Jedna od omiljenih kritika koje liberali i progresivci upućuju svojim protivnicima jest da tradicionalisti žive samo u prošlosti, te da je sada vrijeme za “krenuti naprijed” i “gledati prema budućnosti”. Čak i ljudi koji nisu liberalni ili progresivni vole reći istu stvar, zato što zvuči tako uključivo. Nema ničega ni izbliza liberalnog vezano za predsjednika Vučića, ali on je uoči svog nedavnog posjeta predložio da bi bilo dobro izbjegavati razgovor o prošlosti na šest mjeseci – što je značajno odstupanje od srpske prakse u ovome trenutku. Slično tomu, kada biste pitali različite zapadne veleposlanike i diplomate zasigurno bi ponovili istu stvar. Na kraju krajeva, nije li istina da je korijen problema “Balkana” u “međusobnim plemenskim mržnjama”, i da bi svaki razgovor o prošlosti trebalo izbjegavati kako bi se postigla “stabilnost”?

Pa, zapravo, to uopće nije točno.

Zaboraviti to što je Srbija učinila Hrvatskoj, Bosni i Kosovu prije samo četvrt stoljeća bilo bi iznimno glupo, posebice zato što su ljudi koji su to podržavali – poput Aleksandra Vučića – ponovno na vlasti. Istina je da loša povijest – ili, bolje rečeno, laži i mitovi koji služe propagandi, odjeveni u povijest – čini mnogo zla. Ali otkrivanje i prihvaćanje istine – potpune, često neugodne istine o onome što se dogodilo u prošlosti – preduvjet je, a ne opasnost, stabilnosti i napretku.

Ovo preliminarno razmatranje važno je u kontekstu trenutnih događaja i kontroverzi kako u Britaniji, tako i u Hrvatskoj.

Britanski tisak nedavno je objavio detalje vezane za uključenost Jeremyja Corbyna, vođe Laburističke stranke, i sudeći prema anketama vrlo vjerojatno sljedećeg premijera, s komunističkom čehoslovačkom tajnom policijom, StB-om (Státní bezpečnost), 1980-ih. Agent StB-a koji je u nekoliko navrata posjetio, procijenio i tražio informacije od gospodina Corbyna, i kojeg je 1989. gospođa Thatcher izbacila iz zemlje kao špijuna, prodao je svoju priču tisku. Uvjerljiva je. Vođa laburista bio je u tom trenutku ekstremno lijevi član Laburističke stranke, podupiratelj ne samo istočnog bloka tijekom vrhunca hladnog rata, nego i podupiratelj irskog republikanskog terorizma. Kada gospodin Corbyn kaže kako je mislio da je češki agent samo diplomat, očito laže. Čak ni osoba tako ograničenog intelekta i niskog obrazovanja poput njega ne bi to pomislila, u uvjetima u kojima mu je agent pristupio. (Posve je izgledno da je informacije tražio KGB, ali Moskva je tih dana smatrala razboritijim djelovati kroz agencije svojih satelitskih država negoli pod svojom zastavom.) Kada gospodin Corbyn kaže, kao što je to učinio, da nije bio “špijun”, vjerojatno govori istinu. Teško da je bio prikladan za to. Ali to je slaba utjeha svakome tko smatra da druženje s deklariranim neprijateljima vlastite zemlje, koji su ujedno bili agenti sustava vođenog terorom i opresijom, diskvalificira osobu da ikada zauzme visoku dužnost.

Prošlost predsjednika Vučića također je bila tema. Posjet srbijanskog predsjednika bio je, ako ičiji, njegov uspjeh. Zahvaljujući kontroli hrvatskog tiska, koje se ne bi posramilo ni razdoblje Stipe Šuvara, u Zagrebu je bio pošteđen bilo kakvih pitanja koja bi od njega tražila pojašnjenja. Ali u Gvozdu (Vrginmostu) je, nesumnjivo na zaprepaštenje onih koji su zagovarali taj posjet, izbilo nekoliko bljesaka istine. Suočen s umjesnim, ali pristojnim, pitanjem o svojim izjavama u Glini u ožujku 1995., zanijekao je da je svojoj srpskoj publici ponudio viziju “Velike Srbije” sačinjene od dijelova Hrvatske – što snimka njegovih izjava na YouTubeu raskrinkava kao laž. Odlučno se odbio ispričati za te ranije izjave – “Očekujete moju poniznost, ali nećete je vidjeti.” Kasnije je dodao: “Mi imamo potpuno različite poglede u odnosu na ono što se događalo prije 23 godine.” Dakle, nema nikakvih naznaka žaljenja.

