U vremenima duhovne nestalnosti i nesigurnosti, kada mnogi ljudi i ne žele sigurnost jer tako mogu živjeti po svojim pristranim uvjerenjima, dogodi se da i sami kršćani osjete nesigurnost i nelagodu u različitim situacijama i problemima ljudi. No problem je što kršćani ne osjećaju samo nesigurnost glede samih sebe i svoje slabe ljudskosti, već je problem kada se počnu osjećati nesigurno jer nisu sigurni u nauk svoga učitelja i Gospodina i ispravnost njegova nauka i riječi. Vjerojatno je i naš Gospodin bio svjestan tog mogućeg problema sa svojim učenicima, pa je zato i svoje učenike htio ohrabriti, kako i čitamo u današnjem Evanđelju: “Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši.” Kao obični i jednostavni ljudi sigurno su sebi postavljali pitanje kako sve upamtiti što im je govorio. Pogotovo su morali biti zbunjeni kad im je rekao da će otići, te da više neće biti s njima. Bili su uznemireni i prestrašeni pred odgovornošću koju im je ostavljao. Nisu se osjećali u stanju nositi s tim problemom, jer nije bila mala stvar moći doći pred ljude i ponašati se suvereno imajući potrebno znanje i mudrost po kojoj bi mogli odgovoriti na sva pitanja i nedoumice. Zato im je Isus i rekao da će im poslati Duha Svetoga koji će ih poučavati o svemu: “Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.”

Tako im je bila zajamčena pomoć Duha Svetoga da će biti poučeni o svemu što im je potrebno za život, te su doista bili obdareni darom cjelovite istine, jer je Bog Istina koji im je dao samoga sebe. Od toga trenutka nisu imali nikakve dvojbe, već su istinu o Bogu ljubitelju ljudi sa svom odlučnošću naviještali svim narodima. S time da je istina koju su prenosili odgovarala i zahtjevu ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Jer istina je prava istina tek onda kada je izgovorena s ljubavlju, a ne samo kao gruba ili sirova istina, koja bi mogla postati i surova istina. Isusova istina oplemenjuje i krijepi ljude, jer je istina izgovorena s ljubavlju i poradi spasenja i života vječnoga. Kršćanska istina nije istina prijezira i osude, već istina potpune jasnoće i uvida u život, a počesto i u našu ljudsku bijedu i slabost. No kao što je Bog Istina koja ljubi čovjeka i daje sebe za čovjeka, tako i naša kršćanska istina o životu mora biti takva da ljubi ljude, te se daruje i žrtvuje za njihovo spasenje. Ali uvijek sa svom jasnoćom. I mi kršćani nemamo pravo reći da pred životom imamo nepoznanica, jer naš Gospodin ih nije imao. A ako je on imao odgovor na svaki problem, onda i mi, ako živimo poput njega, jednako tako trebamo imati istovjetne odgovore. Zato nam je ostavio svoga Duha, da nas on uvede u svu istinu, jer do one djelomične bismo mogli i sami svojim ljudskim zaključcima doći. No nakon što nam je on dao svoga Duha, nemamo pravo na neku navodno djelomičnu istinu, jer nas je on osposobio za svu istinu. Djelomičnu istinu posjeduje i sotona, te s tom djelomičnom istinom i zavodi ljude i privlači ih da na temelju djelomičnoga uvida u stvarnost donose odluke, ne želeći im kazati da će na temelju njih još dublje potonuti i postati njegove žrtve.

Upravo to je ono što sotona ne želi, ne želi da ljudi dođu do cjelovitog uvida u istinu života. Ne želi da s ljubavlju Božjom sagledamo sav svoj život, već da se usredotočimo na svoj prikraćeni vidokrug na temelju kojega donosimo odluke. Jednako tako i nas vjernike napastuje da i mi naviještamo bilo djelomičnu istinu, bilo istinu bez ljubavi, što bi bila istina koja docira i osuđuje, a ne istina koja trpi i izlaže se za spasenje onih kojima se naviješta. Zato je Isus naviještao istinu kao radosnu vijest, te nikad nije odustajao niti prezao od nje. U nijednom trenutku se nije ustručavao ni stidio te istine, jer je znao da je istina ona koja oslobađa, te da je on izgovara s ljubavlju koja spašava. Zato ni mi vjernici ne trebamo imati ni kompleks ni strah od istine Evanđelja. To je istina Isusa Krista, tako jasna i cjelovita, da moramo biti ponosni na nju. Jer smo doista obdareni istinom. A tko je obdaren istinom, taj je živi kao dar Božji sebi koji treba prenijeti drugima. To nije istina koja progoni onoga koji je ne pozna i koji se s njom ne slaže pa živi drukčije, već je istina za koju se podmeće leđa, da postanemo kao svijećnjak koji je nosi i podupire da može ona bolje svijetliti. Ali time što njome ne progonimo neistomišljenike, istina ne prestaje biti istina, Božje svjetlo i jasnoća bez koje mi ljudi ne možemo živjeti i donositi ispravne odluke, već naprotiv, uvijek je više i više istina.

Stoga je naša zadaća u svijetu u kojemu živimo, odgajati ljude i društvo za cjelovitu i potpunu istinu. A to je istina koja se naviješta u ljubavi, jer istina bez ljubavi je necjelovita. Molimo za snagu Duha Svetoga, Duha koji je ljubav, da to i činimo vjerno i postojano, te da se ne damo ustrašiti od pritiska društva kojemu se ne sviđa navještaj cjelovite istine. Ljubav nam daje snagu, jer nas ispravno motivira i usmjerava. Ljubav prema istini pretpostavlja i ljubav prema čovjeku kojemu želimo da prihvati istinu od koje se živi i koja preporađa dušu i život. A jer nam je stalo do spasenja ljudi, stalo nam je da istina zabljesne i da dođe do srca ljudi kojima je upravljena i koji su je potrebni. Molimo stoga za ovaj dar Duha Svetoga, te se iskreno s ljubavlju trudimo oko obraćenja grešnika i prijestupnika da se obrate i dođu na put istine koja spašava.