Danas na nedjelju Dobroga pastira Isus poučava pastire i vjernike onom vjerodostojnom i ispravnom životu, u zajedništvu vjere svete Crkve. Služeći se jezikom svoga vremena, to jest slikama iz pastirskog života, on progovara o vršenju svećeničke službe koju će povjeriti svojim učenicima. Jasno mu je da zajednica njegovih vjernika Crkva ne može bez pastira, bez obzira na njihovu slabost i ograničenost. Isus nije bio slijep da nije mogao ne uočiti da su njegovi apostoli kojima povjerava svoju pastirsku službu, samo slabi i ograničeni ljudi. Nijedan od njih nije bio bez mane i zamjerke, no to nije bio razlog da ih ne izabere, da ih ne posveti svojom prisutnošću i da ih ne pošalje da naviještaju radosnu vijest Evanđelja. No jednako tako ih je upozorio da postoji onaj zakoniti način da vrše svoju službu, te im ljudska slabost ne može biti izgovor u tome. O tom zakonitom načinu vršenja službe Gospodin govori slikovito kada im govori o ulasku u ovčinjak na vrata: „Zaista, zaista, kažem vam: tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca. Tome vratar otvara i ovce slušaju njegov glas.“

Gospodinu je jasno da nijedan čovjek sam po sebe nije dostojan službe pastira, te jednako tako nijedan čovjek nema pravo na nju, ma koliko se o tome danas govorilo kao da je riječ o činovničkoj službi o kojoj ljudi raspravljaju kao o razdiobi društvenih poslova ili zadaća. Osim toga, bilo mu je jasno da i među onima koji budu izabrani da je vrše ima onih koji se prema njoj ne ponašaju s dužnom odgovornošću i doličnim poštovanjem života, pa je zato i skrenuo pozornost da takvi koji to čine nisu pravi pastiri, već kradljivci i razbojnici. Svatko tko bi pokušao vršiti pastirsku – svećeničku službu na proizvoljan način ne trudeći se ‘ulaziti na vrata’, a vrata su Krist, zaslužio bi prijekor i osudu. Tko prihvaća pastirsku službu, a ne odgaja se da sliči Kristu, to jest da bude po mjeri tih vrata kroz koja se ulazi u ovčinjak, zavarava sebe i druge, te čini štetu i sebi i stadu koje mu je povjereno. Dakle, nije samo riječ o onima koji uzurpiraju pravo poučavanja kao kradljivci i razbojnici, to jest krivovjerci i raskolnici, već se to odnosi i na one koji su zakonito u Crkvi, ali nisu pravi pastiri jer svojim ponašanjem ne sliče Kristu. Svećenička služba ne pretpostavlja samo zakonitu pripadnost Crkvi, već i duhovno oblikovanje po mjeri Krista pravoga Pastira koji svoju službu povjerava ljudima. Onaj tko bi se primio takve službe, a da se iskreno ne propituju i ne suobličava Kristu iz dana u dan sve intenzivnijim duhovnim životom i nastojanjem, sličio bi više na kradljivca i razbojnika koji tu službu vrši iz vlastite pobude i na proizvoljan način.

Stoga je uskrsli Gospodin jedini mjerodavni autoritet koji najbolje uči vršenju te uzvišene službe, skrećući pozornost pastirima da sa strahopoštovanjem vrše povjereno poslanje, a vjernicima da mole za revne pastire i da im svojim vjerničkim životom olakšavaju vršiti službu. Naime, on od pastira iziskuje da imaju njegov glas, to jest da im njegova riječ i misao budu na jeziku i pameti. Čim su postali pastiri odrekli su se sebe i svoga glasa, svojih sposobnosti, ruku, nogu, pameti, jezika, srca… I sve su stavili na raspolaganje Kristu velikom Pastiru, te mu dopuštaju da on preko njih propovijeda i vodi, hrani i posvećuje vjerničko stado. Tako bi čini drukčije, ne bi bio pravi pastir. Jednako kao onaj tko bi tražio svoj probitak, a ne dobro svojih vjernika, zaslužio bi da ga se udalji od te službe. Onaj tko bi tražio sebe, svoje ostvarenje i skrbio oko svoga života, umjesto da daje život za Krista i za povjereno stado, bio bi nedostojan da bude pastir Božjega stada.

Zato je Nedjelja Dobroga Pastira i nedjelja molitve za duhovna zvanja, kada se cijela zajednica vjernika iskrenim vapajima zauzima za revne i gorljive pastire. Zajednica vjernika ne može biti pasivna i neaktivan pred ovom potrebom, već treba biti zajednica onih koji dobro poznaju Kristov glas i život, kao što Gospodin reče u Evanđelju da njegove ovce slušaju njegov glas, a bježe od tuđinca jer tuđinčeva glasa ne poznaju. U tom smislu vjerenici bez straha i kolebanja imaju pravo očekivati da im pastiri govore Kristovim glasom i da ih ljube njegovim srcem. Podjedinici u stadu Kristovih vjernika, s druge pak strane, ne smiju biti tvrdoglave ovce, jer bi time oduzimali snagu i pastirima i samima sebi, ali trebaju biti odlučni i ustrajni vjernici koji znaju što hoće, te se trude na sve načine, napose molitvom i revnim vjerničkim životom, doći do cilja, to jest do toga da imaju revna pastira. Stoga sa svom ozbiljnošću slušajmo uskrsloga Gospodina, težimo za njegovim uskrslim životom, jer i pastiri i ovce trebaju ulaziti i izlaziti kroz ista vrata njegova života kako bi pašu nalazili i sa sigurnošću živjeli u njegovu ovčinjaku – svetoj Crkvi. Tom snagom ćemo lako prepoznavati pastire od razbojnika i kradljivaca, pogotovo što ćemo svi skupa naučiti biti Kristove ovce koje su primile život u izobilju već ovdje na zemlji, te ga potom krune i onim životom u nebesima.