Priče o životu uvijek imaju neku poruku. Danas jako puno ljudi ima nešto za reći. I ja sam od onih kojima stalno neke riječi dolaze na pamet, ali ponekad se zapitam: jesu li potrebne riječi? Je li ono što mi padne na pamet, potrebno izreći? Je li sve što uočim potrebno staviti u riječi?!

A opet, šutnja traži slobodu od sebe samih: od opravdavanja, od dokazivanja, od privlačenja pažnje, od pametovanja, od stavljanja sebe u prvi plan. I onda kad se to dvoje uzme u obzir: pričati ili šutjeti, lakše je pričati i puštati se trenutku, osjećaju, nagonu, potrebi… pa se pretvorismo u društvo pričopričalica. Naše riječi – postaju prazne, pitanja – radi reda, odgovori – da se brže oslobodimo ljudi.

Veze, prijateljstva, poznanstva i ostalo ostavljamo za «fejs», «twitter», «google +» itd., a imamo zapravo veliku potrebu za samoćom! Nije loše koristiti se sredstvima komunikacije, ALI: svoju potrebu za samoćom ispunjavamo igricama na kompjuteru ili mobitelu, svoju potrebu za tišinom ispunjamo glazbom koju slušamo uz slušalice, svoju potrebu za dijeljenjem života ispunjavamo slikama koje stavljamo. I tako bježimo… s ukućanima pričamo kad nešto trebamo, s prijateljima pričamo ionako preko «fejsa», «Vibera», «skypea» ili «messengera», pa onda kad se vidimo pričamo o tome tko je što «lajkao», komentirao, podijelio, a kada uminu riječi, uzimamo mobitele u ruke i tumačimo nove aplikacije i igrice koje smo skinuli s Playstorea, ili se bacimo na pregledavanje naslovnice na «fejsu» da vidimo tko se opet razbacuje frazama, a tko posve otkriva svoj život na tom čudu.

I onda dođemo kući, jedemo, spavamo, pogledamo koji film, razmijenimo koju riječ, idemo u školu, na radno mjesto (gdje je «fejs» cijelo vrijeme aktivan), vratimo se kući, jedemo, spavamo…

Da… nisam protiv «fejsa», najmanje, ali gledajući sve oko sebe pitam se: kako se vratiti dubini i životu u punini? Kako prijeći virtualne granice, maknuti se od sredstava komunikacije i zagristi pravo prijateljstvo, prava iskustva… kako prestati živjeti negdje drugdje, a ne u sebi? Na koji način zaštititi one koji nisu u stanju regulirati svoje posjete na internet?!

Nedostaje nam bliskosti. Nedostaje nam izravnih susreta, nedostaje nam ljudi koji će biti «izvan mreže»!

Kako onda u takvom svijetu i načinu života, imati vremena za Boga kad nemamo vremena za šutnju, nemamo vremena za samoću?! – treba nam snaga volje, treba nam jakost duha i ustrajnost karaktera da bismo umjesto na fejsu, uzeli neku knjigu i pročitali je, ili uzeli krunicu u ruke, otišli kod susjede koja je nepokretna, otišli u obližnju bolnicu i posjetili bolesnike, sjeli sa svojim djetetom i popričali, saslušali jadikovke svoje svekrve, uzeli vremena za slušanje bakinih životnih priča, spremili stan umjesto mame, otišli u trgovinu po namirnice… i toliko drugih predivnih stvari koje nam svaki dan pruža (a koje naravno traže i odricanje i žrtvu – ali nas čine sretnima)!

I nismo li od te silne gorljivosti da sudjelujemo u novoj evangelizaciji, postali tromi, učmali i osrednji u ispunjavanju svojih vjerničkih dužnosti, ljudskih potreba… nije li virtualni svijet i mene odmaknuo od stvarnosti u kakvima ljudi žive? Nisam li i ja od silnog «posluživanja», zaboravila «slušati Riječi do nogu Gospodinovih»?

Je li vrijeme za rezanje odnosa s virtualnim svijetom? Je li vrijeme za odmak od prijatelja na fejsu ka prijateljima u susjedstvu?

Pitam se zajedno s vama. Pitam se o potrebi pisanja, govorenja, izjašnjavanja, komentiranja, «lajkanja» i o potrebi za Bogom i djelatnim zalaganjem. A potrebu za Bogom može čuti samo onaj koji ima vremena za tišinu i samoću – bez multimedijskih «dopinga» u toj svojoj samoći. Samo ja, možda svijeća, knjiga, krunica i Bog!

Nismo li se zapravo otuđili od života? Nije nam dovoljan brzi ritam života da pobjegnemo od sebe, sada nam treba i trajna «online» mogućnost senzorne devijacije gdje će nam sva osjetila biti obuzeta slikama, statusima, lajkovima, video zapisima i komentarima.

I nije stvar u potrebi za nekorištenjem tih sredstava, koliko u potrebi za alarmom koji će se sam moći uključiti kao neki «silent mode» gdje će osjetila moći biti usmjerena na Njega – jedinog koji zaslužuje moj lajk, komentar i moje dijeljenje!

s. Marija Pia Tadijanov

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih informacija – klikni like[/facebook]