NOVI 'ALBION U HRVATSKOJ'

Robin Harris: U Hrvatskoj također pokušavaju istjerati Krista i Božić iz naših domova, ali neće uspjeti

Politizacija Božića već je znatno uznapredovala, posebice u Americi. Oni koji cijene Božić kao proslavu Kristova rođenja – ili čak kao vrijeme kada obitelji uživaju, a da ih ne zamaraju ljevičarski nametljivci – trebali bi biti svjesni ove prijetnje

Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

G. K. Chesterton je često pisao o Božiću snažno ga braneći.

No bio je svjestan problema osjećaja za vrijeme, koji je jednom sažeo na sljedeći način:

“Ne postoji opasnija ili odvratnija navika od slavljenja Božića prije nego što Božić dođe, kao što ja to činim u ovome članku.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Srećom, u Zagrebu čovjek ne treba osjećati takvu grižnju savjesti. Na onome što je navodno adventski sajam, ne možete pronaći niti traga adventa, čak niti adventski kalendar. Umjesto adventa, Božić je tu od 2. prosinca, i to u svojem najkomercijalnijem obliku. Djed Božićnjak, sob, “Zvončići” izmjenjuju se s “Bijelim Božićem”, kobasicama, kuhanim vinom – recept se čini nepromijenjenim među prodavačima kao i kroz vrijeme. Nitko ne bi mogao tvrditi da je zagrebački sajam za estete. Riječ je o vježbi u golom kapitalizmu, uglavnom usmjerenom prema turistima. A zašto ne?

U svakom slučaju, to je vesela alternativa Božiću u malenom kornvalskom gradu (Cornwall – grofovija u Engleskoj koja se nalazi na krajnjem jugozapadu zemlje, op. prev.) u kojem sam rođen. Tamo su lokalna poduzeća trebala platiti za božićnu rasvjetu, ali poslovni ljudi su se žalili da ju ne mogu priuštiti, a kao posljedica toga ponekad je uopće nije bilo. Kada su prije nekoliko godina Norvežani prestali darivati gradu božićno drvce koje su desetljećima donirali u znak zahvalnosti za pomoć u Drugom svjetskom ratu, nitko se na lokalnoj razini nije potrudio nabaviti ga. Stoga su kupili grozno, visoko, plastično, jarko, stožasto “drvo”, u nadi da će ga svake godine moći koristiti. Međutim, prve godine ga je pijana mladež zapalila, a nakon što je požar ugašen, ostala je samo gornja polovica. Ona je sada položena na vrhu krova knjižnice, dok je glavni trg ispod nje prazan.

Trg bana Josipa Jelačića je, naravno, mnogo življi. Međutim, sadrži manje nevino očitovanje suvremenog kapitalizma, čiji značaj vjerojatno bolje može shvatiti Englez, negoli Hrvat. U poluzatvorenom području u blizini Gradske kavane, nalazi se znak na kojem piše:

“Božićna Bajka – Kaufland: Gdje se dobro jede, razlike ne vrijede.“

Trenutak razmišljanja je dovoljan kako bi se shvatilo da ovaj slogan nije namijenjen kako bi se pridobilo kupce ili povećao promet. Nitko ne kupuje kobasicu zato što misli da je time povezan s onima koji su višeg društvenog sloja. Nitko ne kupuje kobasicu zato što bi ga bilo sram pojesti ju negdje drugdje. Nitko ne kupuje kobasicu zato što time izražava društveni, ili kulturološki, ili vjerski stav – iako, naravno, židov ili musliman ju možda neće htjeti pojesti, ako je napravljena od svinjetine. Ne – riječ je o političkom stavu, koji želi politički korektnoj, sveprisutnoj, samopostavljenoj liberalnoj misaonoj policiji dokazati da je (u ovom slučaju) Kaufland neprijateljski raspoložen prema svim oblicima nacionalnih, društvenih, ekonomskih, vjerskih ili kulturoloških razlika i diskriminacija.

To je, zapravo, socijalizam. Istovremeno, to je također očitovanje novog, politički korektnog, globalističkog kapitalizma, koji je trenutno pokretačka sila Zapada, i kroz kojeg se od konzervativno orijentiranih ili jednostavno nepolitičnih osoba očekuje da podrže ljevičarsku političku agendu kada god kupuju proizvode iz multinacionalnih kompanija poput Kauflanda. Nedavno je u važnom članku u Catholic Heraldu u Engleskoj prikupljen niz dokaza o toj praksi. Ne tako davno, Lidl – još jedan njemački lanac supermarketa – prešao je granicu prihvatljivoga i našao se u nevolji, nakon što je iz svojih promotivnih materijala uklonio križeve sa živopisne crkve na grčkom otoku Santoriniju, kako nikoga ne bi uvrijedili… pa, teško je znati tko bi se mogao uvrijediti, ali, u svakom slučaju, vjerojatno George Soros, što je sasvim dovoljno.

