O važnim životnim stvarima često ljudi uopće ne razmišljaju dubinski, već ih doživljavaju kao samorazumljive. Jedan od tih sadržaja je i zdravlje za koje se ljudi brinu, ali najčešće isključivo na onoj naravnoj razini. A to znači, ili da uopće ne misle, već ga žive i ne misleći uopće da ga imaju. I to sve dok ne dođu do trenutka kada ga izgube. Tek tada shvate koliko je značajno i dragocjeno imati zdravlje, a sami sebi ga ne mogu zajamčiti, a mogu ga izgubiti. No ima i onih koji vode veliku brigu o zdravlju, usredotočujući se na čuvanje istoga. Poduzimaju mnoge korake i izdvajaju mnogo vremena za zdrav život, bilo da jedi brižno odabranu hranu, bilo da dosta vremena provode u prirodi ili pak održavajući tjelesnu kondiciju. Naravno, oni, za razliku od onih prvih, redovito ističu i svakodnevno sebi i drugima posvješćuju kako je zdravlje vrlo važno. Ono što je zajedničko i jednoj i drugoj skupini ili načinu odnosa prema zdravlju je činjenica da i jedni i drugi promatraju zdravlje kroz prizmi naravnog života. Ni jedni ni drugi se ne trude u njemu vidjeti nešto više od stanja koje je neophodno za zadovoljavanje tekućih životnih potreba.

Nešto slično možemo iščitati u događaju koji sveti Luka opisa u Evanđelju. Desetorica gubavaca su izgubili nepovratno zdravlje, te su im nade u ozdravljenje bile gotovo nikakve. Slamka spasa koju su ugledali bio je Isus, Učitelj koji je diljem Palestine liječio razne vrste bolesti, pa su mu se s tog naslova približili vapeći: „Isuse, Učitelju, smiluje nam se!“ I Isus im je učinio to što su ga tražili. Ali je zanimljivo da ih takve dvije važne lekcije nisu ničemu naučile. Jer dok su bili bez zdravlja imali su prigodu razmišljati kako je zdravlje dar nad kojim nemam apsolutnu vlast, jer taj dar dolazi odozgor, od darovatelja života. Premda su bili dobro zabrinuti za ishod vlastitoga života, ipak su bili većinom usredotočeni na vremenitu i privremenu funkciju zdravlja, umjesto da stupe u trajnu vezu s onim od koga dolazi. Pogotovo što im je takvu prigodu pružio sam Isus kada im se očitovao kao gospodar zdravlja i bolesti, a time života i smrti. Devetorica od njih nisu shvatili da im je on iskazao milosrđe ne samo što ih je ozdravio od gube, već što im je očitovao svoje božanstvo. Samo je jedan od njih, Samarijanac, shvatio važnu životnu poruku iz svoje bolesti i ozdravljenja. A ta poruka je da je zdravlje dar koji dolazi od Boga, te nam treba poslužiti da s njime uspostavimo čvršći odnos. Kasno je čekati bolest da bismo se uozbiljili i postali bolji ljudi i vjernici. Jer i bolest može biti samo dodatna prigoda da kao ljudi želimo od zdravlja isključivo ono ljudske, to jest da želimo zdravlje isključivo iz naravnih pobuda, a da zaboravimo cjeloviti smisao ljudskoga bića, a time i zdravlja.

Doista, onaj tko o zdravlju razmišlja na cjelovit način kao o Božjem daru i tko iskreno Bogu zahvaljuje za dar života, otkriva onda i smisao bolesti s kojom se treba suočiti kao s ugrozom cjelovitosti Božjega plana. Onaj tko Bogu zna zahvaljivati za dar zdravlja, znat će mu se približiti i s njime stvoriti još čvršće veze i u bolesti, jer će spoznati da je ne samo darovatelj, već i obnovitelj zdravlja. Takav će otkriti da i zdravlje služi ne samo kao naravna stvarnost koja je po sebi dana, jer nema na zemlji ničega što je samo po sebi razumljivo, već je sve dano s nekim dubokim smislom. Zdravlje ne postoji kao takvo, nego kao Božji dar s kojim Bog stvara čovjeka i u kojemu Bog želi da čovjek živi. Zato onaj tko istinski osjeća vlastiti život, trajno Bogu zahvaljuje za darove koje je primio, a time i za zdravlje, svjestan da ga čin zahvalnosti povezuje s Bogom, što je mnogo važnije od samog tehničkog dobrog funkcioniranja. Jer onaj tko je svjestan života, svjestan je i krhkosti koja je u nama, kao i istine da smo u zemaljskom svijetu izloženi kušnjama, te da je i naša krhkost znak ograničenosti. No zajedništvo s Bogom je milost koja pomaže da budemo realni pred ovom činjenicom i istinom o ograničenosti našega života, te da baš zbog toga težimo još većem zajedništvu s Bogom koji je jamac naše konačne pobjede protiv svake ugroze naše cjelovitosti. Upravo u tome vidimo problem one devetorice gubavaca koji su ozdravili, a nisu došli zahvaliti Isusu, jer su imali samo jedan cilj, a to je ozdraviti i zemaljski funkcionirati, a nisu otkrili širi i dublji smisao svoga života kojega nema bez Boga.

Samo je Samarijanac koji se vratio zahvaliti Isusu otkrio pravi smisao i zdravlja i bolesti, jer je otkrio Boga kao darovatelja i obnovitelja zdravlja, te je znao da mu je iscjeljenje bio nezasluženi dar preko kojeg je otkrio Božju snagu i dobrotu. O upravo to je bilo ono što nije mogao ignorirati, već na čemu je morao ubuduće graditi život. Nije mogao ignorirati da je susreo živoga Boga koji je jednim takvim zahvatom ušao u njegov život i dao mu naslutiti koliko je velik dar zdrav ljudski život koji je stvoren primati Božje milosti i Božju prisutnost, a ne samo funkcionirati na razini zemaljskih tekućih potreba. Zato od njegove geste zahvalnosti trebamo učiti svi, i u zdravlju i u bolesti, kako ne bismo živjeli život zaslijepljeni samo zemaljskim ciljevima s obzirom na potrebu zdravlja, te kako ne bismo ostali nerealni glede bolesti i zahvalnosti Bogu koji jedini može izliječiti neizlječivo i obdariti nas pravim životom. Zato nas ovaj događaj izliječenog Samarijanca potiče da raširimo svoja obzorja i da obnovimo vlastitu vjeru i zajedništvo s Gospodinom koji nas poziva da i u zdravlju i u bolesti računamo s njegovom svetom prisutnošću koja nas iznutra liječi i otvara nas spoznaji vječnoga smisla i primanju njegova neprolaznog nebeskog dara spasenja.