U prvom misnom čitanju današnjega blagdana Uzvišenja Svetoga Križa čitali smo odlomak iz Knjige brojeva u kojem nam je svetopisac opisao kako se izraelski narod bunio protiv Gospodina mrmljajući zbog nestašice hrane i vode u pustinji. Narod je, dakle, oskudicu u kojoj se našao procijenio tragičnom, a Gospodina odgovornim do mjere da se usudio mrmljati protiv njega, čime je izravno i neizravno poručio samome Bogu da ne zna izabrati i ponuditi dobar put svome narodu. Time je narod pokazao da ne vjeruje svome Bogu koji ga je htio dovesti do uzvišene slave, ali stazama samo njemu znanima, a koje ljudi nisu htjeli prihvatiti i usvojiti. Zato je Gospodin kaznio svoj narod ljutim zmijama, dok se ne odvrati od svoje zloće i izopačenog načina promišljanja, da bi ih onda i spasio dajući Mojsiju upute kako napraviti mjedenu zmiju i podići je na stup.

Izazov ‘uzvišena’ života

Poput izazova pred kojim se nekada našao izraelski narod u pustinji, nalaze se i danas narodi i pojedinci koji su sebi zacrtali putove blagostanja i zemaljskoga obilja i napretka kao cilj. Ujedno pretpostavljaju da je to jedini pravi način ostvarenja poradi čega vjeru u Boga i zajedništvo s njime stavljaju u drugi plan. I danas, kao i nekada izraelski narod, narodi i pojedinci bježe od skromna života, od pustinje u kojoj slušaju glas svoga Boga i slijede njegove savjete i idu njegovim putem. I danas se drži važnijim izgrađivati zemaljsko obilje, nego izgrađivati vlastitu ljudskost u vjernosti i kreposti. Mnogi ljudi su i potpuno slijepi da i ne vide koliko je važno u životu biti vjeran Bogu. Mnogima su pred očima svjetovne i svjetske želje i ostvarenja, te svu svoju snagu potroše kako se ostvariti u svom profesionalnom životu, te kako steći sve više obilje i sigurnosti uvećavanjem zemaljskih dobara. Toliki ljudi su uvjerenja da se život dostojan čovjeka mjeri izvanjskim mjerama i kriterijima, te mu se prepuštaju i ne mareći za to što Gospodin misli o tome što je stvarno vrijedno za čovjeka i koji je put kojim bi trebao ići da bolje izgrađuje svoju ljudskost.

Malo tko se ozbiljno pita o razlozima zašto je Bog izveo svoj narod iz Egipta, iz zemlje blagostanja i zemaljskog ostvarenja, te zašto svom narodu nije namijenio zemaljsku slavu kao put ostvarenja. Kao da je sasvim normalno da svi teže ostvarenju koje se mjeri karijernim napredovanjem i postizanjem većih i značajnijih položaja.  Gotovo da danas ljudi ne cijene život ako nije upravljen prema većoj mjeri zemaljskih užitaka i sigurnosti. I ono što je najčudnije, kao što je bilo neobično i za izraelski narod, ljudi uopće ne vide koliko su u zabludi, te koliko takvim načinom razmišljanja i života srljaju u propast iz koje ih može izvući samo Bog.

Isusov primjer

A koliko je Bog Stvoritelj i osloboditelj mislio ozbiljno kada je svoj narod izvodio iz Egipta kroz pustinju, pokazao je i onda kada je poslao svoga Sina na svijet. Isus je došao na svijet da sve ljude dovede do spasenja i kraljevstvo nebeskoga. Ako je itko želio da se čovjek i cijeli Božji narod uzvisi, onda je to bio on. Zato je on ujedno izabrao i sredstvo uzvišenja čovjeka na zemlji. To sredstvo uzvišenja je bio njegov sveti Križ na kojem se, kako reče sveti Pavao u Poslanici Filipljanima, pristao poniziti se i umrijeti: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe “oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: ‘Isus Krist jest Gospodin!’ – na slavu Boga Oca.“ Isus je na se prihvatio ulogu žrtve poput one mjedene zmije pribijene na stup u pustinji postavši znakom svakome vjerniku. No time što je prihvatio smrt na križu u posvemašnjoj poniznosti, time je zajamčio uzvišenje svakom biću koje se pokloni njemu i njegovu svetom Križu kojim je otkupio svijet. Isus je prihvatio oplijeniti sama sebe, premda je bio Bog, kako bi ljudima pokazao da sve što Bog govori, ujedno i čini. Ako je Bog pozvao čovjeka na put jednostavnosti i skromnosti, na put dijametralno suprotan ljudskim ostvarenjima i uzvišenjima, onda je i sam Bog morao pokazati da ozbiljno misli, jer i sam ide tim putem poniznosti. Pogotovo kad se zna da je križ za njega bio izbor u poslušnosti Ocu, a ne prisila i neizbježnost koju su mu nametnuli ljudi. Zato je došao, jer ‘nitko nije uzišao na nebo doli onaj koji je sišao s neba’, kako bismo svi po njemu uzišli na nebo.

Zašto uzvišenje Križa?

I naposlijetku, mogli bismo se upitati zašto slavimo ovaj blagdan, kada je Isus već sam izvršio što je trebalo. On je bio uzvišen, podignut na Križ, čime je dovršio djelo spasenja, te nam je sada nebo već otvoreno. No upravo zato što njegov put ostaje aktualan u svakom vremenu, a mi ljudi zaboravni i svojeglavi slijediti ne samo Božje riječi, već i primjer, slavimo ovaj blagdan kako bi nam trajno bio pred očima Krist podignuti na Križ. Da se ne bismo olako poistovjetili sa svijetom, sveti Križ nam je trajni znak koji nam pokazuje kojim nam je putem ići ako želimo doći do onog konačnog uzvišenja u kraljevstvu nebeskome. Jer sva zemaljska uzvišenja su privremena i prividna, zamamna i varljiva, te zato uvijek čovjeka ostave neostvarenim, ma koliko on to u prvi mah ne primijetio. Svima nam se boriti protiv zemaljskih zamama koje obuzimaju dušu i čine da zaboravimo koliko je važan Gospodinov Križ, te kako ga treba prihvatiti za jedini pravi put života koji može čovjeka obdariti pravim uzvišenjem. Ovaj blagdan je stoga za nas, kako bismo bez imalo dvojbe i predomišljanja išli ispravnim putem kojim je i sam Gospodin išao.

Dopustimo stoga da nam se ureže u pamet i u srce Gospodin koji je visio na Križu, čime nas je poučio i pozvao da i sami preko zemaljskog poniženja idemo k nebeskoj slavi. Ako on nije bježao od križa kako bi proslavio sebe i uzvisio nas, to je siguran znak i nama da ni mi ne možemo imati drugoga puta i načina do autentične ljudske zrelosti i kreposti, oslobođenja i spasenja bez prihvaćanja njegova svetoga Križa. Ako je Bog tako ljubio svijet da je dao svoga Sina, nama ne preostaje drugo nego pohrliti u zagrljaj tog istog Sina koji nas grli s Križa i sve privlači k sebi sa zemlje. Po njegovu predanju za nas Križ je postao najveći izraz ljubavi Božje, što je potrebno zorno urezati u svijest i utisnuti u srce, znajući da nema drugog sredstva spasenja na zemlji i uzvišenja u nebesku slavu.