Je li važno što je Jeremy Corbyn mislio i govorio 1980-ih? Je li važno što je Aleksandar Vučić mislio i govorio 1990-ih? Mnogi ljudi smatraju da nije. To je bilo tada, sada je drugo vrijeme. Vrijeme je da “krenemo naprijed” i “gledamo prema budućnosti”, itd. Praktični razlog za učiniti to jest u tome što su se uvjeti promijenili. Corbyn je bio sigurnosna prijetnja 1980-ih, ali budući da Sovjetskog saveza više nema, možda bismo mogli prijeći preko toga što je radio i dati mu drugu priliku? Slično tomu, kada je Vučić bodrio Srbe u Glini i poticao na nasilje na hrvatskom teritoriju, srpske snage još nisu bile poražene. Ali budući da su razbijene tijekom Oluje, nekoliko mjeseci nakon toga, možda nije važno što je Vučić radio? Ili barem tako ide argument.

Postoji čak i moralna verzija ovog stajališta, iako je utemeljena na lošoj teologiji. Ljude se potiče da “oproste” što su Corbyni i Vučići radili – to je, kažu nam, put pomirbe, put na koji je Isus poticao svoje učenike da ga slijede. Osim, naravno, što Isus to nije učinio. Kršćani nemaju nikakvu obavezu oprostiti onima koji se prije toga ne pokaju i zatraže oproštenje. Pitanje svetoga Petra upućeno Isusu na ovu temu (Mt 18,21) i odgovor našeg Gospodina jasno pretpostavljaju da uvjete za oproštenje treba stvoriti onaj koji je uvrijedio – i samo tada je žrtvina dužnost oprostiti, iako to mora učiniti bezgranično.

Ali niti Corbyn, koji je podržavao totalitarizam, niti Vučić, koji je podržavao agresiju, ne pokazuju znakove žaljenja zbog onoga što su učinili.

Postoje i druga pitanja koja zagovornici univerzalnog opraštanja previđaju. Kako netko može oprostiti u ime nekog drugog? Zasigurno su obitelji onih čeških i slovačkih disidenata ubijenih u komunističkim zatvorima te koje imaju pravo oprostiti (ili ne oprostiti) Corbynu. Slično tomu, obitelji ubijenih u Domovinskom ratu su te koje imaju pravo oprostiti (ili ne oprostiti) Vučiću. Ni u jednom slučaju to nije na današnjim političarima.

Sladunjavi pseudomoral i potrošeni progresivni slogani kojima nas obasipaju međunarodni mediji su strašno odvraćanje od onoga što treba učiniti u slučajevima ljudi poput vođe britanske Laburističke stranke i Predsjednika Republike Srbije. U javnim je poslovima ključna riječ, koja je ujedno naziv vrhovne kardinalne kreposti, razboritost. Istina je da su u oba slučaja uvjeti pod kojima su ovi ljudi mogli učiniti veliku štetu prošli, ali međunarodna se budućnost nikada ne može sa sigurnošću predvidjeti. Primjerice, Corbyn bi mogao, ako bi postao premijer Ujedinjenog Kraljevstva, povući zemlju iz NATO-a, okončati nuklearno odvraćanje, i posvuda se boriti protiv američkih interesa – što bi sve išlo na ruku Rusiji. Corbyn bi mogao biti koristan Vladimiru Putinu kao i bivšim sovjetskim vođama.

Vučić je u nešto drugačijem položaju. On je već na vlasti, a Hrvatska ne može promijeniti ono što su srpski glasači odlučili. Ali Hrvatska može biti oprezna i vrlo razborita – što znači da treba ostati vojno snažna, i spremna upotrijebiti sva diplomatska sredstva koja ima na raspolaganju kako bi prisilila Srbiju na suradnju kada to bude potrebno. Drugim riječima, ispravan pristup je obrnuto od nedavnog izrežiranog, kontraproduktivnog, ceremonijalnog veselja.

Ovdje se nalazi i jedna općenita pouka. Poznavanje i razumijevanje prošlosti – o ljudima i događajima – nije alternativa dobrim odnosima: to je njihov preduvjet. Krist nam kaže da ljubimo neprijatelje. I moramo to činiti. Ali također moramo znati tko su točno naši neprijatelji, i ne umišljati da su prijatelji kojima možemo vjerovati.

Robin Harris | Bitno.net