Liturgija današnje nedjelje spominje se svečanog Isusova ulaska u Jeruzalem kada ga je vjerni puk pozdravljao klicanjem, prostiranjem haljina i odrezanih grana sa stabala. Doista, na istočnom prilazu gradu, u Betfagi na Maslinskoj gori, pozdravljali su ga kao željno očekivanoga kralja iz loze Davidove kličući mu u sav glas: „Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Hosana u visinama!“ A kad je ušao u Jeruzalem, gradom je zavladalo uzbuđenje glede njega, pa Evanđelist Matej zapisa da se sav grad uskomešao, te su se mnogi pitali tko je on i što se događa. Oni koji su znali nešto o njemu, uzvraćali su da je on prorok, Isus iz Nazareta Galilejskoga.

Kako vidimo, Isusov ulazak u Jeruzalem je izazvao određenu reakciju među ljudima. Njegovim ulaskom obnovili su sjećanje na obećanoga Mesiju koji je trebao doći, a i on sam je znakovitim ulaskom na magaretu potaknuo njihova promišljanja. Kako nam potvrđuje sveti Matej, Isus je u Jeruzalem – Grad mira ušao kao kralj mira kojega su željno čekali. Kod mnogih ljudi se sigurno probudila određena želja i nostalgija za nekadašnjim vremenima koja su zamišljali kao slavna vremena slobode svoga naroda. Zamišljali su Mesiju, a to su možda očekivali i od Isusa, da bude veliki vojskovođa i pobjednik poput kralja Davida, sposoban pobijediti sve svoje protivnike i priskrbiti mir svome gradu i narodu. Zato su se ljudi i uskomešali pitajući se tko je on i jesu li doista došla nekadašnja slavna vremena koja su nestrpljivo iščekivali nostalgična pogleda i srca. Svi su oni imali neku svoju predodžbu mesijanskog djelovanja, te time i mnoga svoja očekivanja od Mesije koji je ušao u Jeruzalem.

No najveći problem u svemu tome je što su ljudi imali uglavnom svoja ljudska očekivanja koja su potom prevladala, te se svečana povorka u kojoj je Isus ušao u Jeruzalem pretvorila u kalvarijsku povorku koja je završila križem i razapinjanjem. Jer kada Bog odluči ne ispuniti ljudska očekivanja, već svoja obećanja, tu nastaje problem i lom koji može biti katastrofalan. Ljudi mu vrlo lako okrenu leđa i nemilosrdno ga odbace kao da im je protivnik, a ne spasitelj. Isus pak, sa svoje strane, nije mogao zanijekati svoje poslanje. Nije mogao ne biti prorok i ne ući kao Mesija u Jeruzalem, bez obzira što je postojao veliki rizik da oni ne shvate na pravi način što im je želio poručiti. Znakovitim ulaskom ostavio je ipak dovoljno jasnu poruku da su ipak razumjeli da je u grad ušao prorok koji zna što mu je činiti glede svoga grada i svih njegovih stvarnih potreba. A prorok nije bio nostalgičar ni vizionar virtualne budućnosti, već je uvijek bio navjestitelj Božje blizine i prisutnosti Boga srcu svoga naroda. Nije bio netko tko se opterećuje političkim prilikama i odnosima prema moćnicima ovoga svijeta, nego propovijeda i svjedoči Božju vjernost i ljubav. Jer budućnost naroda ovisi isključivo o ovom blaženom prepoznavanju dolaska Boga u središte života koje zovemo srcem. To je prepoznao puk koji ga je pozdravljao ne samo kao izdanka iz kraljevske loze Davidove, već i kao onoga koji dolazi u ime Gospodnje.

Isus je, uistinu, imao svoju viziju i znao je da dolazi ispuniti Božja obećanja, a ne samo ljudska očekivanja. Nije se zanosio time da treba udovoljavati ljudima i njihovim potrebama, već da mora ispuniti Božju volju i njegove naume spasenja. Znao je da je jedini mesijanski, proročki i kraljevsku put bio onaj da položi život za svoj grad i da mu tako donese mir. A nama se danas, kao nekad u Jeruzalemu, događa da živimo od neke vrste nostalgije, da s nepovjerenjem promatramo sadašnje vrijeme i nas ljude u njemu. Gotovo da samo i obeshrabreni i pesimistični, te ne vidimo ni tračka nada promatrajući naraštaj oko sebe, pri čemu se u nama javlja želja za povratkom u neka vremena koja neće doći. Htjeli bismo nekog mesiju iz prošlosti, te pri tome ne vidimo Mesiju naše sadašnjosti. Uvjereni smo da se približava kraj svega samo zato što danas situacija nije kao nekada ili nije onakvom kako je mi zamišljamo. Ni društvena ni gospodarska situacija nam ne ulijevaju nade za stabilan i miran život. Društvo je neprestano na rubu krize, a napetosti na široj društvenoj razini prijete da prijeđe u bunt i rat.

Na žalost, mi izgrađujemo društvo – naš grad, kao društvu u kojemu očekujemo da nam političari i društvene vođe omoguće da ostvarimo svoje želje, bilo da je riječ o nostalgijama ili nekim projekcijama budućnosti. Umjesto da raspravljamo o nostalgičnoj prošlosti i priželjkujemo neostvareno budućnost, bilo bi nam mnogo poželjnije slijediti Isusa i prihvatiti ga za Mesiju i Spasitelja koji dolazi u ime Gospodnje, a ne u ime ljudskih potreba i želja. On je Bog naše sadašnjosti, prorok i kralj koji je sposoban dotaknuti naš život i izbrisati nam sve lažne predodžbe i neutemeljena nadanja, bilo prošla bilo buduća. Ali isto tako kada je dati nam novu snagu, radost i smisao da s njime možemo izgraditi bolje i pravednije društvu, utemeljeno na daru i žrtvi njegova života, na zalogu svete krvi koja je jamstvo boljitka i budućnosti.

Na taj način Isus nadahnjuje i nas da u svome društvu vršimo proročko poslanje. Trebamo i možemo biti proroci kao što je i on bio prorok za nas. Svoje proročko poslanje ostvarujemo onda kada njega prihvaćamo za Mesiju i kada mu se potpunu podlažemo kao Spasitelju i Božjem Sinu i kada naviještamo njegovu viziju života. Proroci smo kada ga prihvaćamo beskompromisno u svom sadašnjem trenutku, svjesni da smo pred vođom koji nas vodi u budućnost života vječnoga. On nije Mesija neke daleke prošlosti niti virtualne budućnosti, već Otkupitelj koji mirno ulazi u naš život donoseći mir našim srcima. A iz mira srca pohođena njegovim mirom možemo graditi bolje i pravedniji svijet. Dopustimo stoga Isusu da uđe među nas, da uđe u naša srca i živote, a mi ga unesimo u život svoga društva kao istinski blagoslov po kojem su sva Božja obećanja ispunjena kao zalog vječnoga mira.