Kao što je Lazaru trebalo i jedno zemaljsko uskrišenje prije konačnog uskrsnuća u životu vječnome, tako i svakome od nas treba jedno takvo uskrišenje, to jest jasna spoznaja i očitovanje Isusove moći u našem životu.

Caravaggio

Božja riječ koja nam je ove nedjelje dana za razmišljanje opisuje Lazarovo uskrišenje u Betaniji. Naime, Lazara se teško razbolio, te su njegove sestre Marta i Marija poslale poruku Isusu da ga dođe vidjeti. Isus je najprije svjesno ostao dva dana na tom mjestu gdje ga je zatekla poruka, da bi tek onda pošao put Judeje do svojih prijatelja u Betaniji. Dopustio je da Lazar umre, kako bi očitovao svoju božansku moć i vratio ga iz mrtvih u život. Time je svojim učenicima ostavio očit znak mesijanskoga poslanja, jer su po tom događaju mogli povjeravati u njega da je on onaj najavljeni Mesija koji otvara grobove i izvodi svoj narod iz njihovih grobova, kako je to najavio prorok Ezekiel. Ezekielovo proročanstvo se na određen način, premda ne i na onaj konačni ostvarilo već na Isusovu prijatelju Lazaru koji je bio predokus i pokazatelj budućega uskrsnuća.

No, osim ovog načina ostvarenje kojem je ovo uskrišenje poslužilo da učenici i ostali prisutni povjeruju u Isusu da je on Mesija, ovo proročanstvo se trebalo ostvariti i na konačan način na svima onima koji vjeruju i koji primaju za svoju vjeru nagradu života vječnoga. U ovoj situaciji Lazarovo uskrišenje je bilo vidljivi znak i dokaz Isusove moći, koja je trebala obuhvatiti cijelo čovječanstvo izvodeći ga iz groba i dovodeći ga u vječni život. Lazar, Isusov prijatelj, samo je predokus pobjede i blaženstva koje je Isus pripremio za svoje prijatelje.

Upravo zato čitamo ovo Evanđelje, jer sve što se dogodilo s Lazarom kao nagovještaj buduće proslave, tiče se i nas. I pred nama se otvara ova čudesna mogućnost pobjede nad smrću, koja je kao i u Lazarovu slučaju omogućena vjerom u Isusa. Ako u njega vjerujemo, on nam se očituje kao uskrsnuće i život. Tko ne vjeruje, sam sebe je zatvorio u grob nevjere i propasti, a Isusu ne dopušta da se približi njegovu grobu i oslobodi ga za vječni život. Točnije, ako se Isusu zatvaramo sada za života, ostajemo robovi grijeha i zla, duhovni robovi i duhovni mrtvaci koji već sada zaudaraju smrću. Zato je susret s Isusom prilika da se oslobodimo nepodnošljivoga zadaha smrti, kojim sve tako često zaudaramo.

Vrlo često smo i sami sputani koječime, od ljudskih obzira i navika, želja i nastojanja, da i sami ne želimo priznati koliko sve to zaudara smrću, te i ne tražimo da nas Isus oslobodi. Najgore kad to ne želimo sebi priznati, te i dalje živimo po svome kao sputani, kao pravi mrtvaci koji oko sebe šire duhovnu trulež i pogubnu gnjilež. Ako naš život nije duhovno zdrav, onda nam je zaludu sve drugo što imamo. Ako svjesno previđamo bolesno stanje, a k tome tražimo hrpu izgovora kako bismo nastavili po svome, najlogičniji rezultat svega bit će samo grob.

Ali kao što je Lazaru trebalo i jedno zemaljsko uskrišenje prije konačnog uskrsnuća u životu vječnome, tako i svakome od nas treba jedno takvo uskrišenje, to jest jasna spoznaja i očitovanje Isusove moći u našem životu. To je naše duhovno iscijeljene od smrti grijeha i truleži u koju nas ona uvlači, a čemu je rječit znak ono što se dogodilo u Betaniji. A kako bi se to duhovno uskrišenje dogodilo i na nama, neophodno je ostvariti ga u nekoliko koraka. Do našega iscjeljenja može doći samo ako priznamo svoju bolest, kako je to bilo i u Lazarovu slučaju. Potom je bitno poslati po Isusa, to jest tražiti njegovu pomoć. A nadasve potrebno je vjerovati u njegovu božansku moć kojom može uskrišavati mrtve, kojom može obnoviti naše biće grijehom dovedeno do duhovne truleži i propasti. I na kraju, slijedi onda i njegov zahvat kojim nas oslobađa povoja grešnosti i zadaha pokvarljivosti. A ako ponekad mi poželimo Isusov zahvat nad našim životom ili možda u povijesne događaje oko nas, valja nam znati kako njegovu zahvatu prethode spomenuti koraci koje otkrivamo u evanđeoskom odlomku.

Budimo stoga pozorni na svoje duhovne potrebe, te žarko tražimo Isusovu prisutnost u svome životu. Priznajmo bolesti svoga duha i slabosti propadljive naravi, te zamolimo Isusa da nas izvede iz naših grobova ozdravljene njegovom moći. Već za ovoga života trebamo živjeti kao sinovi budućega uskrsnuća, kojem je preduvjet ovo duhovno uskrišenje kroz koje svi trebamo proći. Neka Isus već sada otvori grobove u koje smo se zavukli i živimo kao duhovni mrtvaci, pa iziđimo na radost novoga života podarena po vjeri u njega. Neka naše duše razriješi od spona smrti, neka nas oslobodi povoja grešnosti i graba raspadljivosti, a mi svjedočimo njegov dar hodeći u novosti života.

don Ivan Bodrožić | Bitno.net