Kad promatram svijet oko sebe bez naočala u koje je ugrađena dioptrija koja se zove dar, onda se lako umislim i pomislim da sam nešto postigao. Za što mogu preuzeti zasluge?

Na današnji dan, na Veliki četvrtak, razmišljam o tome što je zaista moje. Osobito u zadnje vrijeme intenzivno razmišljam o daru Božje veličine kad je svećenik na oltaru. Uzima mene i druge ljude, imenuje i znamenuje ih svojim svećenicima i prisutan je u meni, u nama. U svećeniku je prisutan Krist. Kako se toga ponekad prestrašim! Neizmjerna veličina i još neizmjernija poniznost Boga Svesilnog… Pogledam svoje ruke koje se tresu, osjetim svoja koljena klecava, osjetim svoje uznemireno srce… Vidim i moje ruke koje su sposobne za zlo koliko i za dobro… Vidim i čujem moja usta koja su sposobna izgovarati i lijepo i ružno. Vidim i osjetim moje noge koje su sposobne gaziti i trčati u pomoć. I Bogu Svesilnom se svidje izabrati te i takve ruke, oči, usta, noge i učiniti ih svojim instrumentom…

On riskira poraz, riskira poniženje, sramotu, porugu. Opet iznova. To je već doživio u svom tijelu. Sad izabire moje tijelo i moj život po kojem se može proslaviti i po kojem se može osramotiti. Bog Svesilni. Biti svećenik je izazov koji nema kraja. Možda u tolikoj mjeri da kad osjetiš da si miran i da si ‘na konju’, da to nije dobro. Opet iskati, opet tražiti, opet se moliti, padati na koljena i osluškivati glas Svesilnog, glas onoga koji me pozvao, obilježio, urezao u dlanove, pomazao za svog svećenika.

Svesilnom nisu potrebne moje ruke u smislu da On sam ne bi mogao napraviti neki posao bez mene. Bog može progovoriti drugima i bez mojih usta. Ta on je Svesilni. Ništa Mu nije nemoguće. On ipak izabire slabe i krhke, nestalne i povodljive, tvrdoglave i svojeglave ljude koje želi oblikovati po svojim mjerama, po svojoj Riječi, po svojim idejama. A ti ljudi mu se povjeravaju, ti ljudi jedino traže snagu u Svesilnom. Ti ljudi, zaogrnuti slabošću, lakše mogu biti blizu ljudima koji im dolaze. Ta isti smo. Djeca Božja. Stvorenja Svesilnoga koji nam je udijelio slobodu biti oholi i biti ponizni, biti dobri i biti loši, biti škrti i biti darežljivi…

Od svog svećenika traži darežljivost. Darivanje. Traži ga da stavi te naočale kroz koje će promatrati sve oko sebe u sjaju i svjetlu darovanosti. Kako nam se samo darovao u otajstvu Euharistije! Kako nam se samo darovao u tom činu pranja nogu. Svesilni pere noge svojim crvićima, ličinkama. Onima koji ga zatajiše, izdaše, pobjegoše od njega malo poslije toga čina. Malo poslije pričesti, malo poslije toga što se Svesilni nastanio u njima po svom Tijelu i po svojoj Krvi. Malo nakon što im je dao zapovijed ljubavi, da ljube jedni druge i da služe jedni drugima onako kako im je učiteljski to pokazao sam Svesilni.

Svesilni ne odustaje. Opet iznova se dariva. Zove nove ljude i riskira. Ponižava se opet po novim (ne)dostojnim rukama i riskira. Ulazi u nova srca i riskira. Oprašta i riskira. I stvar je u tome što Svesilni nije koncentriran na rejting koji netko ima, na rizik koji netko (možda i opravdano) nosi sa sobom, nego je koncentriran na ono dobro, za onu ogromnu količinu dobra za koje je svaki čovjek sposoban. I ne odustaje od poticanja na dobro. I kaže: Dao sam vam primjer.

On. Svesilni. Kukam svaki dan i svaku misu: Nisam dostojan. A Svesilni ponavlja: Ne boj se. Znam da si slab. Zato sam te i izabrao. Kad bi bio jak, onda bi sve sam radio i mislio da si za sve sam zaslužan. Ovako kad si slab, moja snaga podupire tvoju nemoć. Ovako, Božjom si milosti ono što jesi. Ovako ti nema druge, nego ti je živjeti – Krist. Ovako, kad si slab, onda si jak. Ovako, snaga se u slabosti usavršuje. Ovako, ljubim te zato što si moj, a ne zato što si savršen.

fra Željko Barbarić | Bitno.net