Još od kada sam prvi put posjetio Hrvatsku u rujnu 1993., naročito nakon što sam se oko prije godinu dana ovdje trajno nastanio, Hrvati me uvijek iznova pitaju što to ja tu zapravo radim. Većinu puta motiv tih pitalaca je obična znatiželja, no ponekad se radilo i o sumnjičavosti – kao kada su me znali optužiti, eksplicitno ili implicitno, da sam britanski špijun (na što sam mogao odgovoriti samo da itko tko misli da bi MI6 regrutirao nekoga mojih snažnih političkih i rigoroznih vjerskih uvjerenja očito ne zna ništa o tome kako zapadnjačke tajne službe preferiraju agente čija anonimnost i popustljivost potvrđuju da doista nemaju nikakvih filozofskih uvjerenja).

Češće se događalo da čujem u nečijem glasu ton oduševljenoga čuđenja zašto nekoga iz velike i napredne zemlje, u kojoj sve više-manje funkcionira, privlači – i zašto je odabrao živjeti – u maloj i siromašnoj zemlji čiji se sustav čini kao osmišljen da vam svakodnevni život učini što je moguće težim.

Dati odgovor na to pitanje predstavljalo mi je problem. Od malih sam nogu usvojio pouku da je osobna iskrenost važnija od ičega drugoga. Vjera i moral kao takvi nisu se veoma naglašavali. Ali niste smjeli varati. Niste krali. I niste nikada, ama baš nikada, lagali. Zakočen tim prohladnim skrupulama, nije mi bilo drago dati nekakav laskav, ali varav odgovor. Nisam mogao reći, na primjer, da sam tu zato što je Hrvatska najljepša zemlja na svijetu, ili da su Hrvati najljubazniji ljudi, ili da je hrvatska hrana najbolja – iako Hrvatska jest izvrsna u tim i drugim kategorijama. Kao da sam obišao gotovo sav svijet i konačno otkrio da tih oko četiri i pol milijuna ljudi, sa svojih 56 000 milja kvadratnih teritorija, i svojih tisuću otoka – da su bolji od ičega drugoga igdje drugdje!

Ponekad bih se oslonio na samoomalovažavanje – rekao bih da sam naprosto još jedan od onih „ludih Engleza”, jer su Englezi poznati po svojoj luckastoj crti, kako pjeva Noel Coward: „samo ludi psi i Englezi po podnevnome suncu hodaju” (Mad Dogs and Englishmen, op. prev.) – i da me je u Hrvatsku dovela moja ekscentričnost. To nije naročito duboko, ali je poslužilo. Ponekad bih pak citirao gđu Margaret Thatcher, koja bi rekla – a to je govorila i meni – kada se čini da ljudi postavljaju nerealistične ciljeve ili da očekuju neko savršeno rješenje – „život je pitanje alternativa”. Objasnio bih da je čovjek mojih godina, kojemu je jedina alternativa proživjeti ostatak života u nekoj britanskoj zabiti, s karijerom daleko iza sebe, a koji više nema novih projekata pisanja knjiga, Hrvatsku smatrao boljom alternativom. No ni to nije bila cijela istina.

Postao sam fasciniran Hrvatskom i vezan za nju zbog okolnosti njezina rata za nezavisnost ranih 1990-ih. To je rasplamsalo nešto što se svima oko mene činilo opsesijom. Odjednom sam htio pročitati, doznati, i slušati stanovnike daleke zemlje o kojoj do tada nisam gotovo ništa znao. Proveo sam godine do grla u politici Hladnoga rata, blizak onima koji su u tome ratu pobijedili na strani Zapada. Odjednom sam vidio kako se vodi pravi rat oko ogromnih pitanja, s užasnim gubicima, i na način koji je razotkrio sramotnu moralnu prazninu Zapada. No i ovo, iako se radi o opisu toga kako sam se uključio i postao doista zagrijan, nije pravi početak.

