Četvrte korizmene nedjelje slušali smo Isusovu prispodobu o dobrom Ocu i izgubljenom Sinu. Bolje rečeno, prispodoba govori o dva izgubljena sina, s time da jedan od njih dolazi do svijesti da je izgubljen, a drugi to neće nikada. Doista, ovaj drugi je u biti pravi izgubljeni sin koji ne zna da je i koliko je izgubljen. A Isus je i ispričao ovu prispodobu poradi onih koji su mrmljali zato što je bio dobrohotan prema grešnicima. Zato je sveti Luka i zapisao: “Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.” Ovim riječima Evanđelist je otkrio u čemu je bio problema koji je Isusa ponukao da ispriča ovu prispodobu. Polazeći od ove činjenice da su Isusa jedni slušali, a drugi su protiv njega mrmljali, valja nam se vratiti i u vlastitu životnu situaciju te upitati o svom pristupu Isusu. Pogotovo što smo odlučili ove korizme učiniti? Provoditi vrijeme slušajući Isusa, ili jednostavno mrmljajući i ne čineći ništa za vlastitu dušu? Na koji način se okupljamo oko njega i s kojim ciljem? Dolazimo li slušati njegovu riječi, ili ostajemo hladni i zbunjeni svime što čujemo?

A kako bi se odgovorilo na to pitanje, potrebno je definirati svoj stav pred Bogom, jednako kao što su ova dva sina iz prispodobe trebali to napraviti pred svojim ocem. Jer obojica su živjeli s ocem kao stranci, nezainteresirani za očevu ljubav i dobrotu. Svaki od njih je na svoj način težio prema vlastitom probitku, premda im način nije bio istovjetan. Mlađi sin je bio rastrošniji i htio je više uživati, dok je stariji sin bio za varijantu štedljivca koji gradi očevo imanje očekujući naslijediti kao ugledan čovjek koji je primio nasljedstvo na zakonit način. On u biti i oca promatra kroz svoj interes, kao što i mlađega brata promatra samo kao obiteljskoga štetočinu koji je potrošio očevinu. I jednome i drugome nedostaje pravi pogled na oca, te ne otkrivaju s koliko ljubavi i kojom dobrotom duše on sve čini za njih. Zavarala su ih zemaljska dobro do mjere da su ih zaslijepila te od njih nisu vidjeli koliko je veliko očevo srce.

Upravo zato je Isus ispričao prispodobu da ukaže na dobrotu Oca nebeskoga čije obrise razaznajemo iza lika ovog dobrog oca koji voli svoje sinove, te im oprašta i njihove nezrele i tvrdokorne stavove. Lice takvoga Oca je objavio Isus koji se družio i s carinicima i grešnicima, ili bolje rečeno koji je i njima naviještao ljubav i milosrđe dobroga Boga. Dok je dio ljudi neosjetljiv na Božju prisutnost u svome životu, to jest na Očevu ljubav, dok ne dođu do dna u svome životu, s druge pak strane je dio ljudi naviknut na funkcioniranje zemaljskoga života do te mjere da ne primijeti Oca u pozadini svega. Mnogi zaborave održavati kontakt i zajedništvo ljubavi, jer su prezaposleni upravljanjem imanja i dobara, te Oca promatraju samo kao velikodušnog djelitelja tih istih dobara, a ne istinskog ljubitelja ljudske dobrobiti i spasenja. Tako ova dva brata žive udaljeno od oca, a jedan od druga se udaljavaju dijametralno suprotno. Susresti se kao braća mogu samo ako se vrate k ocu i ako prihvate da ih on izmiri i sa sobom i međusobno.

Zato nam Isus doziva u svijest da nam je kroz korizmu potražiti što se krije u nama. Neophodno je vidjeti skriva li se negdje ono istinsko dijete Božje, ili smo ga u sebi izgubili. Jer nam se može dogoditi da izgubimo sposobnost neprestanog obraćenja k Ocu, to jest da zaboravimo živjeti kao njegova ljubljena djeca koju on željno čeka da dođu u njegov zagrljaj. A ako se dogodi da samo kao ljudi neosjetljivi za Boga, svoga Oca, sigurno postajemo neosjetljivi i za vlastitoga brata. Jer ako u sebi ne prepoznajemo i ne gradimo pravi sinovski odnos, onda u sebi gubimo onog pravog sina. Sami sebi postajemo izgubljenim bratom. I kada izgubimo sebe, izgubimo i drugu svoju braću, te se prestajemo zanimati za njihov život, probleme i sudbinu. Korizma je povlašteno vrijeme da pronađemo u sebi izgubljenoga sina, to jest sina koji živi udaljeno od Oca, na ovaj ili na onaj način. Jer oba ova sina iz prispodobe su izgubljena, samo što će mlađi ipak doći k sebi i dopustiti da ga očeva ljubav pronađe u srcu i duhu, te se odluči vratiti k svome ocu.

Neka nam ova korizma bude prigoda probuditi se iz duhovnoga mrtvila i otkriti koliko nas Otac ljubi da nam je poslao i svoga Sina. A Sin Božji i naš Gospodin nas svojom riječju traži, silazi u naša srca unoseći svoje svjetlo kojim razbija gustu tamu u kojoj živimo kad se ponašamo kao da Boga nema ili kada živimo kao vjernici, ali bez imalo žara ljubavi za Očevu neizmjernu ljubav. Korizma je prigoda da otkrijemo Očevu pažnju prema nama, te da mu pripustimo da nam oprosti, primi nas u svoj zagrljaj i uvede u radost svoga doma. Neka nam Gospodin pomogne, da mi koji lutamo od njega, te koji nismo ni pri sebi dok griješimo protiv njega, da dođemo k sebi, te da s čvrstom odlukom u srcu pođemo u kuću Očeve puni skrušenog priznanja: “Ustati ću poći svome ocu i reći mu: Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.” Kada to napravimo, tada ćemo pronaći izgubljenog sina u samome sebi i doživjet ćemo radost Oca koji nas željno čeka i neizmjerno ljubi.