RAZMATRANJE UZ NEDJELJNO EVANĐELJE

Isus nas poziva da bdijemo i čuvamo povjereno

Iz Isusovih riječi izvire i prva obveza za nas vjernike ove prve nedjelje došašća, a to je da bdijemo i da čuvamo povjereno. A to je upravo naš život, naše biće.

Foto: Shutterstock.com

Ove nedjelje započinjemo novu liturgijsku godinu, koja se otvara vremenom došašća kao priprave za Božićnu radost. A kako je Božićna radost sadržana u daru Božjega Sina koji nam je dan na dar, tako nas vrijeme došašća pripravlja da bismo bili dostojni tog dara i da bismo ga primili na najplodnosniji način. Prva tema ovogodišnjeg ciklusa zadana nam je evanđeoskim odlomkom o budnosti iz Markova Evanđelja. U njemu Isusu tumači budnost prispodobom o slugama koje iščekuju svoga gospodara, što u našem slučaju znači da je i došašće vrijeme iščekivanja dolaska našega Gospodina po kojem nam je darovana sva Božja milost i po kojem nam je Bog gospodar došao na najizvrsniji način. Doista, dolazeći k nama po svome Sinu, dolazi nam kao milosrdni i dobri Otac, a ne tek kao Bog Gospodar i Sudac svih ljudi.

Ova prispodoba, međutim, kaže nam da nam je Gospodar već nešto prije povjerio. Štoviše, precizira da nam je povjerio svoja dobra da ih čuvamo dok se on ne vrati. Zato poseban naglasak stavlja na zadaću vratara kojemu je dao zadaću da bdije. Upravo tu zadaću Isus daje svima nama, jer smo svi čuvari povjerenoga blaga Božjega. Zato će nakon ispričane prispodobe Isusov kratki komentar biti: Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!

Doista, valja se sasvim iskreno preispitati da li uopće znamo što nam je to povjereno i što imamo čuvati do Gospodnjega dolaska. Ako mislimo da su to neka izvanjska ili privremena vremenita dobra, onda se varamo. Kad nas je Bog stvorio, odmah nam je povjerio nebesko blago. Samo naše biće je neprocjenjivo, jer smo stvoreni njegovom rukom i na njegovu sliku. Iz toga je jasno da nismo samo sastavljeni od praha zemaljskoga, već i od čistog plemenitog materijala utkanog u naše biće. Naše ljudsko tkivo stvoreno na sliku besmrtnoga Boga je zato toliko vrijedno. U ovo naše smrtno i prolazno utkano je i ono neprolazno i besmrtno, te smo onda mi u svojoj cjelovitosti izuzetna dragocjenost koju valja čuvati.

Da bi nam predočio upravo ovu izuzetnu istinu, Isus se služi slikom iz svakodnevnoga života gdje budnost mnogo lakše shvaćamo i prihvaćamo kao nalog i odgovornost koju nam daje netko tko nam je nadređen i kad nam povjerava zemaljska dobra. Gospodin je dobro znao da se svi mi trudimo čuvati dobra kojima raspolažemo, s time da je on u prvom redu mislio na povjerena duhovna dobra. Tako slika gospodara koji svojim slugama povjerava imanje, a vrataru zapovijeda da bdije na neki način izražava zadaću koja nam je povjerena i povjerenje koje nam je iskazano. Da gospodar nema povjerenja u svoje sluge, ne bi im povjerio upravu nad kućom i cijelim svojim imanjem dok je sam na putu.

Iz Isusovih riječi izvire i prva obveza za nas vjernike ove prve nedjelje došašća, a to je da bdijemo i da čuvamo povjereno. A to je upravo naš život, naše biće. Mi smo Božje imanje, Božja neprocjenjiva svojina koju trebamo čuvati za svoga gospodara. Mi smo njegov dom u koji se on planira vratiti i u kojem planira prebivati. Utjelovljenje njegova Sina je taj povratak Boga u svoj dom iz kojeg su ga ljudi grijehom tjerali, a on ga se nikada nije odrekao, već je i sam čekao prikladnu priliku i način da se vrati. On se može i ima gdje vratiti ako smo mi budno čuvali ono što je njegovo, to jest ako smo bili dostojni čuvari vrata njegova doma. U onom duhovnom smislu to znači da smo pozvani otkrivati i prepoznavati darove svoje naravni, ne samo kao biološku datost koju imamo sami po sebi, već kao pravi Božji dar kojim smo obdareni, a koji u sebi uključuje primanje punine Božjega dara. Upravo shvaćanje naše ljudske naravi na ovakav način postaje sporno i danas u našem okruženju i dominantnom mentalitetu. Jer dobar dio ljudi shvaća vlastitu narav kao privatnu svojinu kojom mogu raspolagati po nahođenju, a ne kao Božji dar koji je određen za čast neslućenih razmjera. A onaj tko ne otkriva Božju prisutnost već na razini vlastite naravi, teško može osjetiti i primiti nadnaravni dar. Teško može sačuvati svoje biće prikladnim zdanje u koje se vraća i nastanjuje sam Bog.

Zato se Isusov poziv prve nedjelje došašća da bdijemo tiče čuvanja osnovnih naravnih vrijednosti kao što su život, ljubav, dobrota i poštenje, da bismo nakon toga osjetili koliko je neprocjenjiva njegova utjelovljena prisutnost u nama koja cijelo naše biće prožima i obdaruje neprolaznošću. Međutim, ako ne čuvamo vlastitu narav, to jest ako prostituiramo darove svoje naravi u bezbožnom i nećudorednom življenju, onda smo dopustili da nam provalnik oplijeni život i tada gospodar ne može doći na svoje, to jest zateći će samo pustoš umjesto uredno čuvanog prebivališta. Ako ne pazimo na darove koje nam Bog dade pri stvaranju, onda on nema ni mjesta ni načina doći o utjelovljenju. Budimo stoga odgovorni glede svoga života, te bdijmo, kako nas je poučio Gospodin, da bi o blagdanu njegova utjelovljenja naše biće moglo biti u pravom smislu kuća Božja u koju se Bog napokon vratio u punom sjaju svoga božanstva.

Don Ivan Bordožić

Objavljeno: 3. prosinca 2017.

Možda vam se svidi