Stvoreni na sliku Božju, stvoreni da živimo, dišemo, množimo se i plodimo, da se brinemo za ovaj svijet i da nam bude dobro. Kad je to bilo?! Danas Boga ili krivimo, ili psujemo ili niječemo Njegovo postojanje, zašto je Bog postao tako dalek? Gdje je taj Bog? Zar je moguće da je zli zavladao i da smo u njegovim rukama???

Sva ova pitanja mogu u nama izazvati još veću ljutnju prema Bogu, beznađe jer nismo baš sigurni da u našim očima nije uistinu tako, ali sve zato što se ne znamo katkad sakriti u svoje srce i poslušati ga. Svakodnevno dišemo, a rijetko postanemo svjesni toga disanja. Oko sebe imamo ljude koji čine naš život bogatijim, ljepšim i lakšim, a koristimo ih kao krpe za brisanje suđa, kad nam trebaju, upotrijebimo ih! Imamo obitelj koja, kakva takva, voli nas i podržava, ali rijetko primijetimo skrovite majčine ruke koje nam operu rublje i izglačaju ga, skuhaju nam ručak i spreme sobu. Nerijetko zaboravimo da naša srodna duša s kojom smo u braku bez prigovora posluša što smo joj/mu rekli i osmjehne nam se  sa tolikim izrazom ljubavi da samo slijep čovjek današnjice to ne bi primijetio. Imamo oko sebe svoju djecu koja katkad samo žele nasloniti svoju glavu na naše rame i osjetiti našu ruku na svome ramenu, a tako malo vremena imamo za njih i često ih odgurnemo ili odbijemo želeći malo mira za sebe!

E da, čovječe 21. stoljeća! A gdje je još Bog u toj priči?! – Ma Boga je ionako briga, ne će ići danas umjesto mene na posao, ne će On poštom poslati novac niti će me pitati imam li kruha i mlijeka za danas! Taj Bog uopće ni ne postoji! On da je Bog, ne bi dozvolio toliko patnje i ratova, uništavanja i bijede u ovome svijetu! Pa ako se brine za ptice nebeske zašto tolike tisuće umiru svakodnevno od gladi?! Baš tog Boga briga, Njemu je gore dobro!

Dobro, imaš pravo na svoje mišljenje prijatelju, a želiš li čuti sada moje?! Moj Bog meni je blizak, On je svakodnevno sa mnom i kad Ga stavim na drugo mjesto buni se i traži da Mu dođem bliže! Moj Bog je Bog koji mi daje svakodnevno slobodu, mogu izabrati što želim čuti, što vidjeti, što promatrati, kako se ponašati! Moj Bog nije tiranin, nije daleki Bog kojeg nije briga!!! A znaš kako to sve znam?! Jer kad se okrenem oko sebe vidim svijet koji me okružuje i ne mogu ne izgubiti dah kada promatram tolike divote oko sebe! Svaki dan, za Boga diše tratinčica, krošnje, ptice, cvijeće i travke…kad bi barem zastao na trenutak i uočio taj mir koji vjetar daje prolazeći kroz sve to stvoreno, znao bi ako ne za Boga, onda za nekog Tvorca kako vjeruju agnostici. Ako pogledam više od prirode, vidim ljude čiji me osmjesi toliko razvesele, smotanosti toliko nasmiju. Vidim i one ljude u čijim očima je beskonačna tuga i u njima vidim mog Boga, prosjaka ljubavi koji žeđa, gladuje, prosi, čeka i moli za utjehu i pomoć. Što se tiče bijede i gladi, reći ću ti da smo mi pozvani brinuti se jedni za druge, ako to ne činiš, ne možeš ni znati kolika je čovjeku radost kada može podijeliti i zadnji komad kruha sa siromahom koji mu kuca na vrata! Gdje je još moj Bog?! U meni! Svaki dan kada ostanem na trenutak sama s Njim ,u kapelici ili svojoj sobi, rado zalazim na mjesto u sebi gdje Ga mogu promatrati, ali On je i u tebi, samo kad bi znao zastati na trenutak u svakom svom danu, duboko udahnuti, osjetiti svoje srce i doživio bi mir koji samo On daje!

Ako mi kažeš da ti Bog ne sređuje financije, pozvati ću se na Sveto Pismo koje kaže da ne možeš služiti Bogu i bogatstvu! Novac je potreban, ali zamka zloga je da te on zarobi i učini pohlepnim i nikad zadovoljnim! A toliki su primjeri da se Bog uistinu brine samo ako Mu predaš u ruke sve i priznaš da sam ne možeš! U srcu koje misli da samo može sve, nema mjesta za Boga, a moj Bog se ne voli ni sa kim tiskati ni gurati! Što se tiče patnje prijatelju, Bog sina kog ljubi, šibom odgaja! Toma Kempenac je rekao da Bog ne želi da čovjek pati, ali da je zbog naše grešnosti, patnja jedini uvjet da se naše srce očisti kako bismo jednom mogli biti u zajedništvu s Bogom. Zamisli ti to, Bog te želi u zajedništvu sa sobom!!!

Ne, to nije utopija niti pjesnička sloboda izražavanja, ovo što ti govorim, govorim ti iz osobnog iskustva da je Bog Živi Bog, blizak čovjeku više nego ikada, ali baš zato je toliko buke i galame, žurbe i obmana u svijetu, jer moj Bog nikad ne ide kroz oganj ili oluju, ne on je fini Bog, koji tiho, poput lahora, lagano dolazi do čovječjeg srca i stoji pred vratima…čeka i prosi samo jedan tvoj pogled kako bi ti mogao doživjeti Njegov pogled! Kad bi se zagledao u Njegove oči, vjeruj mi, suze bi potekle niz tvoje lice, tresao bi se kao šiba, lupao u svoja prsa i odlučio promijeniti svoj život! Takav je moj Bog, On obara s nogu kako bi te mogao podići vlastitim rukama! Želim ti uistinu susret s Njegovim pogledom, jer samo Njegov pogled preobražava, liječi, daje snagu i pali tvoje srce vatrom koju ni zdenac vode ne bi mogao ugasiti! Možeš Ga još danas susresti, čeka te u tolikim crkvama, ali i u tebi samome!

s. Marija Pia Tadijanov