Kako bih objasnio to – onima koje to još možda zanima – morao sam se pozvati na nešto mnogo, mnogo osobnije, temu o kojoj nijedan Englez dostojan inhibicija svoga naroda ne uživa raspravljati, tj. svoje obraćenje. No istina je sljedeća: ja sam danas u Hrvatskoj zato što sam katolik, i da nisam nikada postao katolik, nikada ne bih ni poželio doći ovamo, i još – da zamislim nešto (molim te, Bože) nezamislivo – kada bi Hrvatska ikada prestala biti katoličkom zemljom, opet bih otišao, bez i trunke oklijevanja.

Primljen sam u Katoličku Crkvu na spomendan sv. Timoteja i Tita, 26. siječnja 1985., pa kada sam vidio, šest godina kasnije, što se događa u Hrvatskoj, gledao sam očima prosvijetljenima vjerom. No Britanci se znaju narugati obraćeničkome žaru. Kada se osvrnem, vidim da sam u nekim stvarima znao i pogriješiti zbog manjka znanja i velike sklonosti pojednostavljivanju. No žar – kada mu se pridruži Milost, kada je žar katolički – daje i brojne uvide. Vidio sam rat protiv Hrvatske, koji se zatim proširio na Bosnu i Hercegovinu, kao dijabolično očitovanje. Morate moći osjetiti – gotovo bih rekao namirisati – Zlo (s velikim početnim slovom), koje ima samo jedan konačni izvor, a to je Sotona (s velikim početnim slovom). Zlo se nalazi i u osobnim i u kolektivnim pitanjima, kako u ljudima tako i u događajima. Događaji u Hrvatskoj, stotinama milja daleko, za mene su imali onaj isti, nezaboravni miris. U knjizi naslovljenoj „Ranjena Crkva u Hrvatskoj” (objavljenoj 1996., no koja sadrži reprodukcije fotografija i podataka što sam ih vidio ranije) nalaze se prebrojni dokazi da je rat u Hrvatskoj bio rat protiv Katoličke Crkve, što se vidjelo u napadima na bezbrojne katoličke crkve. Rat protiv Katoličke Crkve rat je protiv svakoga katolika. To mi se i danas čini mišlju vodiljom, i to onom čija je primjena univerzalna.

Tako je moja uključenost počela s misionarskim osjećajem. Čak i vrlo nesavršeni ljudi pozvani su biti misionari, u smislu da slijede stazu koju Bog za njih priprema. Samo što ako ne nauče prakticirati krjeposti, to će im putovanje biti vrlo teško, i trebat će ih (ako to ne zvuči previše ležerno), gurati, vući, a nekad čak i šutati putem različiti instrumenti Božje milosti. To manje-više objašnjava zašto ja, poslije nešto guranja, vuče i šutanja od strane događaja, vrlo sretno živim u Zagrebu i pišem za Bitno.net.

G. K. Chesterton primijetio je da je Crkva “kuća sa stotinu kapija, i u nju dva čovjeka ne uđu pod istim kutom”. Uspoređivao je različite načine na koje engleski katolici dolaze do svojih duhovnih odredišta. On je potekao iz okruženja sličnoga mojemu, ne kršćanskoga na neki ortodoksan način, ali ne antikršćanskoga, i ne strogo antikatoličkoga. Ja sam postao anglikanac u internatu, a anglokatolik dok sam studirao na Oxfordu, tj. priključio sam se krilu Anglikanske Crkve koje je za sobom ostavio blaženi kardinal Newman. Konačno, kao što to biva, jednostavno sam otpao, poput mnogih drugih koji su se umorili i dosadila im je nesigurnost frakcije, i završio u toplom zagrljaju Rima. Unatoč razlikama prepoznajem ono što Chesterton opisuje kao tri faze tipičnog engleskog obraćenja – onoga koje se karizmaticima možda čini pomalo apstraktnim ili suhim, ali kojemu nema pomoći.

“Prva je [faza] kada [budući obraćenik] zamišlja da je posve odvojen. […] Želi Katoličkoj Crkvi učiniti što je pravedno, […] jer vidi da ona trpi nepravdu. […] Druga je faza ona u kojoj obraćenik počinje biti svjestan ne samo lažnosti [optužaba protiv katoličanstva], nego i istine, i nevjerojatno je uzbuđen kad otkrije da postoji mnogo više nego što je on ikad očekivao. To i nije toliko faza koliko napredak, i odvija se dosta brzo, ali često jako dugo traje. […] A treća je faza možda najistinitija i najužasnija – u njoj se čovjek pokušava ne obratiti.”

