Na drugu korizmenu nedjelju čitamo i razmatramo evanđeoski odlomak o preobraženju Isusovu na visokoj gori. Time nam ovaj događaj daje vrlo jasnu poruku o smislu korizmenog vremena, premda se čini kao da odudara od tona kojim se živi korizma. No doista, vrijeme korizme je vrijeme kada dopuštamo da nas Isus uzme sa sobom. Sve ostalo što činimo tijekom korizmenog vremena ima smisla samo ako smo dopustili da nas Isus povede sa sobom u osamu i da to bude vrijeme koje provodimo s njime i aktivnost koju činimo s njim i na koju nas on potiče. Vrijeme korizme nije vrijeme tek neke apstraktne ili općeljudske askeze motivirane našim ljudskim motivacijama, već onim božanskim. Jer određene asketske vještine može činiti i netko tko nije prisan s Isusom, no ostvariti smisao i bit života može se samo s njime. Zato je pravo obilježje korizme upravo provoditi vrijeme s njime. Askeza koja se živi provodeći vrijeme s Isusom postaje blagoslov i snaga duhovnoga života. To je vrijeme kad nas Isus uzima sa sobom i obogaćuje novim iskustvom svoje božanske prisutnosti. On nas odvodi u ozračje uzvišenosti, kao svoje apostole, jer nam korizma i treba biti vrijeme uzvišenih spoznaja o Bogu, to jest uzvišenih objava o njegovu životu.

No te objave, to jest spoznaje, možemo primiti u osami kad smo sami s Isusom, odvojeni od svakodnevnice gdje nam on može bolje očitovati svoje lice. Zato je autentični smisao korizme upravo u izdvojenosti od svijeta i posvećenosti Isusu koji nam se očituje. Štoviše, on nas svojim preobraženjem odgaja za preobrazbe u životu. Kršćanska askeza nije stoga poput tehnika i vježbi kao što su istočnjačke religiozne tehnike kojima je cilj lišiti nas svih osjećaja i voditi prema samokontroli do potpune vladanja samim sobom, nego istinsko predanje i zajedništvo s osobnim Bogom s kojim se doživljava trenutke prisnosti i zajedništva. Kršćanska askeza nije samo bijeg od svakodnevnog života, bijeg od stresa i drugih životnih neugodnosti ili od samoga bremena života, već odlazak u osamu s Isusom, na uzvišeno mjesto drugovanja s njime. Štoviše, ona je milost preobraženja kojom nas Gospodin obdaruje već na ovome svijetu.

Osama korizme nije povlačenje u se, premda treba biti i vrijeme povlačenja. Ona je prije svega povlačenje tamo gdje možemo susresti Isusa, to jest stvaranje ozračja u kojemu njega možemo pustiti u svoju nutrinu i s njim doživjeti trenutke intenzivnoga zajedništva. Ona je potom izlazak iz sebe, iz sadašnje vremenite i ograničene kože i ulazak u novo i bolje stanje. Ona je ostvarenje onog našeg boljeg ‘ja’ snagom Isusova preobraženja za nas i u nama. Kao što se Isus preobrazio pred svojim učenicima, tako se preobrazio za njih, te hoće njih preobraziti po sebi koji se preobrazio u njima, iste učinke svoga preobraženja želi također i za nas.

Zato i mi trebamo pustiti Isusu da i nas povede sa sobom ove korizme, te da nas svojim uzvišenim načinom života preobrazi. A preobražavamo se ako i mi započinjemo živjeti njegovim načinom života, to jest ako se u svemu njemu suobličavamo. Upravo u našoj korizmenoj svakodnevnici trebamo ići za svojim Učiteljem i slijediti njegov primjer čineći što je on činio. Dajmo se stoga voditi i dajmo se preobražavati na sliku onoga što je on pokazao učenicima na gori preobraženja. Jer time što je preobrazio svoju ljudskost, pokazao je da je došao preobraziti našu ljudskost, to jest da je došao omogućiti nam da se mi po njemu preobrazimo.

U tome nam pomaže i glas Oca nebeskoga koji nas poziva da slušamo njegova ljubljenoga Sina. Prije nego otkrijemo što reći i činiti, valja najprije slušati Sina ljubljenoga. Ilija i Mojsije su osluškivali njegov glas na otajstven način, zato su pokazali svojom prisutnošću da je on prisutan i u Zakonu i u proročkim nadahnućima. Upravo tu činjenicu su i apostoli trebali usvojiti do mjere da uzmognu razgovarati s Isusom o svemu što se tiče spasenja, nakon što su promatrali uzvišenu scenu preobraženja. Nisu smjeli ostati neupućeni u istine i sadržaje milosnoga života, nego su se uputiti u svu istinu spasenja koje su nakon uskrsnuća odvažno naviještali. Upravo tom cilju služi korizmeno vrijeme, da se u zajedništvu s Isusom preobrazimo i primimo puninu otajstava spasenja. Blizina s Isusom daje poseban ton našoj korizmenoj askezi, te je čini da bude askeza koja preobražava. A mjera preobraženja je da i sami postanemo istinska djeca Božja, pravi njegovi sinovi i kćeri. Dajmo se stoga preobražavati prema slici Isusa, Sina ljubljenoga, kako bismo bili uistinu, nakon što smo sami zahvaćeni i preobraženi, sposobni druge ljude preobražavati za Gospodina i u Gospodinu.