Kada mi ljudi nešto činimo, onda uvijek pred očima imamo i određeni dugoročni cilj. Znamo da ono što činimo ima i svoje značenje za budućnost. Tako određeni konkretni čin uklapamo u cjelinu svoga života i djelovanja kao sastavni dio velike cjeline koja ima svoje višestruke domete. Redovito nas i nadživi to što činimo, pogotovo ako živimo svjesni odgovornosti kako nam je sve svoje čine usmjeriti prema vječnosti. Osim toga, ne samo u osobnom, već i u zajedničkom životu ljudi i ljudskoga društva, njihovog zajedništva i zajednica, postoje ključni trenutci koji nadilaze prostor i vrijeme, a postaju nosivi temelji i imaju svoje veliko značenje za budućnost. Najčešće su to trenutci zdušnosti i zajedništva kadri iznijeti narod i društvo iz kriza i lomova i dati mu stabilnost i čvrstu podlogu za kvalitetan život.

Upravo takvo je bilo i Isusovo djelo spasenja. On je ispunio volju Očevu i izvršio spasenjski zahvat kojim je omogućio preporođenje svakom čovjeku. Ispred sebe je imao vrlo jasan dugoročan cilj: Nije učinio nešto čime bi obdario samo svoje suvremenike, već je napravio djelo spasenja koje traje u vremenu u vrijedi za sve ljude do konca svijeta. Nije učinio samo zahvat za vremeniti život, već je imao u vidu i ljudski vječni život, te svaki čovjek od toga trenutka može praviti dugoročne planova života vječnoga. Osim toga, Isus je darom svoje božanske snage obdario i zajednicu svojih učenika koji su trebali započeti živjeti posebnim životom, ne samo u jednom trenutku, već nastaviti za svu budućnost živjeti u skladu novosti kojom ih je on obdario.

U tom duhu Isus u današnjem Evanđelju govori o savršenom jedinstvu koje želi ostvariti sa svojim učenicima, te jednako tako želi da se ostvari među njima. Jer ne bi bilo dovoljno da oni ostvare savršeno jedinstvo s njime, a ne i međusobno. U konačnici takvo jedinstvo uopće ne bi bilo savršeno, ako ne bi od potpunog zajedništva s Isusom vodilo i k međusobnom jedinstvu. Zato im on mora najprije prenijeti savršeno jedinstvo, to jest želi ih obdariti darom savršenog jedinstva koje nije ljudski izum i ljudska tvorevina, već božanski dar. Savršeno jedinstvo pretpostavlja savršenu podudarnost mišljenja, osjećanja i djelovanja. Takvo savršeno jedinstvo ima svoj model i uzor u Presvetom Trojstvu, među božanskim osobama koje se savršeno ljube, daruju i žive u potpunom zajedništvu i predanju. To je jedinstvo koje ne slabi s vremenskim odmakom, jer ne počiva na vremenitom i ljudskom načinu ostvarenja jedinstva, već na snazi i milosti uskrslog Gospodina. Ovo jedinstvo je potpuno čvrsto i životno, popuno jasno i snažno do mjere da je temelj jedinstva svete Crkve, za koje je Isus molio Oca nebeskoga.

Znajući kolika je važnost jedinstva Crkve Isus je molio za svoje učenike da budu jedno, pa kasnije i inzistira naglašavajući da moli da budu savršeno jedno. A savršeno jedinstvo nije ljudski dogovor ni suglasje, već božanski dar. Jedinstvo Crkve je jedno veliko otajstvo za koje je Isus molio, jer Crkva ima razloga svoga postojanja samo kao jedna, kao što ispovijedamo u vjeroispovijesti svake nedjelje da vjerujemo u “jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu”. Na žalost, u svim vremenima, pa tako i u ovom našem, Crkva trpi ugroze koji razaraju njezino jedinstvo. Doista, osporavanjem njezina nauka i jedinstva Kristove istine, gubitkom osjećaja zajedništva i zajedničkog stava i djelovanja u različitim situacijama i problemima, nedostatkom zdušnog rada oko njezina napretka i izgradnje svih vjernika u Kristu, slabi ili se potpuno gubi jedinstvo Crkve. Na žalost, u nekim sredinama ostaje tek na minimumu veza koje tek što nisu popucale, umjesto da svima nama bude neupitno vršenje volje Božje, te ćudoredni život po njegovu nauku. Umjesto da se učvršćuje, ovo jedinstvo slabi, što je pokazatelj da smo se odmakli ili odmičemo od Isusa. Jer ako bismo bili vjerni Isusu i svemu čemu nas je učio, onda bismo i međusobno trebali biti potpuno prožete njegovim Duhom i zahvaćeni snagom jedinstva. Jedinstvo Crkve je ugroženo ako ne znamo što Gospodin od nas traži, čemu nas je poučavao i što bismo trebali činiti u međusobnoj ljubavi za dobrobit i spasenje svijeta. Jedinstvo slabi i onda kada pojedinci u Crkvi traže svoj interes, a ne dobro naroda Božjega, kada nisu u stanju zatomiti vlastite ideje i uvjerenja pred osjećajem koji njeguje Crkva i vjernici u cjelini, kada se ljudi ne znaju odreći ljudskih pogleda i nadahnuće ljudskoga duha, u korist pogleda Duha Svetoga i njegova svetog nadahnuća.

Molimo stoga danas da nas Gospodin obdari darom jedinstva koje se očituje time da živimo u punom zajedništvu s njime, te da međusobno budemo jednodušni.