U prispodobi današnjeg Evanđelja Isus priča primjer čovjeka koji živi život utemeljen na lažnim sigurnostima. Riječ je o raskošnu i bogatu životu koji mu muti pogled te zbog toga ne vidi jasno. Raskoš i bogatstvo ga toliko obuzmu da ne može dobro vidjeti, te bi trebalo pravo čudo koje bi ga prodrmalo da bi progledao i oslobodio se tih lažnih sigurnosti koje se temelje na zemaljskom blagostanju. A zemaljsko blagostanje je samo privid, te je ujedno prolazno dobro koje bismo trebali staviti na svoje mjesto u životu, a ne se ponašati kao da je vrijednije od ljudskosti i drugih vrijednosti života. Zemaljsko blagostanje nije vrijednije od čestitosti, od milosrđa, od dobrote i ljubavi, kao od nijedne druge kreposti. Ali nas može učiniti slijepima za vrednote, te ujedno ograničiti i skučiti naš pogled koji je stvoren za promatranje širine života i cjelokupne perspektive, a ne samo da bude pogled usmjeren prema zemlji, iz kojeg nastaju uvijek veći zemaljski apetiti i želje, do mjere da zaboravimo na stvarni život, to jest zaboravimo biti ljudi, zaboravimo da život zemaljski tako brzo prolazi, a ovo zemaljsko mu postaje samo teret koji ga neće otkupiti niti će mu pomoći da uđe u puninu života.

Na žalost živimo u svijetu bezbrižnosti, kako reče prorok Amos, a iz vlastite bezbrižnosti rađa se bezobzirnost prema ljudima, poput one koju je imao bogataš iz evanđeoske prispodobe. A ta bezbrižnost i bezobzirnost se krije u svakome od nas jer zemaljska dobra promatramo kao svoja, a oko sebe prebrojavamo određeni broj izuzetno bogatih i imućnih ljudi za koje mislimo da bi oni trebali nešto poduzeti, a ne mi. Njih smatramo bezobzirnima i držimo da bi oni trebali više činit za druge, a opet, s druge strane, sami bismo rado došli do razine njihova imetka, uvjereni da bismo mi bolje od njih rasporedili. Evanđelje nas, međutim, nuka da se okanimo ispraznih razmišljanja, te da se usredotočimo na poruku Božje riječi koja je izgovorena za nas. Ona nam oslobađa srce i potiče ga da teži za nebeskim dobrima, da se nikada ne opusti na zemlji, jer opušteno srce ne vidi lako važnost i žurnost da budemo revni za Gospodina. Opušteni i u zemaljskim dobrima okorjelo srce ne vjeruje niti da netko od mrtvih uskrsne, kako nas Isus poučava u prispodobi.

Zato nam se osloboditi lažnih sigurnosti, jer one čine da se srce uljulja, te da ne misli na trenutak kada ćemo stati pred Gospodina i položiti račun za upravljanje. Uljuljan u lažne sigurnosti čovjek danas ne sagledava ispravno ni svoje stanje, ni stanje ljudi oko sebe, ni stanje cijeloga naroda. On nema dalekovidan, ni širokokutan pogled, već usmjeren usko na vlastite interese. Nema pogled podignut k nebu, već prignut k zemlji, iz čega je očito koliku je štetu priuštio sebi i onima oko sebe. A Gospodin od nas očekuje da svoj pogled podignemo prema nebu gdje je naše konačno i vječno odredište.