Kako smo postali toliko sebični?

Današnji čovjek svaku stvar u tolikoj mjeri izracionalizira da neke vrijednosti prihvaćamo i živimo u skladu s njima TEK AKO nam idu niz dlaku, tek ako smo zaključili da nam odgovaraju u smislu da neće ometati našu komociju, stil i način života kakav smo zamislili idealnim, gubeći pritom iz vida perspektivu koja mi se čini najbitinija u cijeloj toj priči, a to je promatranje ovog našeg života iz prizme vječnosti. Tada si svatko od nas mora postaviti sljedeće pitanje: živim li ja ovaj svoj život samo za danas i samo za ovaj tren, ili je on dio šire slike, tek privremena stanica na trasi vječnog blaženstva, ili vječne propasti? Temeljno pitanje, naizgled jednostavno no u biti vrlo određujuće je sljedeće: u što mi u biti vjerujemo?

Tako lako, svi mi, izgovaramo kako vjerujemo u Isusa Krista, kako vjerujemo da nas je svojom patnjom i smrću i otkupio i omogućio spasenje, a naša djela i naši životi govore kako to u biti smatramo tek lijepom, dirljivom i poučnom pričom, nekakvim zgodnim moralnim šalabahterom… jer mi ustvari živimo ovaj svoj život koji nam je darovan kao da našom smrću završava sve! Izgradili smo cijelu kulturu sebičnosti i podilaženja sebi, postali smo njeni robovi u toj mjeri da ako se netko tome pokuša oduprijeti, ako se vidi kao dio šire slike, šireg Božjeg plana, riskira da počne stršati čak i u okolini koja bi se mogla svrstati u vjernički mainstream. A nekad je taj mainstream ponosno ginuo u arenama, jeli su ih lavovi i gorjeli su kao buktinje… baš su bili šašavi, nisu li? Gledano iz naše današnje udobne vjerničke fotelje. Ne mogu se ne upitati: jesmo li svjesni svoje bljutavosti? Vjera nam je postala mlaka vodica, nit smrdi nit miriši, za nju nismo ništa spremni žrtvovati, ništa dati… apsurdno, s obzirom da je stvorena na patnji i žrtvi Onoga tko je dao sve.

Razmišljala sam o tome neki dan kada je na televizijskom programu bio prikazan film Pasija, gledala sam ga već prekonekoliko puta, no slučaj je htio da se pod kraj filma pred ekranom stvorio moj najstariji sin kojem nisam dotad dopuštala da gleda film zbog njegove brutalnosti, a sada se eto ukopao pred ekranom i ni makac, pa sam ga pustila. Dobro mu je poznata priča, znao je kako će završiti, znao je svaku riječ koja će biti izrečena i što ona znači, no ipak je gledajući prizor Raspetoga počeo gorko plakati. Te su dječje suze bile pročišćujuće i za nas odrasle u kući, jer su oprale prljavštinu koja se s vremenom stvorila jer smo si dopustili da OGUGLAMO na nešto na što se nikada nismo smjeli naviknuti: na vlastitu svjesnost o veličini žrtve koja je zbog nas podnesena. I nije loše s vremena na vrijeme stati , jednostavno se protresti, protresti vlastitu učmalost i reći, pitati sebe: A što radim ja u cijeloj toj priči? Kako Te ja slijedim?

Mi smo generacija koja ubijanje djece smatra civiliziranom tekovinom i manjim zlom, mi smo ljudi koji se ne usuđuju na svijet donijeti novo dijete ako u startu ne vidimo mogućnost da mu priuštimo tri sporta, dva strana jezika i glazbenu školu, dječju sobu iz izložbenog salona, rođendane u skupim igraonicama… bolje je ne živjeti, nego to nemati! To su naši odabiri. TO mi biramo, htjeli mi to priznati ili ne. To je mainstream danas. Mi smo dio toga. Mi dopuštamo, okrećući svoja nezainteresirana leđa, da se od sakramenta braka radi sprdnja, da se dovode u pitanje baš SVE vrijednosti relativizacijom istih, a mi, mi šutimo iz straha da ne ispadnemo primitivni – tako past tense-netolerantni, nerazumni, ljubavofobični, homofobični, da ne nabrajam epitete kojima se časte vjernici unedogled, a da istovremeno ne vidimo, dok nam se mažu oči ljubavlju i tolerancijom koju bi kao u današnje vrijeme, da hoda opet našom zemljom, širio taj zamišljeni Woodstock Isus, zaboravljamo činjenicu da je taj isti Bogočovjek umro zbog ljudskih grijeha, i u svojoj iskonskoj biti mi postajemo ništa drugo no Isusofobični. Upravo to postajemo, ogrezli u svojoj sebičnosti, dok klimamo glavama i mislimo: to se mene ne tiče.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Ne bih htjela sada ispasti neki novovjekovni Savonarola koji grmi i slaže novu lomaču naših taština i ugoda, no zbilja mislim da je vrijeme da shvatimo da nas SE TIČE, da se glas i nauk moraju čuti i izvan zidova i sakristija koliko god nas uvjeravali u suprotno, da se mora ogledavati u našim životima, u našim svakodnevnim djelima, da bismo na koncu konca sami sebe pogledali u oči, prije onog konačnog Pogleda oči u oči koji neizostavno čeka svakoga od nas i rekli: Ja zbilja vjerujem! Što mogu učiniti po tom pitanju?

Nikolina Nakić

Foto: Shutterstock.com