Ne mislim pisati o križarskim ratovima ili buni protiv modernih „pogana“, štoviše, ne želim pisati ni o čemu izvan čovjekova srca jer ta je borba po meni ključna za daljnje bitke i nastavak (moga) života u Bogu i s Bogom.

Za vrijeme novicijata, često je na ustima moje magistre bila rečenica: „Boriti se za Boga u svome srcu, svakoga dana!“ Mislim da je nekoga citirala, no više nisam sigurna. Rečenica mi je svakako ostala živa. Možda sam tada razumjela te riječi, ali ih nisam sama iskusila. Sada je to drugačije. Sada shvaćam da je to doista riječ o borbi za Boga, za Boga u svome srcu i to svakoga dana. Svaki dan pred mene stavlja novi izazov, nove odluke, nove i mnogostruke izbore. Svaki sat, gotovo svaka minuta. I onda doživiš kako ti izbori koji ti se pojavljuju svakoga dana nisu ništa drugo nego ponavljanje onog istog odgovora koji sam ja kao redovnica izrekla na dan svojih Prvih Svetih Zavjeta. Onaj slavni: „Evo me Gospodine, zvao si me!“ pred svom mojom rodbinom, prijateljima, biskupom, svećenicima, sestrama. Taj „Evo me!“, sada razumijem, ne znači s ushitom ga izgovoriti toga dana i gotovo, nego u trenutcima bez ushita jednako glasno reći Mu: „Evo me, Gospodine, zvao si me!“ No, to se ne odnosi samo na mene, nas – osobe posvećenog života, nego na sve vjernike. Svaka osoba krštena „U Ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, osoba je pozvana na tu istu borbu.

Ali s čime se to zapravo borimo kad je riječ o borbi za Boga?! Je li doista danas vrijeme suhih i tromih elektronskih puhala ili je vrijeme dizanja „iz mrtvih“ svetih duša koje će živjeti po Božju i slijediti načela, vrijednosti, norme, zapovijedi i život Isusa Krista, bilo kao laik, svećenik ili redovnik?!

Borba za vjeru

Prije svega, borimo se sa sobom: Hoću li se prekrižiti u menzi prije jela, hoću li staviti na vidjelo Tau ili križ koji nosim oko vrata? Hoću li kad se pričaju teme o abortusima, umjetnoj oplodnji, istospolnim brakovima, jogi, eutanaziji ili slično, šutjeti i klimati glavom na bučnu i temperamentnu masu ili ću istupiti i reći svoje mišljenje u kojem sam i sam čvrst jer sam čitao o tome i razgovarao s drugim vjernicima? Hoću li prihvatiti odbačenost, otuđenosti i osamljenost jer sam vjernik? Hoću li se usuditi doći sam na misu za početak školske godine svjestan da će me nakon toga mjesecima ismijavati? Jesam li spreman prilikom razgovora o papi ustati protiv onih koji govore protiv njega i svećenika ili ću nadolijevati ulje na vatru i govoriti kako ima svega u „toj“ Crkvi. Jesam li spreman svjedočiti za Isusa Krista i ne bojati se susresti jednu redovnicu (na čije susrete dolaziš) jer si sada s društvom pa ti je neugodno? Jesi li spreman živjeti za Isusa Krista na svome radnom mjestu, u svojoj obitelji? Ta početna borba, ona je prva stepenica na kojoj najčešće zaglavimo jer se bojimo ismijavanja, poruga, osamljenosti, svega onoga što nas zapravo može učiniti svjedocima vjere!!!

Borba za vrijeme za Boga

Ako smo u vjeri jaki i nepokolebljivi, imamo svoje stavove koji su utemeljeni na učenju Crkve i daju mi da svjedočim svoju vjeru, onda slijedi druga borba: vrijeme za Boga! Kao vjernik, osoba posvećenog života, potrebna sam Boga kao utopljenik slamke. Boga doživim i susretnem u molitvi. No, molim li uopće? Znam li što je evanđelje dotičnog dana, molim li krunicu bez obzira na izlaske, dođem li koji put u crkvu i „popričam“ sa svojim Bogom? Dođem li nedjeljom na svetu misu ili su mi preči spavanje, subotnji izlazak, društvo, gosti? Imam li ja vremena za svoga Boga? Ili mi je važnije pomesti kuću, spremiti stan, urediti samostan, okititi crkvu, naučiti gradivo – što sve treba, ali je li moj Bog ispred toga svega ili je redovno u kutu i ušutkan da se slučajno ne buni, jer ću si nagomilati još više posla i obaveza?! E, da… možda sada razumijete naslov: BORITI SE ZA BOGA!

Borba protiv sebe

Sve dosad je borba sa sobom i u sebi, ali doslovna borba sa svojom nutrinom i svime što ti jesi slijedi ako i molim i svjedočim svoju vjeru riječima, životom: ponašanjem i djelima. Tada nastupa ta treća borba: borba protiv sebe! Sve moje želje, čežnje, nagoni, moja narav, moja ponašanja, moje misli postaju kao uzburkano more koje nema mira. Osjećam svoju grešnost i svoje želje, ali ne mogu s njima ni protiv njih. To je malo teže za objasniti jer je zapravo glavni glumac i režiser takve borbe sam Bog. On nas polako čisti, ljušti, guli, brusi, ne bi li nas kako pročistio, ojačao i posvetio u svome Imenu, a to čini na nama ne baš lagane načine: suhoća, suhoća, suhoća, praznina, praznina, praznina, bol, bol, bol.

No nije sve baš tako jednostavno. Najčešće se prve dvije borbe odvijaju istovremeno jer jedna proizlazi iz druge, a pošto je ta borba svakodnevna, svakodnevan je i taj krug. I treća borba je tu, ona je kod svih onih koji žele biti Božji unatoč svojim slabostima, manama… jednostavno, valja nam se boriti, jer kao što je Pavao rekao: „Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira! U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju.“ Ef 6,14-17)

Samo tako: istinom, pravednošću, spremnošću za evanđelje, vjerom, Duhom Svetim i Božjom Riječju možemo izvojevati tu pobjedu i boriti se kao pravi sinovi Oca, zaručnici Krista, sredstva Duha!

s. Marija Pia Tadijanov

Ostale tekstove iz kolumne ove autorice potražite ovdje.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih informacija – klikni like[/facebook]