Susret

Svi smo skloni upirati prstom u drugoga i tražiti od drugih da se promijene, po mogućnosti što prije, ali je li to uistinu ono što je drugome potrebno?! Često zaboravljamo da je poticaj za promjenu kada pojedinac od nas doživi ljubav, kada doživi milosrđe, te da smo mi prvi ti koji se trebaju mijenjati!

Istina je da je lakše vidjeti one oko sebe nego samoga sebe, ali zar smo mi pozvani na takve linije manjeg otpora ili smo pozvani ući na uska vrata i potruditi se biti bolji! Jedni prema drugima ne možemo biti milosrdni ako mislimo da drugi trebaju biti kao mi ili da smo mi bolji od drugih jer smo sposobniji i jači! Pozvani smo biti manji, biti drugima nada, utjeha, rame za plakanje, a najmanje smo pozvani kritizirati, osuđivati i komentirati tuđa ponašanja! To može donijeti samo nove rane u ljudima oko nas, a najmanje  može pomoći i zaviti nutarnje rane ljudi koji jednostavno trebaju nadu! Nije teško podleći idealnom razmišljanju o sebi kao što nije teško živjeti u tuđim krivim slikama o nama samima bez dodatnog preispitivanja sebe, ali je jako teško ponovno doći do sebe i spoznati da smo ništa, da smo nula, a da postoji Netko tko je sve i koji je Velik i Divan!

Nedavno mi se dogodio jedan susret s čovjekom kojeg su skoro istjerali iz autobusa zbog vikanja i provociranja! Dječaka kojeg je otjerao sa sjedala, pronašao je na sjedalu do mene, a kada je uočio mene, tražio je dječaka da se zamjene. Kad je došao do mene, nisam mogla ne uočiti tugu u njegovim očima, tugu koju je kasnije i sam spomenuo! Djelovao je hrabro i pokušao je ostaviti dojam jake osobe kojoj nitko nije potreban, no kako smo krenuli razgovarati, on je počeo govoriti o usamljenosti i neprihvaćanju koje doživljava, govorio mi je o svojim lutanjima ali i o tome da mu je stalno na ustima vapaj: „Gospodine, smiluj mi se!“- rekao je da želi biti dobar čovjek, ali da ga uvijek izigraju, da je rijetko doživio da ga netko prihvaća i voli! Slušala sam ga i osjećala da ljudima nisu potrebne naše pametne riječi, niti naši stavovi, titule niti sposobnosti. Nije bilo važno da dobije dobar savjet ili koji recept protiv samoće. Danas je čovjeku potrebno da doživi da je vrijedan, da ga se prihvaća i uvažava takvog kakav je!

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Na početku razgovora s njim, mislila sam da mu ja ne mogu pomoći i poželjela da ne dođe kraj mene jer sam željela „svoj mir“ ali Bog je želio da se taj susret dogodi! I sada, znam da je On bio moderator tog razgovora, da je On bio taj koji je znao da ću ja unatoč svojim granicama, zavapiti da On vodi taj razgovor i da ne učinim ništa što bi moglo još više čovjeka raniti! I tako je i bilo, taj siromah duhom s kojim sam pričala bio je, pri izlasku iz autobusa, toliko sretan i nasmijan, ispričavajući se onima s kojima se posvađao. Otišao je s nadom, a samo zato što nije dobio kritiku nego poticaj, ne osuđivanje nego slušanje.

Pozvani smo biti ljudi nade, ljudi mira i ljudi koji će nositi radost, a ne kritiku; hrabrost, a ne omalovažavanje! I danas, možda se dogodi kakav neobičan susret i u tvom životu, ali nemoj ostati hladan, jer taj susret može i tebe obogatit, a drugome donijeti nadu!!!

s. Marija Pia Tadijanov

Foto: Shutterstock.com