Dok slavimo Marijino uznesenje ojačani smo njezinim primjerom i zaštitom

Današnja svetkovina uznesenja Blažene Djevice Marije dušom i tijelom u nebesku slavu poziv je nama svima koji se držimo primjera i puta naše nebeske Majke, da još intenzivnije razmotrimo ovo najveće otajstvo njezina života ponuđeno da nam bude poseban znak i putokaz u životu.

Napose možemo ustvrditi da je nama, njezinoj djeci, uznesenje izuzetan znak Božjega milosrđa kojim je ona prva bila obdarena do sve punine. Živo svetkovanje u nama želi probuditi sav vjernički potencijal, te nas usmjeriti da se držimo Marijinih skuta, a time I vjerodostojnog Božjeg puta. Na to nas potiče svijest o stanju u svijetu u kojemu živimo, kao i Božja riječ kuju čitamo na današnju svetkovinu, a koja nam nudi ključ razumijevanja ovog velikog otajstva koje zahvaća i naše živote.

Nemamo, naime, izravnu svetopisamsku potvrdu, no za pretpostaviti je da je i Marija u svome životu imala odbaciti sve napasti i ponude ovoga svijeta, kao što će to kasnije učiniti i njezin Sin kad je bio kušan u pustinji. No sigurno je i njoj svijet i sotona nudio primamljive ponude, želeći je udaljiti od vjernosti milosrdnome Bogu koji je dolazio u susret svome narodu. Jer ako kušnje nisu mimoišle njezina Sina, te ako ne mimoilaze nikoga od nas, sigurno je se i ona morala izboriti za vjernost milosrdnome Bogu kao prava službenica savladavajući kušnje koje su bile ispred nje na životnome putu kako bi došla do zaslužene slave nebeske. Zato Elizabeta, kao i svatko od nas, ima razloga klicati Mariji kao blagoslovljenoj među ženama i među cijelim ljudskim rodom, jer je prihvatila biti majkom Sinu Božjemu. Ali isto tako i Marija ima razloga veličati Boga, jer osjeća da sve što je činila, da je bilo po njegovu svetom izboru, poticaju i nadahnuću, kao i uz pomoć njegove milosti.

Marija, doista, od prvog trenutka kad je Bog poziva da sudjeluje u djelu spasenja kao majka njegova Sina, osjeća da je se približio trenutak milosrđa Božjega koje će spasiti svijet. Jer on je Bog milosrdni koji čini velika djela i koji dolazi ususret svome narodu ispuniti obećanja u svojoj dobroti, kako je obećao Abrahamu i njegovu potomstvu. Iz Marijna hvalospjeva Veliča razaznajemo da je i pred Marijom bio izbor: ili da krene ljudskim putem oholosti, moći i ljudskog traženja same sebe, ili pak da se stavi na put služenja Bogu, te putem neznatnosti i poniznosti dođe do nagrade Božje. Da je se dala zavesti od svijeta, prihvatila bi bila onaj široki put i milosrđe koje ovaj svijet nudi ljudima, a to je milosrđe udovoljavanja vlastitoj volji i ugađanja svojim potrebama i užitcima. No Marija je bila svjesna da je istinskom milosrđu tvorac Bog, te da bez njega ne možemo sebi iskazati milosrđe, a još manje ako slijedimo logiku koju nam nudi svijet. Zato se nije dala zavarati ponudom milosrđa ugode i ugađanja sebi i svojim ljudskim potrebama, nego je odlučno pošla putem služenja Bogu i vršenja njegove svete volje. Nije sebi dopustila provoditi život udovoljavajući svojim ljudskih prohtjevima, nego je odlučno išla cilju koji joj je Bog zacrtao i kojem ju je Bog vodio.

Razliku između ova dva poimanja milosrđa možemo vidjeti i u svakodnevnom životu u obitelji. Postoje roditelji čije se roditeljsko poslanje, zadaća i odgovornost sastoji u tome da udovoljavaju svim hirovima svoje djece, umjesto da ih odgajaju i vode putem koji im Bog nudi kao ispravan put roditeljske odgovornosti. A kad se u nekom trenutku pokaže koliko je to bilo loše i pogubno, počesto bude kasno da se djecu kvalitetno odgoji i stavi na pravi put. Doista, roditelj počne gubiti svoje dijete onda kad mu počne udovoljavati, kad ga tetoši umjesto da ga odgaja i vodi Božjim putem. Onda kad mu ne prenese Krista i kad se zadovoljava ustvrditi kako je dobro i bez obzira što ne vjeruje u Boga.

