Dok slavimo svetkovinu Krista Kralja svega svijeta razmišljati nam je o značenju ove svetkovine za nas danas. Kao pomoć u tome služi nam Božja riječ koju smo čuli i koja nas prosvjetljuje i nadahnjuje u shvaćanju Kristove kraljevske službe.

U evanđeoskom odlomku iz Lukina Evanđelja čitamo opis njegova razapinjanja na križu, te komentara i razgovora koji se vode oko toga. Svjetina i vojnici se izruguju i pozivaju ga da spasi s križa čime bi dokazao da je kralj židovski ili pak da je Krist Božji, Izabranik. Pogrđuje ga i jedan od dvojice raspetih zločinaca pozivajući da spasi ne samo sebe, već i njih dvojicu, ako je uistinu Krist.

Jedini tko se u toj situaciji ponaša razborito i dolično je drugi raspeti razbojnik koji prekorava svoga kolegu: „Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.“

Ovaj čovjek je iznio nekoliko velikih istina prije nego je Isusa zamolio da ga se sjeti kada dođe u svoje kraljevstvo. Istine koje je on izrekao, temeljne su istine o ljudskome rodu.

Dok je opisivao stanje njih trojice raspetih na križu, rekao je da su pod osudom. Njihova osuda slika je osude pod kojom se nalazi svaki čovjek i cijeli ljudski rod. Radi se o smrtnoj osudi poradi grijeha koja ne mimoilazi nijednoga čovjeka. Ali desni je razbojnik osjetio da je Isus došao da oslobodi ljude te osude, te da ništa opako nije učinio. No, isto tako mu je bilo jasno koliko je bio ponizan da se odlučio kao čovjek staviti pod ljudsku osudu. Time kad je postao čovjekom i sam je prihvatio usud smrtnosti ljudske naravi, te je u tom duhu prihvatio biti razapet na križu ali se nije htio odreći nas ljudi i našega spasenja. I kao što nam je svima mrijeti i doći na Božji sud, tako je i on prihvatio umrijeti, ali da nas oslobodi osude i uvede u vječni život. Prihvatio je usud smrtne ljudske naravi, da nas spasi od propasti i smrti, te da nas obdari neprolaznim životom. Smrti se podložio da kao moćni kralj oslobodi one koji su smrti podložni.

To je bilo veliko otajstvo koje je taj pokajani razbojnik razumio čudeći se svima onima koji to nisu razumjeli. Nešto manje se čudio onima koji su se, uljuljani u svoje lažne sigurnosti, rugali Isusu, ali se više čudio drugom razbojniku koji je bio pod zasluženom osudom i kojemu je prema zaslugama određeno ispaštati.

Nažalost, i danas se ponavlja isti scenarij. Ima onih koji se izruguju s Božjom vlašću i vladavinom među ljudima samo zato što je Bog odlučio najprije doći u nemoći ljudske naravi da nas osnaži božanskom snagom. Oni ne razmišljaju dugoročno, već su uljuljani u zemaljske sigurnosti, umjesto da prihvate Boga koji je Kralj i koji nas spašavao darom svoje milosti.

Među njima je i niz onih koji ga drsko vrijeđaju, optužuju, prozivaju, ali ne žele svoj pogled podići prema obzorjima koja nam otvara Bog kada dolazi među nas. Oni su prožeti gorčinom i osjećajem neuspjeha u svojim nastojanjima, te odbijaju vjerom prihvatiti Boga budući da on nije ostvario njihove težnje i planove. Oni ne vjeruju u njegovu moć i snagu ukoliko se ne očituje na ljudski način. Ne zanima ih Bog koji spašava duhovnom snagom, već samo Bog koji bi očitovao izvanjsku moć kao što je očituju ljudi. Takvi su Bogu nepokorni kako za života, tako isto i u posljednjim trenutcima života, te im je Bog kriv za sve njihove pogreške i neostvarenja.

No s druge pak strane, Isus je raskajanog razbojnika dotakao svojom nevinošću, te on tada shvaća da je to dokaz božanske moći koju on posjeduju. Doista, Isusu nitko nije mogao zapriječiti put u raj, jer je snagom svoje nevinosti pred Bogom imao jamstvo spasenja koje nije ovisilo o ljudskim procjenama i ljudskom sudu.

Premda je bio pod istom osudom kao i razbojnici, Isus je bio kralj raja, što je obećao i zajamčio ovom čovjeku koji ga je sasvim skrušeno zamolio da ga se sjeti u svome kraljevstvu. On je kralj koji nas oslobađa osude, no isto tako je kralj čiju presudu nijedan ljudski autoritet ne može dokinuti, kao što je bio slučaj raskajanog razbojnika.

U tom duhu Isus očekuje i od nas da ga ne tražimo i postavimo sebi za kralja poradi neke naše sitne koristi, već da ga otkrijemo kao svoga spasitelja. Držimo se njega da nas izuzme od osude kojom smo osuđeni kao ljudi, a da se radije stavimo pod osudu kojom će nas osloboditi za vječni život u svome kraljevstvu. Već sada je potrebno, dok smo na ovozemnom putu raspeti zajedno s njime, da ga prihvatimo kao kralja koji nas krvlju svoga križa izmiruje sa sobom i uvodi nas u prostranstva nebeskoga života.