Hvala vam što me posvećujete

Svaki moj odnos s bližnjima, preslika je mog pogleda na njih. A moj pogled na njih, preslika je mog odnosa s Bogom. To kako vidim postupke drugih i njih same, odražava oči mog srca. To znači i moje rane, probleme, grijehe, propuste, nemire i sve ono što nisam riješila pred Bogom. Ili pak pokazuje moje čisto srce, koje spremno surađuje s Bogom i uči se voljeti, a onda tom ljubavi hrani i oplemenjuje sve oko sebe.

Zapovijed je da prvo mi volimo

Naši odnosi s drugima tj. sve naše ljubavi, preslikavaju naš temeljni životni odnos ljubavi – naš odnos s Bogom. U svojim zapovijedima ljubavi, Gospodin nas uči temeljima sretnog i slobodnog života, otkrivajući prirodu ljudske ljubavi. Ona se rađa i u punini ostvaruje u Božjoj, dakako. No zanimljivo je malo zastati na tome da prilično jasno govori i kako mi prvi trebamo biti sposobni ljubiti. Da bi nam se događala, ne trebamo je očekivati, već sudjelovati u njezinom stvaranju i oslobađanju. Ljubav uvijek prva želi voljeti, njoj ništa ne nedostaje, niti čeka nešto zauzvrat, jer je – LJUBAV. Po svojoj prirodi je kreacija, uvijek želi davati, želi voljeti. Na nama prvima je ta inicijativa ljubavi – izgraditi dobar temelj u Kristu – na kojem potom možemo s drugima graditi još više.

Drugi su tu da nas posvete

Naši bližnji nas posvećuju kada se ostvarujemo u zajedništvu, no još nas više posvećuju oni od kojih ne osjećamo dovoljno ili pak nimalo ljubavi. Drugim riječima – oni što nas živcira ili nam smeta – tu je da nas najviše posveti. Koliko god smiješno zvučalo, neke stvari kao da imamo čast prikazivati Bogu, a time i mi postajati bolji, Njemu bliži. Prikazujući teške i komplicirane situacije Bogu, stječemo nove lekcije ljubavi. Dok se molimo za nekoga, snažno rastemo u vjeri i  razvijamo se u najljepšim vrlinama – poniznosti, strpljivosti, blagosti, velikodušnosti, miru i naravno, ljubavi. Po toj ljubavi Božjoj, bivamo i mi popravljeni, ali i drugi oko nas.

Negativno očekivanje uvijek je zamka

U situacijama kada nešto nagriza ljubav, ona se najbolje može pokazati i izrasti. I još više od emocija, zahtijeva i veliko ulaganje razuma. Kada se pojave situacije koje su naporne, nervozne, nemirne ili nejasne, tek tu je ljubav na testu. Možda netko ima loš dan, drukčiji temperament, ili je dodirnuo neku ranu? Ili pak čudni nemir, neki pokušaj zla, želi uzdrmati nešto što ima zdrave temelje? Što god bilo u pitanju, svako negativno očekivanje, da nas netko svojim reakcijama napada ili nam želi loše, uvijek zarobljava u sebičnost i odvlači od istine. Kada previše gledamo sebe, znači nedovoljno u Boga, krivo ćemo vidjeti druge osobe i njihove postupke, a prema tome i krivo se ponijeti. Iako očito postoje osobe, koje iz svojih rana zaista mogu drugima otežavati život, ne moramo i ne bismo smjeli to svojim neprijateljskim povratnim reakcijama dodatno otežavati.

Tako smo i na poseban način skloni od običnih sugestija stvoriti ratno ozračje. Koliko samo puta reagiramo obrambeno, neprijateljski ili osuđujuće, kada nam netko nešto savjetuje. To i osobno mogu posvjedočiti. Svaka kritika koju bih prihvatila s poniznošću, poslušnošću i otvorenošću, uvijek bi mi donijela veliki blagoslov i pomoć za moj osobni razvoj. Suprotno gledano, s mojim negativnim očekivanjem, zarobila bih se u neki oblik osjećaja žrtve, te bi mi negativno očekivanje ili mišljenje o bližnjemu nanijelo veliku štetu – kako mojoj duši, tako i mom daljnjem odnosu s tom osobom. Gledano ispod površine, većina je sugestija dobronamjerna, proizlazi iz životnog iskustva i pogrešaka, od kojih se možemo sačuvati. Možda neke nisu sasvim primjenjive, ali su veliki darovi. Pravilno gledane i prihvaćene, razne bratske opomene, mogu nam biti jedni od najboljih životnih vodiča, po kojima nam sam Bog želi progovoriti.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru istinitih informacija – klikni like[/facebook]

Međuljudski odnosi tako su prilike za vrhunska iskustva Božje prisutnosti. Po svojoj prirodi stvaralačka i živa, ljubav nužno želi rasti, a Bog nas preko naših odnosa s bližnjima, sebi sve više približavati. No i kada prigrlimo stav stalnog rasta u ljubavi, čišćenja i vježbanja svog pogleda, te međusobnog posvećivanja u svom životu, neće sve teći glatko. Neće biti lako, ali će biti plodonosno. Bit će zahtjevno, ali će nas posvećivati.

I zato hvala vam, moji bližnji, moja braćo i sestre, što postojite i što se učeći kako vas voljeti, mogu posvećivati i Njemu približavati.

Sanja Martinović

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.