Kad je naš Gospodin svojim učenicima naviještao svoju muku, smrt i uskrsnuće, onda je govorio o svojoj pashi, to jest o svome prijelazu i povratku Ocu. Također je zna reći da ima otići od njih ili otići s ovoga svijeta, iz čega iščitavamo da je znao da ga čeka trenutak velikog okršaja sa smrću nakon čega neće više biti sa svojima kao što je bio do tada. Uzrok svemu je tome što su ljudi htjeli iz svoga svijeta udaljiti sve što je Božje i božansko. Htjeli su otjerati njegovu svetu prisutnost iz ovoga svijeta držeći je nepoželjnom i nepotrebnom. I to već od prvoga čovjeka i njegova grijeha, pa do svega što se zbivalo tijekom povijesti spasenja, gdje se prisustvuje istom scenariju po kojem se Boga udaljavalo iz srca i duše, iz obitelj i naroda. A Bog, dobar i milosrdan, uvijek bi se smilovao svome narodu, opraštao mu grijehe i vraćao se među njih.

No na veliki petak izgledalo je da će biti sasvim drukčije. Postojala je opasnost da ljudi Boga zatvore u grob i grobnim mu kamenom konačno spriječe povratak među žive. Bili su uvjereni da će njihov konačni scenarij biti uspješan, te da Bog više neće moći doći na tlo njihova življenja. Htjeli su zagospodariti ovim svijetom smrću ga udaljujući iz života, ali on im je svojim slavnim uskrsnućem pomrsio račune vrativši se u život. Htjeli su ga kamenom zatvoriti u tamu groba, no on ga je otkotrljao i ostao živjeti i s ove strane groba, a ne samo s one iza koje se dogodio prijelaz Ocu.

Stoga se i postavlja pitanje: kako se onda dogodio prijelaz? I je li uopće bio prijelaz, ili je riječ o velikom povratku iz svijeta mrtvih gdje su ga ljudi poslali svojom osudom i izvršenjem smrtne kazne na križu. Jer da je on samo otišao k Ocu, onda bi ljudi ostvarili svoj plan da ga udalje iz svoga vidokruga. A to se očito nije dogodilo jer je Bog imao svoje snažne razloge da ne dopusti da ga ljudi pobijede. Jer on je onaj koji je sva stvorenja doveo u život, pa bi bilo neobično da je dopustio da padnu u ništavilo. Jednom kad je odlučio svijet obdariti životom, onda više nije bilo povratka u ne-život, jer bi time sebe zanijekao. Kad je jednom Bog napravio pomak, on više ne pravi uzmak, jer bi onda dopustio da njegov napor bude uzaludan. Zato se i trudio da nam nikada ne oduzme ono što je dao, pa i onda kad smo ga na to prisiljavali ili mu mi sami htjeli oteti iz ruke. Jer sve što je činio, dobro je učinio, te zato ne uzmiče niti kad ljudi zlorabe njegovu dobrotu odlučujući se na zlo ponašanje.

Zato je ovo noć prijelaza iz ničega u život, iz nevjere u vjeru, iz ropstva u slobodu, iz grijeha u obraćenje, iz ludosti u mudrost, iz laži u istinu, kako nas uče večeras svetopisamska čitanja i sveta liturgija. A vrhunac svega je Kristovo slavno uskrsnuće koje u sebi sadrži sve te prijelaze. Ono je znak Božje vjernosti, vjernosti Boga koji ne može ne biti vjeran samome sebi i svojem vječnom naumu. Uskrsnuće svjedoči o Bogu koji ne može odustati od svega dobroga što je učinio, te je zato ovo i noć povratka, jer u početku bijaše život i vjera i sloboda i mudrost i istina i dobrota i svaki dobar dar. Krist je samo učinio da uspostavi one iskonske odnose koji iz Boga izviru.

Kamen Kristova groba kao slika posljednjeg i najtragičnijega pokušaja da se Boga udalji iz svijeta, slika je u stvari ovog velikog povratka u život. To je kamen koji je ljudima teško otkotrljati s groba, kao što čusmo u Evanđelju da je ženama koje su išle na grob pomazati Isusovo tijelo upravo taj kamen predstavljao problem. Tako smo i sami vlastitim iskustvom osvjedočeni kako je čovjeku teško odgurati iz svoga života kamen ništavila, ispraznosti, grijeha, nevjere, laži, ropstva, te dopustiti da nam Bog ispuni cijelo biće životom, svjetlom, istinom, slobodom, ljubavlju i svakim dobrim darom. Ali zahvaljujući Kristu uskrslome dovoljno je podići pogled i vidjeti: A ono kamen otkotrljan.

Doista taj kamen je otkotrljan božanskom a ne ljudskom snagom. Otkotrljala ga je ruka Božja otvarajući put povratka iz mrtvih Kristu Isusu, te ga je tako otkotrljala i iz života svih koji povjerovaše u njega. Time nam je očitovana Božja vjernost iskonskom naumu, te odlučnost samoga Boga da ostane prisutan u svijetu i da ga privede iskonskoj svrsi, a ne da ga prepusti slijepoj sudbini koju mu namijeniše ljudi. Večeras nam je kliknuti od radosti, jer smo i sami dio tog spasenjskog plana po kojem je Bog odvijeka htio naše spasenje, što je učinio vrativši svoga Sina u život s ove naše strane groba.  Slavimo večeras Boga koji se nije odrekao ničega što je stvorio, ničega što je bilo vezano s njime i njegovom božanskom ljubavi, već je to sve potvrdio vrativši svoga Sina u život. Bog koji nije dao da njegov Sin bude zatvoren kamenom koji bi ugrozio njegov plan, i noćas nama očituje da smo i sami ucijepljeni u njegov plan spasenja, te nam vraća i dovijeka jamči sve što je od početka dao.

A kao što se Isus vratio iz smrti, vratimo se i mi u srce Očevo iz kojeg smo potekli po vječnom naumu njegovu. Spoznajmo njegovo slavno uskrsnuće ne samo kao prijelaz i odlazak iz ovoga svijeta, već kao povratak među nas na sasvim nov i neopoziv način, a koji nama potom omogućuje prijelaz u vječni život. Otvorimo oči duha za njegovo uskrsnuće koje nije bilo samo prijelaz i odlazak k Ocu, već je prije svega bilo moćno i konačno približavanje Boga nama ljudima. Dopustimo svome Gospodinu da nas njime nepovratno obilježi, jer je po uskrsnuću na neponovljiv način ušao u naš svijet, a nadasve u naš ljudski život, udijelivši našoj ljudskoj naravi dar besmrtnosti. Otvorimo se njemu koji se iz mrtvih vratio u život i pronosimo svijetom, u vlastitom tijelu, slavu njegova uskrsnuća.

don Ivan Bodrožić | Bitno.net