U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Matej nam prenosi nastup i govor Ivana Krstitelja u Judejskoj pustinji. Iz svega rečenoga Ivan nije bio slijep i neupućen u ono što se događalo oko njega, pa isto tako ni ljudi mu nisu bili nepoznanica. Oboružan Božjim Duhom dobro je shvaćao kako ne dolaze svi s istim ciljem i s istom nakanom. Neki su dolazili iz obzira i reda radi, jer su dolazili svi ljudi, te tako nisu dolazili iskreno ni s utemeljenim motivima. Njihova namjera nije bila ispravna, te naravno nisu davali važnost Ivanovu krštenju koju je on davao, niti su shvaćali njegov smisao. Riječ je bila o farizejima i saducejima, dvoličnim ljudima koji su sve uspijevali banalizirati, tako da su se na jedan način prikazivali izvana, a drugo su mislili u sebi. Ivan je njihov stav tako dobro detektirao, te ih je i upozorio: “I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer kažem vam Bog iz ovog kamenja može podići djecu Abrahamovu.” Štoviše, čak im je otvoreno govorio da su leglo gujinje koji su bili upozoreni da dolazi srdžba Božja, no ni tada nisu bili spremni na istinsko obraćenje, već samo na ono prividno. Zato ih Ivan upozorava da su dužni donositi plodove dostojne obraćenja.

Ovo što sveti Ivan Krstitelj govori farizejima i saducejima, svatko od nas treba primijeniti na sama sebe. Jer on njima nije osporavao da su vjernici, to jest potomstvo roda Abrahamova, već je prozivao njihovu dvoličnost. Upravo zato što su bili vjernici, bili su dužni biti dosljedni, te i djelima svjedočiti vjeru i svoja uvjerenja pred Bogom i pred ljudima. No oni su se ponašali s Bogom kao da je čovjek, kao da su ga mogli prevariti svojom površnošću i dvoličnošću. Bog koji je bio vjeran svojim obećanjima i svim svojim riječima, te ih je djelima potvrđivao svim svojim djelima, očekivao je i od svojih vjernika posvemašnju dosljednost riječi i djela. Dosljednost vjernika danas je kao i nekada stvar ne izvanjske pojavnosti već unutarnjeg stava. I vjernici danas mogu na izvana pokazivati jedno, a u biti u svojim motivacijama sasvim drugo. Štoviše, u nekim situacijama se pozivati na vjeru i na Boga, a u drugim potpuno zaboraviti na Boga i ne mariti za njegovu riječ i za njegov zakon. Nešto slično su činili i farizeji i saduceji koji su se ponašali kao oličenje vjernika, no njihove nakane nisu bile ispravne. Nakane su im bile ljudske a ne božanske, bez uporišta u Bogu, te im život nije bio oblikovan kao život koji izvire iz Boga.

Takvo što se često događa i nama vjernicima: odlazimo u crkvu, molimo se i primamo sakramente, te kažemo da vjerujemo, a kad moramo donositi konkretne odluke, onda se vodimo drugim računicama: novcem, probitkom, modama, mišljenjima drugih ljudi, javnim mnijenjem i koječime drugim. Čak kad bismo se upitali s kojom sve nakanom i s kojim razlozima pristupamo sakramentima, vjerojatno bismo došli do pogubnih rezultata među nama vjernicima. Tako naša djela ne pokazuju da smo vjernici, kao što se događalo i nekada, te je sveti Ivan opominjao one koji su ga slušali da donose plodove dostojne obraćenja. Bez istinske dosljednosti kojom ćemo vjeru pretočiti u djela, ne može biti ni plodova za život društva. Stoga nas došašće poziva da poradimo oko vlastite dosljednosti pred Gospodinom, jer ona je izvor svake dosljednosti. U svakom trenutku trebamo biti svjesni da smo vjernici i da stojimo pred licem njegovim, u protivnom smo licemjeri poput farizeja i saduceja koje Ivan kritizira. Sve što činimo potom treba biti motivirano vjerom i nadahnuto Božjom prisutnošću, te nema odgađanja vlastitoga obraćenja niti promjene ponašanja. Ivan na to upozorava riječima: Već je sjekira položena na korijen stablima. Od nas to iziskuje da budemo potpuno svjesni kako se Bog do kraja očitovao i nemamo pravo živjeti kao da nam je dalek ili udaljen, kao da je on samo neko pravilo koje treba izvanjski izvršiti, a ne živi Otac koji nam prenosi svoju neizmjernu ljubav i u nas ulijeva svoju božansku snagu.

U tom smislu dok se kroz došašće spominjemo kako je Bog u svome Sinu kojega nam šalje do kraja vjeran svim obećanjima, to jest kako je do kraja dosljedan svemu što jest i što je obećao, i mi smo pozvani slijediti njegov primjer. Neophodna je naša posvemašnja vjernost i vjernička dosljednost svemu što smo od njega primili i čime se kao vjernici dičimo. Bogu nisu mili polovični ni dvolični, koji vjeruju samo u nekim situacijama, to jest koji vjeruje riječima a ne potvrđuju to djelima. Bogu nisu mili oni koji vjeruju na svoj, a ne na njegov način. Dvoličnošću i nedosljednošću višestruko griješimo protiv Gospodina koji nam se u svome Sinu potpuno darovao, a mi njegov dar odbijamo jer ga ne prihvaćamo kao princip života.

Došašće nas tako poziva da se preispitamo glede svoje dosljednosti i glede darova koje smo primili – služimo li se njime ispravno i svjedočimo li životom i djelima da smo vjernici. Obnovimo stoga svijest o istini Božjega dara za nas: Bog nam daje svoga Sina sa svom ljubavlju i ozbiljnošću kao blago našega života. To je najveće moguće Božje djelo za nas, te smo stoga i mi dužni pretočiti vjeru u djela dosljednim životom. Bog nam daje svoju dragocjenost, te smo pozvani živjeti obogaćujući druge Božjim bogatstvom. Kao vjernici nemamo pravo poigravati se ili rugati Bogu time što ćemo se odnositi nemarno ili tek formalno prema darovima koji nam dolaze od njega, već nam je svim marom prionuti uz njegove darove, te pripravna srce dočekati njegov dolazak.

don Ivan Bodrožić | Bitno.net