Tmurna je zemlja po kojoj hodimo, staze kojima koračamo, kuće u kojima živimo. Gorčina se samo taloži, nepravda sijeva, nemoć osjećamo u svakom našem zalogaju. Nepoštenje, licemjerje, zlo u svakojakom obliku su snažni jahači pod čijim kopitima se jedva diše, jedva živi i jedva preživljava. Okrutna stvarnost ponekad samo šiba i šiba po našim leđima, tražeći još kakvo mjesto u već duboko izrezanim, crvenim i modrim leđima, da joj štogod slučajno promakne. Nije ni čudo što se ponekad, u napadu očaja, u bezizlaznoj situaciji, postavimo i sebi i mraku i tišini i Njemu pitanje: Pa dobro gdje si Ti? Ima li te uopće? I, dakako, pitamo se kakav je taj Bog ukoliko je dopustio da živimo u ovakvom okruženju, u kojemu je s vremena na vrijeme doista neukusno, nezgodno i užasno živjeti.

Užasavam se svijeta u kojem ne bi bilo bljeskova svjetlosti, dobrote, svetosti, pravde, ljubavi, mira… Svjestan duboko da će sve ovo ostati neispunjene želje, nedosanjani snovi… Ako tu želju i san dohvatim, nisam siguran koliko dugo će mi trajati i hoće li biti kao i onaj balon od sapunice koji nikad nije toliko snažan da bi mogao ikoga zaštititi, već pada u sukobu s bilo kakvim neprijateljem. Ili prijateljem. Jednostavno nije čvrst, i prvi dodir, čak i onaj najmanji mu može nauditi u tolikoj mjeri da ga se možda više nećemo nikada ni sjećati, da nećemo znati ni da je postojao, da ga je ikad bilo, da sam mu se možda jedan trenutak divio, da mi je možda samo za jedan trenutak bio divan i najdivniji na svijetu, da sam ga jedan trenutak volio, da mi je samo jedan trenutak na ovome svijetu bio jedini, najljepši, najdraži… Užasavam se svijeta koji bi mi i to zabranio ili koji bi mi ukinuo i to pravo. Pravo na bljesak.

Bljesak se zove zato što kratko traje. Bljesne pa ga nestane. Ali znači nešto. Znači i više od toga. Znači pokret. Znači da se nešto dogodilo. Kad se dogodi taj bljesak imaš potrebu skočiti ono u zrak i kucnuti se petama u zraku, nasmijati se k’o budala, širiti ruke, dizati iz u zrak, jer znaš da taj trenutak vrijedi. Znaš da je taj trenutak itekako moćan. Znaš da je to bljesak kojeg možda nikad više nećeš ni vidjeti. Ali se trudiš uvjeriti se da je taj trenutak stvaran, da si ga doživio, da je na neki način tvoj. Možda je i svačiji. Ali je i tvoj. Vidio si ga. Opipao. Doživio. Bio ti je sve, pa makar za jedan trenutak. Povijest nam kazuje o puno tih bljeskova. Bili su izolirane pojave. Osamljene. Ali su okupljale i osvjetljivale. Ti bljeskovi su predstavljali veliku vrijednost civilizacijama, narodima, kontinentima, ali najviše – pojedincima koji su ostali zahvaćeni tim – bljeskom.

Užasavam se svijeta bez pojedinaca koji će prkositi čak i zakonima gravitacije. Užasavam se svijeta bez usamljenika koji će vikati i slamati se od muke dokazujući, ali još više vjerujući, da je nemoguće moguće. Možemo mi ovu skupinu ljudi pronaći i u ustanovama za umno bolesne ljude, ali ne mislim baš na takve slučajeve. Užasavam se svijeta u kojem ne bi bilo mjesta ili, čak štoviše, mogućnosti za kakav bljesak. Bljesak koji će oživjeti umrle moje kosti, utišani glas, oslabljeni vid, narušeni sluh, razrijeđeni njuh i nejasan okus. Taj bljesak je sposoban podignuti veliku oluju. Možda ne u svima. Možda ne u svakome. Tko zna je li to i moguće? Ali u nekome hoće! Znam to po sebi. Jedan bljesak me drži i danas u mojoj koži. Ili je bilo više njih? Bilo ih je. I nadam im se u što većem broju! Više bljeskova čini oluju…

Suze čiste oči kako bi mogle primijetiti takve rijetke pojave. Tišina čisti uši kako bi mogle čuti ono što se ne sluša svaki dan. To su preduvjeti za oluju. Za prošlu godišnjicu ‘Oluje’ govorio sam o zdravim i nezdravim stanicama u našem organizmu te o lijekovima koji uzrokuju oluju u nama. Lijekovi, tablete, terapije raznoraznih vrsta u nama pokušavaju probuditi zdrave stanice, potaknuti ih i osokoliti, osnažiti za borbu protiv zlih stanica.

Svijet će i dalje nositi krize, katastrofe, nevolje svih vrsta, bolesti, nepravde, tugu i jauk. Ovo će i dalje biti dolina suza u kojoj će malo tko znati za tuđe suze jer će biti previše zaokupljen vlastitima. Ovo će i dalje biti zemlja pogodna i za korupciju, za nemoral, za krađu, nepravdu, za ratove i nasilje. Ne mislim samo na jednu jedinu zemlju na svijetu. Čitav svijet je takav. Ali ga ti bljesci čine drukčijim, primamljivijim i vrjednijim. Bljesci koji dižu oluju u čovjekovu organizmu, u njegovim emocijama i u njegovoj psihi. U njegovim šakama i u njegovim plućima. U njegovom umu i u njegovom srcu. Oluja ga čini prodrmanim, neobičnim i moćnijim na kraju. Ponosnijim. Blagoslovljenim. Pomilovanim. Zamilovanim. Dodirnutim.

Bljesak koji se pojavio u Palestini prije dvije tisuće godina je podigao oluju neviđenih razmjera koja i dan danas živi i radi svoj posao u mnogima. Bljesak koji je poručio mnogo toga tijekom svoga života, a ponajviše šuteći i trpeći na križu, moleći na samotnim mjestima, mičući nadgrobni kamen pobjeđujući Smrt i Zlo… Izbavi nas od Zla… Tako molimo u Očenašu, završavamo naše molbe tako, a Zlo stalno vreba okolo nas i nikad ne znaš kad ćeš se nanovo poskliznuti, pasti, kad će opet sve postati mračno i užasno, kad će opet sve izgubiti svoj smisao, kad ćeš opet zapasti u besmisao i u sumnju…

Bljesak. Sjeti se bljeska koji je zasjao nekad davno u tvom životu. Moli i za novi bljesak. Zahvali na današnjem bljesku… Moli i za novu oluju koja će te ozdraviti, koja će i tebi pomoći nadati se protiv svake nade, pred Onim kome smo povjerovali, pred Bogom koji oživljuje mrtve i zove da bude ono što nije. U nadi protiv svake nade povjerova Abraham da postane ocem naroda mnogih po onom što je rečeno: Toliko će biti tvoje potomstvo.  Nepokolebljivom vjerom promotri on tijelo svoje već obamrlo – bilo mu je blizu sto godina – i obamrlost krila Sarina.  Ali pred Božjim obećanjem nije nevjeran dvoumio, nego se vjerom ojačao davši slavu Bogu,  posve uvjeren da on može učiniti što je obećao. Zato mu se i uračuna u pravednost. (Rim 4, 17b-22)

Fra Željko Barbarić