Englezi zapravo više znaju i više su pisali o obraćenju na katoličanstvo od drugih naroda baš zato što ima tako malo engleskih katolika „od kolijevke”. Engleski su obraćenici posebna sorta. Kada „prijeđu u Rim”, oni napuste nacionalnu, Anglikansku Crkvu. U tome važnome, i za mnoge vrlo bolnome smislu, oni se udaljuju od povijesnog identiteta svoje zemlje. No istovremeno, dio je britanske tradicije biti individualist, propitivati, odbacivati konformizam, i jedna je vrsta samoafirmacije ići protiv struje. Engleski obraćenik na katoličanstvo je po definiciji buntovnik, onaj koji odbija raditi što mu se kaže, ali i onaj koji je sad izabrao podvrći svoj intelekt i volju autoritetu istinske i prave Crkve, koja jedina govori u ime Kristovo jer je ona sama Njegovo Tijelo. Engleski obraćenik je netko tko je neposlušan da bi bio poslušan, i to zauvijek obilježi njegov mentalitet. Sin iz čitanja iz Evanđelja od prošle nedjelje, koji je nepristojno odbio očevu naredbu da radi u vinogradu, a zatim se predomislio i ipak odlučio otići (v. Mt 21,28-32) možda je upravo bio Englez.

Britanija je povijesno protestantska zemlja. Ostat će takva čak i kad prestane biti kršćanska, što je okolnost koja je neumoljiva, ako se već nije i dogodila. Njezin protestantizam sada definira ono što ljudima ide na živce, a u tu kategoriju pripada i Katolička Crkva.

Kao kontrast tome, Hrvatska je katolička zemlja. Nažalost, velik dio stanovnika ne izvršava svoje crkvene obveze, tj. ne ide nedjeljom na misu. Također, naročito poslije aggiornamenta II. vatikanskog koncila, danas se preferira govoriti da ljudi, a ne zemlje, imaju svoj denominacijski identitet. Rekavši to, treba tek kratko živjeti u Hrvatskoj kako biste shvatili da katolicizam određuje nacijin osjećaj sebe same.

Jedna velika prednost za strance ovdje je dostupnost svakodnevne svete mise. U Zagrebu ima toliko misa i – naročito zahvaljujući Opusu Dei i isusovcima – tako je lak pristup ispovijedi, da je malo isprika za ikojeg pobožnog katolika da ne ode na misu i radnim danom, iako bi mise u vrijeme ručka – što je uobičajeno na Zapadu – zaposlenim ljudima s djecom olakšale svakodnevno pohađanje mise.

Engleskoga se katolika dojmi i stil pobožnosti u Hrvatskoj. Englesku se u srednjem vijeku zbog njezine raširene marijanske pobožnosti nazivalo „Marijinim mirazom”, no Reformacija je sve to iskorijenila. Pobožnost prema Djevici Mariji nije tako jednostavna za protestanta obraćenika kao onima odgojenima kao katolici. To je jedna od velikih stvari na kojoj mi stranci moramo raditi. Dojmljiv je i asketizam i pokajnička narav tolikog dijela hrvatske vjerske prakse, što je još impresivnije jer Hrvati općenito provode više vremena planirajući kako će se zabavljati nego što bi to činio Anglosaksonac. Jednako vrijedan divljenja, i nešto što je jako značajno za budućnost, jest naglasak koji se ovdje stavlja na čistoću. Mladi ljudi koje susrećete u Hrvatskoj su tako očito nevini, u pravom smislu riječi, da se bojim na što će naići kada odu na iskvareni Zapad, kao što mnogi sada misle da moraju. To je nešto za što ih njihove obitelji moraju pripremiti. Vodiči to ne spominju, ali Zagreb je veoma siguran grad, dok London za neupućene može biti jako opasan.

Robin Harris | Bitno.net

Prevela: Ana Naletilić