Ubijanje svog djeteta najgora je ljudska devijacija koju nam um uporno odbija prihvatiti. Čin suprotan ljudskom porivu da zaštiti ono što je i stvoreno da volimo i štitimo. Ubijeno dijete slama nam srce. Reakcije ljudi na ovu tragediju u Međimurju natjerale su me da i sama na trenutak promislim o široj slici…

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Sve nas je ovih dana potresla za ove naše prostore potpuno nesvakidašnja vijest o tragediji koja se odigrala u Međimurju.

Kao u nekoj zlosretnoj drami, samo što život nažalost piše okrutnije scenarije nego što se pisci uopće usude, javnost je korak po korak otkrivala zaista potresne detalje cijele priče: oproštajno pismo majke na društvenoj mreži puno mučnih detalja koji govore o ponoru u koji je upao jedan brak, pismo koje je izgledalo kao zlokobni nagovještaj nečega što će ujedno poslužiti kao osveta mužu i ocu, a za majku i dijete naviještaj odlaska na „bolje mjesto“. Prateći nekako te događaje ljudi su se tri dana nadali da je pismo bilo smišljeno da protrese i osramoti onoga kome je bilo namijenjeno, ali da je majka uzela dijete i otišla. Unatoč tome što je struka poučena iskustvom upozoravala da ovakvi slučajevi rijetko dobro završe, kažu da nada umire posljednja, no i ona je umrla kada je nakon tri dana potrage nađeno beživotno tijelo petogodišnjeg dječaka, a potom i majke. Majka je odvela sebe i dijete u smrt.

Nekako smo u tom trenutku svi na trenutak zaustavili svoje živote i zgrozili se nad time što se desilo. Smrt djeteta jest, i trebala bi biti nešto na što se ljudi nikad neće moći naviknuti.

Ubijanje svog djeteta pak, čedomorstvo, najgora je ljudska devijacija koju nam um uporno odbija prihvatiti, toliko je nasilna i neprihvatljiva onome što bi trebala biti naša istinska ljudska priroda. Čin suprotan onom prvom ljudskom porivu da zaštiti ono što je i stvoreno da volimo i štitimo.

Ubijeno dijete, ubijeno nevino dijete, jer svako je dijete takvo, slama nam srce.

Reakcije ljudi na ovu tragediju natjerale su me da i sama na trenutak promislim o široj slici.

Uvijek kad se nešto ovako tragično dogodi krenu rasprave da li se to moglo i na koji način se moglo spriječiti. Tako se piše o začaranom krugu zlostavljanja u koji upadnu žene, o šutnji i ne traženju pomoći koje onda često kobno završi, to su samo najopćenitije teme o kojima se dosta govori ovih dana. I ne mislim da je ovdje riječ o svojevrsnoj morbidnoj ljudskoj znatiželji da zaviri u tuđu nesreću i bavi se njome, prije će biti riječ ipak o nekakvoj temeljnoj ljudskoj sućuti i pokušaju izvlačenja pa i najmanje pouke, i najmanjeg dobra u zlu, smisla u besmislu, reda u neredu. Znamo svi da je za ovo dijete nažalost prekasno, no pitanja sežu dalje: kako se to moglo spriječiti i što se može učiniti da se ovakve stvari ne ponove? Što društvo može učiniti?

Na ovom mjestu želim prestati pisati o ovoj konkretnoj situaciji, tragediji koja je zadesila konkretne ljude kojima je sad nezamislivo teško i kao žena i majka duboko respektiram njihovu tugu i bol iz sveg srca se nadajući da će im dragi Bog dati snage za podnijeti ovo što podnijeti moraju.

Međutim, dok sam čitala na koje načine ljudi reagiraju na ovo što se dogodilo nametnula su mi se neka pitanja, i ako nismo i nećemo nikada biti imuni na smrt djeteta, ta se pitanja jednostavno moraju postaviti.

Ljudi su zgroženi i padaju teške riječi. I samo bih postavila jedno pitanje: zašto okrećete leđa činjenici da je to u našoj zemlji svakodnevna pojava? Sad ste zgroženi, jer vas je nevini pogled petogodišnjeg anđela, Bog mu dušici dao pokoj, dotaknuo, pa pitate: kako i zašto?

Pa eto pitam: u čemu je ubojstvo dvomjesečnog čeda u majčinoj utrobi drugačija stvar? Zašto ono ne zaslužuje naše suze? Našu sućut? Kako to da sami činimo istinitom onu izreku koja govori da je smrt jednog čovjeka tragedija, a smrt milijuna – statistika?

Zanimljiva su mi sva moguća ljudska opravdanja koja zagovornici istog zla o kojem ovdje pričamo nalaze za žene koje učine pobačaj. Ona uglavnom idu u smjeru toga da nikad ne možemo znati koji su to razlozi koji ženu u konačnici natjeraju da učini takvo što… razlozi koji ujedno služe i kao opravdanje. Ovdje pak priča doživljava radikalan obrat i uglavnom isti ti ljudi, jer pričamo o našoj konkretnoj okolini, gotovo jednoglasno govore da nema tog razloga na kugli zemaljskoj koji će opravdati ovo što je učinjeno. I zanimljivo je da isti ljudi, isti, govore prilično nemilosrdno u glas da ako je majka mislila već dizati ruku da je to mogla učiniti isključivo sebi, a ne djetetu. Kopernikanski obrat dakle od mišljenja koje nam se bespoštedno nameće kroz masovne medije da je dijete nekakav produžetak majke s kojim je ona sposobna raspolagati kako joj je volja?

Tvrdim: ubojstvo djeteta jednako je strašno i neprihvatljivo radilo se o djetetu u majčinoj utrobi ili o djetetu od dvije ili pet godina. Jednako. Strašno.

Rekli su mi neki koji se sa mnom u stavovima oko toga slažu: joj, nemoj sad o tome, nije umjesno.

Ali znate u čemu je problem? Pisati o pobačaju ili čedomorstvu NIKAD nije umjesno. Nikad nije zgodan trenutak, uvijek je umjesnije šutjeti i zastati pred zlom iz tko zna kojih naših razloga, kad ukažeš na očitu istinu gotovo sigurno ćeš dobiti po prstima, no sve se svodi na prilično jednostavnu tvrdnju: pred zlom se ne šuti, protiv njega se bori.

Ovo nije zgodan argument u diskusiji jer ovo nije diskusija. Prije borba na život i smrt. Ovo nije navođenje vode na vlastiti mlin iz jednostavnog razloga što u ovom mlinu nema vode, samo krvi do koljena.

I odgovorit ću na kraju na neka pitanja koja sam postavila, a koja bi se svodila na to kako nam jedna stvar može biti potpuno prihvatljiva, a gotovo pa ista stvar potpuno neprihvatljiva.

Zbog našeg licemjerja, eto zašto. Vi koji ste za slobodu “izbora”, evo vam onoga što u stvari opravdavate. Potpuno plastično, realnije od ovog ne može. Za početak se suočite s tim.

Pa onda dalje raspravljajte o djetetu kao o nekakvoj majčinoj ekstenziji i svim mogućim razlozima na svijetu koji će njegovo ubojstvo opravdavati.

Nikolina Nakić | Bitno.net