Današnji evanđeoski odlomak iz pera svetoga Marka opisuje jedno od Isusovih čuda. Riječ je o ozdravljenju gluhoga mucavca kojega su donijeli pred Isusa da položi na nj ruke. Isus je ovoga čovjeka ozdravio na neobičan način utiskujući svoje prste u njegove uši i dotičući njegov jezi, te upravljajući pogled u nebo i izgovarajući riječ “Effata”, što znači “Otvori se”. No uz ovo vrlo neobično iscjeljenje, u ovom odlomku je i više drugih znakovitih elemenata koji ističu Isusovo mesijansko poslanje i njegovu božansku prisutnost među ljudima. Upravo te njegove riječi i naredba ušima da se otvore, nakon čega se i jezik oslobodio svojih spona, pripomažu da sagledamo dinamiku cijelog događaja upravo pod prizmom otvorenosti ili zatvorenosti prema Bogu i ljudima. Vidljivo je iz ovog događaja da nije samo ovaj gluhi mucavac imao zatvorene uši, niti je problem bio samo u tome što nije mogao komunicirati s ljudima, kao što je razvidno da je bilo i onih koji su imali otvorene oči duha ne samo prema Isusu, već i prema bratu čovjeku.

Što se tiče zatvorenosti, već je rečeno da je ovaj čovjek imao problema s ušima. Bio je gluh, a zbog toga što su mu uši bile zatvorene nije mogao dobro niti artikulirati svoj govor. Nije mogao komunicirati s ljudima na neposredan i logičan način, što mu je sigurno pričinjavalo veliku patnju i iziskivalo napor da barem nešto priopći i izmjeni s njima. No njegova druga velika patnja i problem je što je time bio zatvoren i za pravo i puno zajedništvo s Gospodinom. Očita je bila njegova zakinutost prouzročena gluhoćom, jer on nije mogao dobro spoznati niti tko je Isus i nije mogao razumjeti njegovo mesijansko poslanje. Jednako tako poradi gluhoće nije mogao čuti niti Božje riječi, te nije mogao ostvariti potpuno zajedništvo s Bogom. Kao što nije mogao čuti riječ koja se naviješta u sinagogi, tako nije mogao niti čuti Isusovu riječ i navještaj, te je bio isključen iz svega što se oko njega događalo. Dok su svi u tom kraju znali da se nešto događa i skupljali se kada je Isus dolazio, on nije mogao biti jasno obaviješten o tome što se događa oko njega. Nije se zato mogao ni pobrinuti sam za sebe, te zbog zatvorenosti uha nije mogao ni čuti ni naslutiti ništa niti o svome mogućem rješenju. To razaznajemo iz evanđeoskog opisa u kojemu sv. Marko veli: “Donesu mu nekog gluhog mucavca pa ga zamole da stavi ruke na nj.” Ovoga bolesnog čovjeka drugi su, dakle, donijeli pred Isusa i zamolili da ga izliječi, jer je on sam po sebi bio toliko bespomoćan da ni toliko nije bio kadar učiniti za se.

A da ne govorimo o tome kako sam nije mogao drugima ništa navijestiti. Njegovo shvaćanje života bilo je umnogome ograničeno stanjem u kojem se nalazio, a nije znao odgovoriti ni zašto je bio u takvom stanju, ni kako iz njega izići. Ne znamo je li zbog toga što i Bogu predbacivao, ali moralo mu je teško pasti što je bio zakinut za tako važne stvari kao što je sluh i govor. Nadalje, iz Isusove reakcije prilikom ozdravljenja vidljivo je da Isus zazire od mnoštva, jer ovoga čovjeka uzima nasamo i liječi ga izvan vidokruga njihove nazočnosti. Isus zna da je mnoštvo kao takvo također slijepo za onu bitnu dubinu koju bi morali iščitati u nekom događaju, pa i onda kada vide izvanjski znak.

S druge pak strane, kao što je bilo onih koji su bili zatvoreno, dijelom ili potpuno, za Božje djelovanje, tako je bilo i onih koji su bili otvoreni, te je njihova otvorenost prerasla u blagoslov kako za njih tako i za one koji su bili oko njih. Riječ je o nekoliko pojedinaca koji su pred Isusa donijeli ovog bolesnog čovjeka, što znači da su oni bili otvorena srca i duha kako za Boga i njegova Mesiju, ali isto tako i za potrebe ljudi oko sebe. Isus je zato nagradio njihovu nesebičnost i otvorenost čudom i znakom ozdravljenja koje je učinilo želeći da se do kraja otvore njihove duše za Boga, te da prepoznaju i prihvate Isusa kao obećanoga Mesiju koji je došao učiniti da progledaju sljepačke oči i da se otvore uši gluhih, da hromima omogući skakati ko’ jelen, te da da njemakov jezik započne kliktati, kako je nagovijestio prorok Izaija u svojim proročanskim viđenjima mesijanskih vremena.

Stoga i nama danas ovaj događaj rječito govori da se nije zbilo samo čudo tjelesnog iscjeljenja bolesnog gluhog mucavca, već da je Isus ovom čovjeku vratio dar posvemašnjeg zajedništva s Bogom koje se očituje u primanju i razmatranju njegove riječi. Napokon je ovaj nekoć gluhi mucavac mogao čuti mesijanski navještaj i osjetiti Mesijino djelovanje koje mu je otvorilo uši i srce za Boga kojemu je postao svjedokom i navjestiteljem. Osim toga ovo čudo je i ljude koji su ga donijeli Isusu do kraja utvrdilo u vjeri, to jest do kraja ih je otvorilo spoznaji Božjih obećanja ostvarenih u potpunosti u Isusovu djelovanju. Sve skupa i nas upućuje na posvemašnju otvorenost uha i duha, jezika i pameti, jer ako nismo otvoreni za Božju riječ i za njegovo svjedočanstvo, uzalud se možemo smatrati zdravima. Život nam je polovičan ako imamo zdrave uši, a ne slušamo Božju riječ, i zdrav jezik a ne naviještamo njegova djela. Zato živimo otvorena srca i otvorena života Kristu Gospodinu, a ušima slušajmo njegov glas i jezikom naviještajmo velika Božja djela, kao što je to i ovaj čovjek nakon ozdravljenja činio. Otkrijmo ljepotu ‘otvorena života’, to jest ljepotu slušanja i razumijevanja Božje riječi, te važnost da je drugima naviještamo, jer prava otvorenost je otvorenost Bogu koja nas potom motivira da svojim riječima i djelima služimo i braći ljudima dok ih ne privedemo punini života vječnoga i spasenja.