Svjedoci smo kako je posljednjih mjesec dana bilo u Crkvi velikih rasprava oko novosti koje se uvode u nauk Crkve. Ali inače, ne samo od Drugog vatikanskog koncila, u Crkvi i teologiji postoje kao dvije skupine koje se sučeljavaju i suprotstavljaju. A to su takozvani tradicionalisti i modernisti, to jest, drugim riječima rečeno, konzervativci i progresisti. Tradicionalisti teže prema očuvanju povijesnog i iskonskog crkvenog nauka, no ponekad riskiraju da ga samo ‘konzerviraju’, a ne da ga ponude kao trajno živi nauk Crkve. S druge pak strane modernosti navodno probijaju granice nauka i idu naprijed, uvjereni da nauk treba razvijati. No često ga razbijaju, umjesto da ga razvijaju, te tako, umjesto da naprave pomake i napredak prema Bogu i većemu zajedništvu s njime, u konačnici ga razvrgnu i izmišljaju novotarije koje nemaju veze s Bogom.

U nedoumicama i dvojbama oko ovog problema, ili bolje rečeno, u dvojbama izbora između tradicionalista i modernista, imamo u evanđeoskom odlomku opis svetoga Marka koji nam može dati neko svjetlo i smjernice za daljnje djelovanje. Isus je na početak svoga djelovanja pri čemu je Evanđelist zabilježio da su oni koji su ga slušali i bili svjedoci čuda koja je činio, bili zaprepašteni te se zapitkivahu: „Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.“ On, dakle, Isusa predstavlja u svjetlu novosti koju propovijeda, premda je i tada bilo jasno da se ne bi smjelo unositi novotarije u nauk koji je do tada bio objavljen tijekom povijesti spasenja do toga trenutka. No to je očito bila jedna vrsta prihvatljive novosti. A u čemu je bila ta Isusova novost, Evanđelist je dao naslutiti na početku odlomka kada zapisa: „Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci.“ Isus je, dakle, među njima bio progresist, jer je razbijao krute sheme i predodžbe o Bogu. No neobično je bilo da je inzistirao na uporabi vlasti, što danas nije popularno. U odnosu na njih je bio moderan, jer ih je učio na nov način i jer je pri tome nastupao snažno, te se nije moglo ne osjetiti da je riječ o nečemu posve novome u odnosu na pismoznance i farizeje. Ali učio ih je koristeći vlast za koju se danas tvrdi da je izvor mnogih zala u Crkvi, pa se s mnogih govornica protiv nje propovijeda i nastoji se staviti u okvire vlast i ovlasti Crkve.

No, ako ćemo biti iskreni, valja reći da je uvijek riskantno unositi neke novotarije, jednako kao što je riskantno koristiti vlast. Jer postavljao se pitanje udaljuje li se ta novost od nepromjenjive istine o vječnome i nepromjenjivome Bogu, to jest od nauka koji je on objavio i kojem je poučio ljude. To jest, je li njegova vlast u suprotnosti s vlašću i ovlastima svemoćnoga Boga. Odgovor, pak na ova pitanja je sasvim jasan. Isus nikada nije poučavao neku novu istinu, drukčiju od one vječne iskonske. No sve što je donio novoga, a bilo je toga mnogo, bilo je samo produbljenje onog iskonskog vječnog nauka i Božje istine očitovane od početka. Novost je koju propovijeda je povratak na iskon. Jednako vrijedi i za vlast: on je očitovao puninu vlasti i moći koju je Bog pokazao prema čovjeku, te koju je ostavio ljudima za njihovo dobro.

Njegov život nam je putokaz i danas kada se često Crkvi lijepi etiketa da snagom moći drži određeni tradicionalni nauk, te tako zlorabi moć, umjesto da oslabi svoju moć, a da se više orijentira ljubavi prema čovjeku, kao što je činio Isus. Štoviše, u kontekstu toga postoje očekivanje da slabljenje moći treba biti slabljenje nauka, to jest pristupa istinama vjere, što naposljetku treba završiti u ćudorednoj popustljivosti i redefiniranju ćudorednoga nauka Crkve u korist neke vrste površnoga milosrđa i lažne dobrote prema ljudima. Jer kako se čini, slabljenje moći trebalo biti takvo da se dopusti svakome da čini što hoće, te da ljudi dolaze u Crkvu kako hoće i da odlaze jednako tako, da pristupaju sakramentima bez ikakvih kriterija i uvjeta, te da proizvoljno odlučuju koje sadržaje vjerovati a koje odbaciti. Tada bi prema nekima Crkva bila suvremena i po mjeri suvremenoga čovjeka.

Međutim, naš Gospodin Isus nije poticao na takvo otvaranje novim sadržajima i takav modernizam. A bio je modernost koji je uveo mnoge nove sadržaje, kako nam svjedoči sveti Marko. Kao netko tko je bio otvoren novosti života, on je bio protiv toga da se odnos prema Bogu održava putem krutih shema, već je radikalno propovijedao i poticao na živu vjeru. On nije bio za novotarije koje odudaraju od Boga i njegove istine, već za novost snage i jasnoće koja izvire iz susreta sa živim Bogom. I nikada svoje kriterije nije uspostavljao ili prilagođavao ljudima, već ih crpio iz Boga, svjestan da je to uvijek najbolje za čovjeka. Zato je snažno propovijedao i zloduhe izgonio, za razliku od našega vremena kada i mi u Crkvi često svojim modernizmom idemo u kompromise sa zlodusima, te bježimo od jasnoće i snage koju nam je dao Bog za dobro čovjeka. Često patimo što nam se predbacuje da se držimo zastarjeloga nauk, te pošto poto želimo biti suvremeni i novi, zaboravljajući da time kompromitiramo Božju vječnu istinu i snagu koju treba naviještati i njome ozdravljati ljude obasjavajući ih Božjim svjetlom. Isus je propovijedao novost živoga Boga koja i danas štiti od svih ljudskih iskrivljivanja nauka Božjega. Dok je njegova novost bila u tome da je snažnom riječju izgonio demone, u današnjem svijetu ono demonsko se proglašava novošću koju treba prihvatiti.

Jer odmak od istine Evanđelja nije novost, već zabluda i umišljenost kojom se ugrožava čovjeka. Zato Crkva u svojoj majčinskoj odgovornosti za čovjeka treba ići putem onog modernizma koji je Isus zacrtao. Treba uvijek jasnije svjedočiti vjeru u živoga Boga, a ne braniti samo neke krute sheme i stare formule. Štoviše, treba njegovom snagom djelovati, svjesna moći koju joj je Bog dao. A to je moć oslobađanja grijeha i izgonjenja zloduha, a ne moć da se čini grijeh i da se na nj polaže pravo. Ovo potonje je iskrivljivanje činjenica o Bogu, no poradi tih zloporaba ne može se nijekati istina o božanskoj vlasti koju je Krist dao svojim učenicima. Zato nam nije dopušteno praviti novotarije kao vratolomije plesa na žici hodeći riskantnim putem, umjesto da produbljujemo istine i činjenice vjere i Božje ljubavi koja nam daje pravu sigurnost života. Pozvani smo biti novi i moderni na Isusov način, svjedočeći novi nauk Božje ljubavi koji oslobađa, spašava i osvježava ljude, te nam daje osjećaj punine i rasta pred Bogom u milosti, a ne samo zato što je trebao sadržavati neke nove do tada nečuvene ideje. Pozvani smo propovijedati i činiti novost koja nam otvara vrata života vječnoga, te njegova kraljevstva u kojemu ćemo ga hvaliti i slaviti po sve vijeke vjekova. Amen