Svetkovina Duhova je uzvišena svetkovina kojom se završava uskrsno vrijeme, to jest kojom se kruni Isusovo uskrsno otajstvo i djelo otkupljenja. Središnja dimenzija ove svetkovina je proslava Isusova sebedarja učenicima koje se dovršuje darivanjem Duha Svetoga, kao što čitamo u današnjem Evanđelju u kojem sveti Ivan opisuje Isusovo očitovanje učenicima u večernjim satima na dan uskrsnuća. Nakon što je nad njih zazvao svoj mir, dahnuo je u njih rekavši im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“ O izljevu Duha Svetoga na dan Pedesetnice govori i sveti Luka u Djelima apostolskim, jednako kao što ga i sveti Pavao u odlomku iz Poslanice Korinćanima predstavlja Darom nad darovima, jer je on izvor, jamstvo i ključ ‘funkcioniranja’ svih darova.

Više je nego očito da je Duh sveti onaj nasušni dar apostolima, te da je vezan uz Gospodinovo uskrsno otajstva i njegovo predanje apostolskoj zajednici koja od njega živi i po njemu djeluje. No postavlja se veliko pitanje zašto je on toliko važan zajednici i koja je korist od njega za konkretnog čovjeka i društvo. Osim toga vrlo je upitno kako ga doživljavamo mi vjernici koji smo dio ovoga svijeta u kojem mu se ne ostavlja dovoljno prostora za djelovanje i nadahnuće. Koja korist za nas i za čovjeka može biti od nekog nevidljivog i neopipljivog dara u svijetu u kojem se vrednuje samo ono vidljivo i opipljivo? Koja korist od ove duhovne moći i prisutnosti u svijetu koji doživljava i prihvaća samo onu tjelesnu? Može li čovjeku značiti nešto duhovni dar u svijetu tolike materijalne potražnje koji živi sukladno onoj krilatici: Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani? Upravo zbog takve materijalističke logike i prizemljenih stremljenja čovjek je danas prazan, bez duhovne svježine i snage, bez inicijative i kreativnosti, bez mladosti i ljepote.

A s druge pak strane teško prihvaća da je upravo prisutnost Duha Svetoga ona nasušna potreba i onaj najveći dar po kojem bi se osjetio ispunjenim i obogaćenim do nesagledivih razmjera. I danas čovjek živi pun straha od života i neizvjesne budućnosti te živi vrlo skučenim životom, zatvoren u se i svim Božjim ponudama koje bi osvježile i obnovile njegov duh. Kao što su na dan uskrsnuća apostoli bili zatvoreni u strahu od Židova, tako i danas čovjek živi zatvoren u strahu od života i nesvjestan koliko mu treba Boga i Božjega Duha. Strah je samo pokazatelj da su ljudi prazni, a ne žele priznati da im životna sigurnost i snaga mogu doći samo iznutra, iz duše, pa se zato odaju traženju izvanjskih sigurnosti i utjeha u životu, ne želeći uvidjeti da je riječ o lažnim sigurnostima i utjehama. Tako vidimo da se današnji čovjek u ovom pragmatičnom i materijalističkom mentalitetu ispraznio na način da je izišao iz sebe i lišio se svih duhovnih stabilnosti u potrazi za onim zemaljskim sigurnostima. Drugi pogubni rezultat toga je da se onda potom zatvorio u svoju prazninu ispunjenu strahom učinivši svoju dušu nedostupnom Bogu. Ne dopušta da ga Bog ispuni i potakne na autentično ljudsko življenje, na oduševljeno darivanje. Zato je s jedne strane u velikoj izvanjskoj aktivnosti i ekspanziji izlaska iz sebe, a s druge strane je prazan i zatvoren u se jer je na kriv način izišao iz sebe izgubivši vlastito uporište i stabilnost koja je prvenstveno duhovna. Ovaj i ovakav čovjek na žalost ne dopušta ni danas pristup Bogu u vlastitu nutrinu, jer ne želi duhovne izazove i promjene. Radije ostaje u ustajalosti vlastite mlakosti, nego da dopusti Bogu da ga ispuni svojim Duhom i da nakon toga nastavi živjeti na krilima tog istog Duha. A doista je prazan svaki onaj tko se ne napuni Duhom Svetim.

Upravo to je izazov pred kojim se nalazi i današnja Crkva, kao što se nekada našla i apostolska zajednica koju je Isus morao osloboditi straha i dati joj svoj mir upravo po daru Duha Svetoga. Bez Duha Svetoga kao istinske životne snage na možemo naviještati s uvjerenjem i oduševljenjem navještaj spasenja te ne možemo raditi na obnovi lica zemlje i obnovi svakog ljudskog bića koja polazi iz dubine duše, iz ovog središta božanskog života. I danas bez ovoga dara koji silazi s neba nad nas i koji nas ispunja kao životvorni dah života, ne možemo dati valjano svjedočanstvo o Isusu, to jest ne možemo bez njega niti reći „Gospodin Isus“. Samo obnovom i stabilnošću unutarnjega čovjeka može doći i do obnove i stabilnosti obitelji i cijeloga društva, što je nasušna potreba našeg vremena. Jer obnova čovjeka nije u regeneriranju njegovih tjelesnih stanica i zamjeni tkiva laboratorijskima i kirurškim zahvatima, već u obnovi snage duha po Duhu Svetome Životvorcu.

Molimo stoga danas da se i na nama dogodi ova obnova silaskom Duha Svetoga u naše duše i srca, to jest obnovimo ovu činjenici da nam je Duh Sveti po krštenju dan i da u nama djeluje. Osvijestimo se i shvatimo da smo tim istim Duhom napojeni i ispunjeni do sve punine koja našem životu i ljudskosti daje svoj smisao. Odbacimo život praznine i besmisla, a napunjajmo se Božjom snagom koja nas čisti od grijeha i osposobljava da budemo prenositelji iskonskog života. Samo tako i sami možemo biti poslani drugima da im obnavljamo živote i da im duše ispunjamo ovim neprocjenjivim Isusovim Darom koji nas obdaruje božanskom puninom i radošću uskrsnuća i života vječnoga već sada na zemlji, čemu postajemo radosni svjedoci i oduševljeni prenositelji.