Čovjek je biće brzine i pokreta, biće stanovitog nemira i imperativa. On je biće nemirnoga duha i traženja. U sebi nosi potrebu ići dalje i osvajati još neosvojeno, doživjeti još nedoživljeno, promatrati još ne viđeno. Takva želja odražava unutarnji dinamizam koji je neophodan svakom živom biću, a napose čovjeku. Jer on svoj život i živost ne pokazuje samo biološkim rastom i dinamizmom, već prije svega onim duhovnim.

Što su i gdje su granice?

No, čovjeku je ostalo nejasno pitanje što su granice i gdje su granice ljudskoga dinamizma i rasta, njegova napretka i razvoja. Onaj koji ga je stvorio, stvorio ga je sa žeđu za rastom i napretkom, za dinamizmom i željom za životom. Osim toga, htio mu je pomoći da to i ostvari, te da ide tim putem duhovnog rasta i ostvarenja koje će biti nesputano granicama. Jedina granica koju mu je Gospodin odredio, bila je granica ćudoređa. Pozvao ga je da sluša glas koji će ga voditi putem zajedništva, što će mu biti jamstvo i zalog beskraja.

No, čovjek je radije htio praviti eksperimente, pa se opredijelio na izazov prema Bogu i njegovu glasu. Odlučio je tražiti granicu prema kojoj ići protiv Božje zapovijedi, misleći da će ga upravo ta granica odvesti do božanskog ostvarenja. Međutim, to se nije dogodilo. A čovjek je sebi time dušu uprljao i ostavio tragove besmisli u sebi, te neuredne želje da ide putem prekoračivanja Božje zapovijedi. Tako su Adam i Eva išli prekoračiti granicu ljudske naravi povodeći se za sotonskim obećanjem da će postati bogovi, a strovalili su se u provaliju podzemlja smrti. Htjeli su biti gospodari dobra i zla, a postali su žrtve zla, sputani sotonskim okovima i sponama. Umjesto da probiju granice i dođu do posvemašnje slobode, postali su robovi sputani vlastitom uskogrudnošću, nemoćni osloboditi se spona grijeha i slabosti, žrtve vlastitih neurednih želja u koje su se nepovratno zapleli.

Nisu htjeli vjerovati Bogu da ih je stvorio za bezgranični život, pa su ga htjeli ostvariti svojim snagama, opijeni mišlju da će sami sebi biti gospodari. Nisu htjeli niti promatrati svijet Božjih stvorenja da se u to osvjedoče, jer i priroda govori o tome na svoj način. Da su promatrali sjeme kako raste, shvatili bi da ono nadilazi granice kad se otvara novom životu. Da su pozorno promatrali stablo kako donosi plodove, zaključili bi da i ono tako nadilazi granicu vlastitoga života.

Marijin put preko granice

No ono što nije znala Eva i što nije htio Adam, učinila je naša nebeska Majka Marija čije uznesenje u nebo radosno slavimo. Upravo prihvaćajući Boga u poniznosti kao njegova skromna službenica, pokazala je kako se može prijeći granicu smrti i kako ući u život, kako prijeći granicu zemlje i popeti se na nebo. Ulaskom u nebesku slavu ona je primjer kako ljudsko biće može prijeći granicu ljudskosti i pobožanstveniti se.

Ako itko na ovoj zemlji, onda je Marija nadišla granicu zemlje i popela se na nebo, probila granicu smrti i ušla je u vječni život, ne samo dušom, već i tijelom. Živeći u posluhu Božjoj riječi, posvjedočila je kako je moguće nadići granicu ljudske naravi, koja nije bila stvorena da ostane zatvorena u sebe, već da raste prema mjerama Božje milosti i ljubavi. Jer, uostalom, to je bila i volja Božja da čovjek nadiđe granice svoje naravi snagom duha i vjernosti Bogu, to jest darom milosti i posvemašnje ljubavi Božje.

Tako je Presveta Djevica, upravo zato što je htjela ostati isključivo u okvirima Božje riječi i ljubavi, poniznošću i posluhom zaslužila, jer ga je tako primila u potpunosti kao Boga koji je neizmjerno ljubi. I ona mu je uzvratila ljubavlju. Ljubeći Boga iznad svega, pokazala je da ljubav ne pozna granice. Štoviše, samo ih istinska ljubav nadilazi. Marijino uznesenje na nebo dušom i tijelom je pokazatelj da Bog čovjeka iz odbačenosti vodi u život, iz grijeha u ljubav, iz propasti u vječnost, iz podzemlja u nebo. A ono što je čovjeku nemoguće, Bogu je moguće. Zato Bog čovjeka spašava i daje da mu biće ispuni božanska snaga kojom probija sve granice i ruši sve okvire ljudskoga vodeći ga u prostranstva neizmjernosti nebeske. Po Božjem neizmjernom daru i dobroti Marija je na najbolji način ostvarila sve imperative koje ljudsko biće nosi u sebi. Ona je, pronalazeći mir u Gospodinu, posvjedočila o najvećem napretku u nemiru srca koje čezne za Gospodinom. Ona je u sebi nosila i najveći imperativ koji čovjek može imati, a to je da dođe u puno zajedništvo s njime, te je zato ona puninom svoga bića prva doživjela ono što oko nije vidjelo ni uho čulo, a nju je obdario njezin Sin uvodeći je u slavu svoga nebeskog kraljevstva.