao zadovoljštinu za zločin abortusa, odnosno masakra u majčinoj utrobi. Kažu da je cijeli dan protekao u strašnoj hladnoći, da su svećenici bez prestanka ispovijedali i do osam sati, da su redovi za sakrament pomirenja bili kilometarski. Koji su vodili pokorničko bogoslužje, bili su u čudu nad tolikom tišinom i ozbiljnošću događaja, koji je na sve ostavio duboki dojam. Vjerujem da se od toga dana nešto u duhovnom prostoru ove zemlje drastično promijenilo, jer evo čitam kako će se ondje zabraniti eugenički pobačaj, slava Bogu, kako, dakle, više ne će biti dozvoljeno ubijati nerođenu dječicu sa Down-sindromom i ostalim sličnim bolestima ili manama.

Bio sam svjedok kako jedna osoba, gledajući maloga Jana, dijete sa D-sindromom, pita (u kući za naše samohrane mame i djecu) zar se „to nije moglo riješiti amniocentezom?“ Ja sam, u šoku, toj uvaženoj gošći odgovorio, da što ili tko garantira da će potpuno zdravo i po njezinim kriterijima „normalno“ dijete biti zdravo i kasnije u životu? Jesmo li na tragu hitlerovskog „uništi sve što nije savršeno“ stava? I zamolio sam ju da se malo zapita o stanju svoje duše. Užas jedan. Dokle je to danas došlo. Neshvatljiva okrutnost! Gleda u dijete i bešćutno i grubo i jadno pita, pred svećenikom dakle, kako je uopće došlo do njegova rođenja? Zato nam i jest ovako kako jest. Jer čovjek više nema čovječnosti. Za ovo i slično svakako bismo trebali napraviti „Veliku pokoru“ i u nas i u svim zemljama gdje postoje katolici. Jer, molim malo pažnje (ili ću još toliko pisati koliko napisah): u Bibliji čitamo kako je Jahve Gospod kaznio poganske narode koji su žrtvovali svoju djecu Moleku, božanstvu-demonu, tako što je poslao Izraelce na njih. Kad su se ti isti Izraelci uzoholili i kad su odbacili Gospodina, on je opet poslao neke druge narode da ih prizemlji. Ako povučemo neke paralele… Nekada je okupacija tuđincima i znak neke Božje kazne. I to postoji dakle, Božja kazna. I s tim treba pojmovno baratati, kad se objašnjavaju neke stvari. Božja kazna jest milosrđe, u jednom smislu. No o tom neki drugi put. Znamo ovo: Gospodin Isus nije nikada s bilo kakvom sjenom netrpeljivosti čak apostrofirao Rimljane-okupatore, ali je neprestano govorio o nužnosti obraćenja i promjene života. Iz Europe se maknuo Božić, krajnje je vrijeme da nas proroci u Crkvi, ako ih još ima, a vjerujem da ih ima, pozovu na organiziranu, ozbiljno shvaćenu, dobro promišljenu veliku pokoru, i stalnu i prigodno iskazanu.

„Blagoslovljen budi milosrdni Liječniče, koji liječiš skrivene i vidljive rane, koji daješ život Samaritanki i svjetlost slijepcu; ti si istinski Liječnik, jer liječiš besplatno, bezbolno otvaraš čireve i ozdravljaš njihov gnoj balzamom svoje nježnosti! O more milosrđa, u kojemu se kupaju gubavci!“ Zar nije ovo tako posebna molitva? Tako iskrena. Preveo sam je iz jedne sirijske liturgijske molitve (s poljskog).

Mislim o svojim bolestima. Ali mislim i preporučam u molitve i neke drage mi bolesnike, osobito dvoje: Josipu zvanu Pepica, dugogodišnju domaćicu u samostanu i crkvi u kojima služim. Naša draga „baka“ je već skoro pola godine na respiratoru i strašno se pati… Pomoli se i za Vedrana, dragog prijatelja iz Županje, koji se nadljudski bori sa leukemijom u Njemačkoj, u jednoj bolnici, hitno mu trebaju naše molitve i podrška. Preporučam i jednu malu djevojčicu, zaboravih joj ime, vidio sam ju u Vinogradskoj na odjelu gdje se liječe novorođena djeca, rođena je u pola trudnoće, tako sitna, slabašna, nježna, sva u cjevčicama, u nekom posebnom inkubatoru. Vidjeti ovo djetešce i blagosloviti ju, za mene je bila posebna čast i neopisivo iskustvo.

Sjetimo se svih koji ove dane trpe. Nekada ne znamo što imamo, dok ne vidimo kako su drugi u patnji. U patnji su ponajviše oni koji ustrajavaju u grijehu. Ovo mi je pri tom prikladno: „Onaj koji poznaje svoje grijehe, veći je od onoga koji molitvom uskrsava mrtve“ (sv. Izak Sirijac)

Eto, to si želim za Božić ispod preplaćenog bora, kao i svima koji čitaju i razmišljaju svojom glavom i Isusovim srcem: da se okupamo u moru milosrđa i da prepoznamo svoje grijehe, koje maleni Isus Betlehemac dolazi oprostiti i pribiti na svoj križ, kojega nosi evo još od utrobe, na različite načine. Bog se rodio! Kakva tajna!! Rodimo se i mi u njemu! Gledaj Isusa! Zaljubi se u Isusa! Zagrli Isusa! On te neizmjerno ljubi i neprestano poziva u Betlehem!

pater Marko Glogović | Bitno.net


Podrži naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Saznaj više na ovom linku!

Objavljeno: 21. prosinca 2017.

Možda vam se svidi