Današnja Božja riječ nudi nam nekoliko modela odgovornoga, to jest neodgovornoga ponašanja u određenim životnim situacijama. U Knjizi Mudrih izreka svetopisac se pita tko može pronaći vrsnu ženu, što znači da možemo pretpostaviti da je ona vrlo rijetka pojava. Očito je bilo više onih nevaljalih i neodgovornih žena koje su živjele u neodgovornosti i površnosti, pa je onda svetopisac na ovaj način pristupio govoru o modelu vrsne žene. Slično će i sveti Pavao govoriti o ljudima koji žive kao u tami, te s druge strane poziva kršćane da žive kao sinovi svjetlosti i sinovi dana. I naposljetku, u Evanđelju, u prispodobi o talentima, imamo prigodu vidjeti i model odgovornoga, to jest neodgovornoga upravljanja talentima. Sluge koji su sukladno volji gospodarevoj upravljali talentima, dobili su nagradu, a sluga koji je radio po svome, bio je osuđen i kažnjen.

Povjerenje Božje

Kako čitamo iz prispodobe, najprije valja istaknuti povjerenje koje Bogu ima u nas ljude, jer ovaj gospodar, predstavlja lik samoga Boga. Kada kažemo povjerenje, onda se korijenski misli na činjenicu da je čovjeku i svim ljudima, svojim slugama, povjerio svoj imetak jer je imao u njih povjerenje: „Čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakome po njegovoj sposobnosti.“ Polazeći od činjenice da u ovom Isusovu pripovijedanju ovaj čovjek predstavlja lik Boga, možemo reći da se ovo davanje talenata odnosi na stvaranje čovjeka. Kada je Bog stvarao čovjeka, stvorio ga je s povjerenjem, to jest mogućnošću da uveća onaj početni dar – kapital. Čovjek nije nastao sam od sebe, niti je sam sebi dao darove i sposobnosti, pa ni one na naravnoj razini. Bog ga stvara kao biće sposobno za povjerenje, sposobno da mu povjeri svoje darove, počevši od onih naravnih, pa sve do onih koji nisu na prvi pogled vidljivi, ali su u njemu prisutni od samoga početka. U tome je čovjek drukčiji od drugih bića, jer njih Bog ne stvara s tim povjerenjem – s tim  povjerenim darovima. Sukladno tome, od drugih bića nema niti neka očekivanja, jer ona su samo ono što se pogledom vidi na biološkoj razini. U njih se ne može položiti povjerenje, niti tražiti odgovornost za njihova djela i ponašanje. Ali s druge pak strane, čovjek je biće povjerenja, te može primiti zadaću, te na nju treba odgovoriti odgovorno.

Upravo povjerenje koje mu Bog iskazuje, veliki je talent kojim je obdaren. Jer čovjek nije samo čovjek, već je u njega utisnuta i dimenzija više, a to je povjerenje Božje. Čovjeku je povjereno da prihvati Božji dar, naum i plan, te da ga na zemlji ostvaruje sukladno Božjoj namisli. Tu vidimo da ga je Bog stvorio za sebe, za vječni život i za spasenje, a ne samo za zemaljski život koji završava smrću i raspadanjem u prah. Jer ga stvara s ljubavlju i jer ga njome obdaruje, čovjek ne može biti drukčije stvoren, već kao biće povjerenja u koje je utkana dobrota i mudrost Stvoriteljeva. Stoga u ovoj prispodobi Isus ne priča o talentima kao nekim zemaljskim vještinama, već o sposobnosti čovjeka da bude više od zemaljskoga bića time što će slijediti plan svoga Stvoritelja da se uzdigne iznad zemaljskih težnja i da živi za vječnost. Drugim riječima rečeno, čovjek je stvoren da bi od sluge postao dijete Božje, a na njemu je da tu mogućnost prihvati kao najvažniju činjenicu svoga života i da se oko nje potrudi. Upravo tu je bila zabluda onoga sluge koji nije znao što s talentom, pa ga zakopava u zemlju, jer ne zna živjeti za vječna i uzvišena dobra. On se odlučio biti samo čovjek zaboravljajući na darove koje je primio, to jest opredijelio živjeti za zemaljska dobra, ali je završio da je zakopao talent, to jest sebe samoga, u zemlju, što je bio znak njegove prizemljenosti i podzemljarskih shvaćanja života.

Otkopati talente

Ako odnos prema talentima predstavlja odnos prema životu vječnome i spasenje, onda, nažalost, današnji čovjek u dobroj mjeri sliči ovom posljednjem sluzi koji zakopava svoj talent. Čak i mnogi kršćani žive nesvjesni svoga poziva na vječnost i činjenice da su pozvani biti djeca Božja, a ne samo neka stvorenja nastala evolucijom iz nižih živih bića koja trajno ostaju to što jesu. Osim toga, nemamo pravo, poput trećega sluge, praviti se da znamo što bismo trebali činiti i kako živjeti. Jer, uostalom, i on je imao dostatan uvid u osobnost i volju svoga gospodara. Stoga i mi danas, premda se pravimo da ne znamo što bismo točno trebali činiti, ipak nismo u tami neznanja pred vječnim Božjim naumom. Vrlo dobro slutimo da nas je stvorio s povjerenjem – obdarene sviješću i težnjom za životom vječnim, te savješću po kojoj možemo ispravno postupati na putu svoga traženja. Stoga oni koji žive samo za zemaljsko, zaboravljajući vječnost, nemaju isprike pred Bogom, te će jednom polagati račun za upravljanje svojim životom. Zato nas Isus ovom prispodobom poziva da preispitamo svoj stav prema vječnosti. Neće nam pomoći ako ovo krucijalno pitanje budemo gurali pod tepih, jer je ono toliko životno važno da nas nikakav izgovor ne može ispričati od odgovornosti za tako važnu životnu stvar.

Ova Isusova prispodoba stoga je poziv da otkopamo onaj dio sebe koji smo zakopali, jer nemamo pravo zakopavati osjećaj za vječnost koju nam je Bog utisnuo u život. Štoviše, nemamo pravo biti samo ljudi koji žive zemaljskim životom, ako smo stvoreni za nebeski. I nije nam dostatno Gospodinu uzvratiti samo darovima naravi i biologije, kada nas on poziva da dušu uzdignemo prema nadnaravi i nebu. Rođeni smo s talentom – potencijalom za milosni život i to nemamo pravo zakopati. Ako nas je stvorio s potencijalom da budemo njegova djeca, neće nam biti utješno ako se pred njim pojavimo kao potomci majmuna. Zato se dajmo na posao, otkapajmo sami sebe iz zemnoga gliba i živimo punim plućima kao njegova djeca koja će jednom primiti nagradu za vjerno upravljanje talentom svoga života.