UZ NEDJELJNO EVANĐELJE

Bježimo od pohlepe koja siromašne ispunja gorčinom, a bogate bezobzirnošću

One koji imaju pohlepa pretvara u bezobzirne i bezosjećajne ljude kojima je najvažnija stvar zarada i zemaljska korist. A one koji nemaju pretvara u neuredne ljude koji proklinju sudbinu i život, kojima su svi odreda krivi za njihovu neimaštinu i neuspjehe. I jedni i drugi su daleko od toga da se usredotoče na vrijednosti svoje duše, jer pravo blago je bogatiti dušu Bogom, kako nas pouči Isus.

Foto: Shutterstock

Foto: Shutterstock

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus dotiče temu pohlepe za zemaljskim dobrima ili bolje rečeno upozorava na opasnost te pogubne mane. Radi se o temi koja je naoko svima jasna, ali u biti mali broj ljudi ozbiljno zastaje pred njom uzimajući je u razmatranje. Ali do upozorenja na štetnost pohlepe došlo je u jednoj konkretnoj situaciji. Naime, jedan čovjek iz mnoštva uputio je Isusu sljedeću zamolbu: Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu. Premda je Isus mogao pretpostaviti da je ovaj čovjek žrtva nepravde i nerazumijevanja njegovih potreba, ipak se nije htio zauzeti za njega.

Doista, židovski je zakon koji je regulirao ova pitanja bio oblikovan u skladu s mogućnostima, ili bolje rečeno nemogućnostima. U oskudici gdje nije bilo dovoljno zemlje da se razdijeli na sve potomke, zakon je definirao da se baština ostavlja najstarijem sinu, to jest prvorođencu. Mlađa djeca su bili žrtve takvog sustava, te su se morali snalaziti više od starijih kako bi uopće preživjeli. Zato je i ovaj čovjek, vjerojatno mlađi sin u obitelji, nastojao doći do ćudoredno pravednije podjele, jer se osjetio ugroženim kako zakonom koji je davao za pravo starijemu, ali i ponašanjem svoga brata. Pogotovo što je vjerojatno bila riječ o situaciji u kojoj je bilo dovoljno dobara za obojicu, ali kako je zakon bio neumoljiv jer je davao sve jednome, on je potražio duhovnu zaštitu od Gospodina kako bi došao do moralno pravednije raspodjele.

Zanimljivo je da Isus ne pristaje na njegovu zamolbu, premda bi, da je uslišio njegov zahtjev, sigurno učinio nešto, gledano iz ljudskog ćudorednog gledišta, vrlo pravedno. Isus propušta biti socijalno osjetljiv i osviješten, te ne ulazi u bratske razmirice oko baštine. Ujedno mu ukazuje da postoji još jedna gledišna točka iz koje se može sagledati spomenuti problem, a to je ona duhovna koja nadilazi i zakone koji reguliraju prava na baštinu, ali i ljudsko prizemljeno ćudoređe koje se tiče zemaljskih dobara. Jer kad bi i uspio premostiti nepravedne zakone i običaje, te ostvariti socijalnu pravednost, još uvijek ne znači da je sebi priskrbio konačno duhovno dobro. Jer ako sve što čini, čini gonjen iznutra pohlepom, onda mu od svega što stekne nema nikakve duhovne koristi. Kao što nema koristi ni onom bratu koji s istim ciljem eventualno drži dobra u svojim rukama.

I u našem svijetu postoje slične situacije. Postoje na primjer zakoni i nepisano pravilo o konkurentnosti, te u ime toga nam se omogućuje zakonito posjedovanje i stjecanje dobara. Čak i kad se ne pitamo jesmo li time što smo bili bolja konkurencija, nekoga izgurali i životno ugrozili. Tako u društvu zakonito nastaju nepravedne situacije, te onda oni koji su jači i moćniji dolaze u posjed zemaljskih dobara i potencijala, dok oni slabiji ostaju na rubu i ugroženi. Stoga se može dogoditi da u društvu nastaju zakonita bogaćenja, a da budu daleko od ljudske pravednosti koja vapi za većom jednakošću i boljim međusobnim odnosima. No isto tako, kad bi se do kraja usavršio sustav i ljudske pravednosti, još uvijek ne znači da bi se eliminirao grijeh i zlo koje vreba na čovjeka i po zemaljskim dobrima. Jer kad bi socijalni sustav bio do kraja pravičan, a ako pojedinac ne ukloni iz svoga srca neurednu želju za zemaljskim dobrima, ako ne ukloni osjećaj da mu ona pružaju sigurnost, mir i zaštitu, ostaje uvijek žrtva pohlepe. A time je u grijehu i prijestupu protiv sebe samoga.

A žrtve pohlepe mogu biti i oni koji imaju, kao i oni koji nemaju osobitih zemaljskih dobara. I doista oko sebe vidimo velik broj frustriranih, pa čak i izopačenih osoba koje su pune zavisti i gorčine, ljutnje i psovke, a sve poradi pohlepe koja ih zavodi i izbacuje iz ljudske ravnoteže. One koji imaju pohlepa pretvara u bezobzirne i bezosjećajne ljude kojima je najvažnija stvar zarada i zemaljska korist. A one koji nemaju pretvara u neuredne ljude koji proklinju sudbinu i život, kojima su svi odreda krivi za njihovu neimaštinu i neuspjehe, jer jedino što vide u životu je zemaljska blagodat koje su im pune oči i želje. I jedni i drugi su daleko od toga da se usredotoče na vrijednosti svoje duše, jer pravo blago je bogatiti dušu Bogom, kako nas pouči Isus.

Zato Isus nije htio biti ni ljudski zakonoša ni djelitelj socijalne pravde, jer to ljudi mogu i bez njega. On je, prije svega, htio biti Učitelj puta života. U tom duhu nas poučava duhovnom nauku učeći nas kako se postaviti pred nepravdom, te kako i nepravednu situaciju iskoristi za duhovno dobro. S tog naslova nije htio da njegov duhovni autoritet služi za stjecanje zemaljskih dobara, nego za stjecanje nebeskoga blaga, prema čemu je skrenuo pozornost čovjeka koji se borio za zemaljsku baštini, kao i svih svojih slušatelja. Odvažimo se i sami poslušati njegov nauk, te poći odvažnije i vjernije njegovim putem bježeći od pohlepe, a tražeći pravo bogatstvo u duši koja se bogati Bogom.

Don Ivan Bodrožić | Bitno.net

Objavljeno: 31. srpnja 2016.

Možda vam se svidi