Bog, naprotiv, kad iskazuje svoje milosrđe, ne čini to na način da zadovoljava našem prividnom dobru, našim željama i željicama, našim hirovima i zemaljskim potrebama, nego Bog nudi milosrdnu ruku koja nas vodi put života vječnoga i dovodi do proslave nebeske. Pa i onda kad to prolazi kroz muku i napor i svakodnevno nošenje križa. Ili bolje rečeno, upravo tada kad se za ostvarenje svetih ciljeva treba boriti i izboriti protiv svijeta i zla koji nas žele odvratiti s pravoga puta. Jer nije se dovoljno zaklinjati riječima kako želimo dobrobit svojih obitelji i svojih domova, svoga naroda i svoje domovine, a onda se teško odlučujemo na ovo hodočašće vjere na koje nas poziva Bog u svome milosrđu. Teško nam pada vjerovati i živjeti takvo milosrđe kakvo je on navijestio i na koje nas poziva, to jest milosrđe kojem smo kao konačni cilj odredili slavu nebesku, a ne neko usputno ljudsko odredište.

Iz riječi Božje koja nam je upućena u drugome čitanju shvaćamo da samo s Bogom možemo sebi podložiti ovaj svijet, pa i samu smrt, te tako biti pobjednici nad njime. U protivnom, ako nismo u stvarnom i čvrstom zajedništvu s Bogom, prije ili poslije postat ćemo podložnici ovoga svijeta, njegovih moda i ponuda, površnosti i ludosti. Postat ćemo robovi svega onoga što će nam ispiti život, a u prvi mah se nudilo nama vrlo dobronamjerno i mnogo milosrdnije od tegoba na koje nas poziva Bog. Stoga se i danas potvrđuje istina koja je bila očita u na Mariji i u njezinu Sinu: Svijet progoni ono što je Božje, a čuli smo to i u odlomku iz Knjige Otkrivenja gdje sveti Ivan slikovito opisuje kako Zmaj progoni Ženu i njezino Dijete. No ako smo došli u situaciju da u svijetu kao vjernici živimo bezbrižno, da nas svijet ne progoni i ne suprotstavlja nam se, ako nas ne proziva i ne ušutkuje, ako nam ne želi ukloniti iz života božanske plodove, doista se moramo zapitati živimo li ispravno kao djeca Božja, ili pak suobličeni svijetu kao djeca svijeta.

No nas današnja svetkovina Marijina uznesenja poziva da mi usprkos svega podignemo svoja srca i uzdignemo duše put nebeskog prijestolja na kojem je Bog proslavio našu Majku, te da jasno shvatimo i prihvatimo da je tamo naš cilj kojem nas dobri i milosrdni Bog vodi. I ne trebamo se bojati protivljenja i protivština poradi vjernosti Bogu. Kao što su u ovom svijetu primili Božju zaštiti u Marija i naš Gospodin Isus, kao što je Bog štitio svoju Crkvu uvijek, a napose kad je bila izložena i u progonima, tako i nas danas Bog poziva na posvemašnju vjernost kojoj je nagrada njegovo vječno milosrđe. Da je i Marija htjela utjehu ovoga svijeta, da je htjela pošto poto da je svijet pusti na miru, to jest da je Zmaj ne progoni, popustila bi pred zahtjevima svijeta. To znači da je se mogla odreći Djeteta koje joj je Bog podario kad ju je pozvao da postane suradnicom njegova milosrđa. Istom logikom se stari Zmaj služi i danas s nama. Kršćanima nudi sve, samo da se odreknu Isusa. Nudi im svaku ugodu i ispunjenje želja, pod uvjetom da Isusa ne drže u srcu i umu kao najveću dragocjenost. Sve nam daje da budemo kao i drugi ljudi, to jest da djelujemo i živimo kao da Isusa nema u našim životima i obiteljima, u narodu i društvu.

No danas dok slavimo Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo, mi smo ojačani njezinim primjerom i zaštitom. Poput nje držimo se uvijek Božjega milosrđa, a ne nasjedajmo na ovo prividno milosrđe svijeta koje je samo obmana i laž. Istinsko milosrđe je samo ono koje nam iskazuje Bog koji nas želi proslaviti proslavom kojom je proslavio svoga Sina i Blaženu Djevicu. I ne bojmo se poteškoća i križeva, muka i nevolja kroz koje nam je proći, jer ako Bog nije iskazao milosrđe a da se i sam ne podvrgne križu, zašto da mi tražimo drugi put? Marija je uvijek išla putem posvemašnje vjernosti Bogu, te je i došla u nebesku slavu. A mi je nasljedujmo i držimo se tog istog cilja kojem nas Bog vodi, te ćemo tako i sami, ne samo zadobiti vječnu nagradu, nego ćemo postati poslužitelji milosrđa Božjega našoj braći i sestrama koje ćemo privući i voditi u tu istu slavu kojom je trojedini Bog nagradio i našu Majku, te ćemo ga zajedno s njom, sa svima svetima i anđelima, hvaliti i slaviti po sve vijeke vjekova.

don Ivan Bodrožić | Bitno.net