Čitali smo u prvom čitanju današnje svetkovine Presvetoga Trojstva da je se Bog objavio Mojsiju kao Onaj koji je jest. Premda neizreciv, dopustio je Mojsiju da ga zaziva u onom obliku u kojem je ljudima dano da se Bogu obraćaju. No nadasve, Bog se objavio kao Bog “milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću”. Onaj koji jest i ne može biti drugačiji. Jer uistinu jest milosrđe i milost, ljubav i vjernost. Da milosrđe i milost nisu bitna obilježja Boga, onda Bog ne bi ni stvarao ni opraštao ljudima njihove grijehe i prijestupke. Da ljubav i vjernost nisu obilježja njegova bića, zar bi i ljudi mogli postojati i razviti međusobno zajedništvo ljudskoga roda koje počiva ne na mržnji i nevjernosti, već upravo na ljubavi i vjernosti. Čovječanstvo počiva na darovima koje prima od Boga, to jest na sličnosti koju ima s Bogom po stvarateljskom činu. Čovjek je kao slika Božja, slika njegova milosrđa i milosti, a nadasve slika njegove ljubavi i vjernosti koje su bit njegova božanskog života.

Stoga i ljudski život nosi obilježja i tragove Božjega života, jer je čovjek primio život od Boga. I ima potrebu biti, živjeti u Bogu i po Bogu. Ima potrebu ne dopustiti da mu život propadne, da završi, da ode u ništavilo. I mali ljudski život ima potrebu doći do punine i postati, koliko je moguće, život koji nema kraja. A da bi to ostvario on mora živjeti u zajedništvu s Onim koji jest, s Onim koji je Život. Jer se život može izgraditi do nebeskih obzorja i može zadobiti odrednice neprolaznosti i vječnosti samo po Životu. I samo ako čovjek živi po Bogu Životu, istinski živi i živi životom koji mu nitko ne može oduzeti. Zato je Isus u Evanđelju rekao Nikodemu: “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.” Vidimo da je samo ljubav kadra dati život. Bolje rečeno, Ljubav je kadra dati život jer je Ljubav Život.

A taj Život je trojstven, jer Bog Trojstvo je Život, pa nam se tako i objavio. Život u sebi ne može biti ako sam nije živ, ako nije u odnosu živih osoba. Zato je Otac Život koji nije zatvoren sam u se, jer tada ne bi bio život. On je Život koji se otvara Sinu, te i Sinu daje sav svoj Život, tako da i Sin postaje Život. Štoviše, upravo Otac daje po Jedinorođencu život vječni onima koji vjeruju, kako smo čuli u današnjem odlomku. Da Sin nije Život, zar bi onda Otac mogao po njemu dati život vječni ljudima? Stoga je i Jedinorođenac Život koji je sve što ima primio od Oca u čudesnoj izmjeni i dinamizmu života. Štoviše, zato je Život i Duh Sveti kojega i nazivamo životvorcem, jer je onaj koji uz Sina daje život svemu što postoji, a napose daje život vječni čovjeku. Duh je onaj koji prima od Oca i Sina Život koji oni žive u Ljubavi, te je on spona njihove međusobne ljubavi i njihova međusobnog dara Života. Zato je on Dar i Ljubav, ali i Život koji Otac i Sin žive u zajedništvu. Tako je Otac je izvor života, a Sin je Život koji se rađa od Oca i dolazi k nama, a Duh je životvorac koji izlazi od Oca i Sina, te dovršava djelo Sina koji daruje život vječni onima koji vjeruju.

Stvoren na sliku Božju čovjek je pozvan ući u trojstveni dinamizam života, te ga odraziti svojim životom, vjerom i ljubavlju. Nema života koji ne izvire iz Trojstva, te bi se čovjek trebao sve više i više iz dana u dan suobličavati trojstvenom načinu života. Istinski život je onaj koji se modelira prema Trojstvu, a na žalost mi ljudi ga svodimo često na ljudsko i ograničeno poimanje. Njime raspolažemo u duhu svoga sebeljublja i ograničene spoznaje života koja se najčešće poistovjećuje s običnom biologijom, umjesto da naš život bude odrazom božanskog shvaćanja života. Sporo se otvaramo životu i ne doživljavamo da je život zbiljski život samo onda kad izlazi iz sebe i drugima postaje neprolaznim darom života. A to se ostvaruje samo snagom Božjom. Samo stupajući u zajedništvo vječnoga Boga, primamo njegov vječni život. Samo tako možemo shvatiti koliko je velik dar milosti i ljubavi kojom nas je obdario već kad nas je stvorio, a još više kad nas je preporodio činom otkupljenja kojim nam je vratio život po mjeri Trojstva, a kojega smo se grijehom bili odrekli i odbacili ga od sebe. I kao što je Otac izišao iz sebi i Sinu predao Život u Duhu Svetomu, tako i od nas očekuje da svjedočimo život ne zatvarajući se, već živeći punim plućima darujući život svima oko sebi, velikodušno kao što je i Bog Trojstvo nama dao puninu svoga života.

Neka nas svetkovina Presvetoga Trojstva potakne na intenzivniji život milosti u Gospodinu Isusu Kristu, u ljubavi Boga Oca i u zajedništvu Duha Svetoga, jer jedino je to pravi i cjeloviti život za koji smo mi ljudi stvoreni. On nas neizmjerno nadilazi do mjere da ga ne možemo sami sebi dati, ali se možemo raspoložiti da ga po Božjemu daru primimo i njime živimo već sada tako korjenito da svoju sadašnjost ispunjavamo vječnošću. Primajmo život od Trojstva koje je Život, utisnimo ga u svaku poru svoga bića, te živimo život po mjeri primljenoga dara svjedočeći vjerom i ljubavlju Oca i Sina i Duha Svetoga, Boga koji jest, koji je Život i istinski životvorac, sada i u vijeke vjekova.