Politizacija Božića već je znatno uznapredovala, posebice u Americi. Oni koji cijene Božić kao proslavu Kristova rođenja – ili čak kao vrijeme kada obitelji uživaju, a da ih ne zamaraju ljevičarski nametljivci – trebali bi biti svjesni ove prijetnje. No, dok toliko loših stvari dolazi iz Amerike, obični Amerikanci također imaju veliku sposobnost za uzvraćanje udarca. To je ono što izvanredna priča o božićnoj čestitki iz Bijele kuće pokazuje.

Božićne čestitke nastale su 1840-ih u Britaniji, a običaj njihova slanja uskoro se proširio na SAD i ostatak zemalja engleskog govornog područja. Nikada se nisu primile u Europi, kao ni u Hrvatskoj. Još otkad su izumljene, božićne čestitke izvor su zabrinutosti u predbožićnom razdoblju, zato što nitko nikada ne zna jesu li on ili ona na nečijem popisu za božićnu čestitku te godine ili nisu. Tada nastaje posebna vrsta agonije za osjetljive ljude koji u svome životu pokušavaju navigirati između dvije krajnosti neprimjerene prisnosti i neljubaznosti. Za političare, koji su kao klasa osjetljivi samo na glasačke obrasce, božićne čestitke predstavljaju dodatne mogućnosti za kampanju. Slika na čestitci – danas, što je zgražavajuće, često slika samog političara – jedno je središte te aktivnosti. Stvarni tekst čestitke je drugo.

Predsjednik Trump, ponovno osvojivši osjećaje prosječnih Amerikanaca, obećao je u svojoj izbornoj kampanji da će okončati ono što je nazvao “rat protiv Božića”. Božićna čestitka iz Bijele kuće ove godine uredno prikazuje rođenje Našega Gospodina, uz tekst “Čestit Božić i sretna Nova godina” (Merry Christmas and a Happy New Year).

Predsjednik Obama je, nasuprot tome, pokazao svoje liberalne, sekularističke simpatije izbjegavajući uopće koristiti riječi “Božić”. Umjesto da onima koji će primiti čestitku iz Bijele kuće zaželi “Sretan” (ili tradicionalnije rečeno “Čestit”) Božić, Prva obitelj im je umjesto toga zaželjela stvari poput “zdravlja i sreće“, ili “toplinu i veselje”. Iznad svega, i za Obame i za širok raspon politički korektnih privatnih, državnih i komercijalnih tijela širom Zapada, središnja poruka glasi “Sezonske čestitke” (Season’s Greetings). Ako ih se pita zašto “Božićne čestitke” više nije prihvatljivo, sekularistička misaona policija će obično reći kako je to zato da se ne uvrijedi nekršćane.

Argument nije nov. Izraz “Sretni blagdani” ranije je osmišljen, navodno kako bi se uključilo Židove, posebice u New Yorku, koji možda (a možda ne) slave blagdan Hanuke. Neki Afroamerikanci (iako tek od 1960-ih, kada se netko toga sjetio) navodno u to vrijeme slave “Kwanzaau”. To je bio još politički korektniji izgovor. Tko zna slave li možda ateisti – koji su zasigurno u Americi brojniji od Židova (one koji slave Kwanzaau da i ne spominjem) – u ovo doba godine štetu koju su tijekom godina nanijeli kršćanstvu? No nije izgledno da će govorenje “Sretan Božić” uvrijediti ateiste više nego što bih ih inače uvrijedilo bilo koje javno očitovanje vjere.

Još je smješnija ideja da slavljenje Božića vrijeđa muslimane. U Britaniji, kao i u Bosni, muslimani su tradicionalno često slali svoju djecu u crkvene, a ne u sekularne škole. Dobar musliman kršćanstvo smatra neprimjerenim, ali ateizam smatra opasnošću. Kada sam živio u Londonu, lokalni prodavač novina, koji mi ih je i dostavljao, bio je šeik, i javno je koristio tu titulu. Svake bi mi godine poslao čestitku želeći mi “Sretan Božić”, a njegova šarmantna, obilno prekrivena, žena, koja je zapravo obavljala sav posao u dućanu, uvijek mi je zaželjela isto. (Gotovo su se preko noći odselili u Bangladeš, tako da je šeikova umjerenost možda bila krinka; ali barem je jasno da nije pobjegao od slavljenja Božića.)

Dekristijanizacija Božića je, naravno, ideološki stav. To je pokušaj da se Krista istjera iz naših domova, kao što su dijete Isusa, s njegovom Blaženom Majkom i sv. Josipom, odstranili iz onog svratišta u Betlehemu. U Hrvatskoj također pokušavaju istjerati Krista, i Božić, ali neće uspjeti.

Sam pokušaj toga čini perspektivu dekristijanizacije ovog vrlo katoličkog, vrlo kršćanskog društva smiješnom perspektivom. U svojoj arhivi fotografija kao referencu čuvam prošlogodišnju božićnu čestitku – ako se to tako može nazvati – iz hrvatskog veleposlanstva u Ujedinjenom Kraljevstvu. Na njoj piše “Sezonske čestitke i sretna Nova godina – Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Londonu”. Nema ni naznake Božića, čak niti blagog naklona glavom dolasku Otkupitelja svijeta. Umjesto toga, čestitka prikazuje bicikl naslonjen pored zida sa svjetlima oko ručki. Možda je slomljeni bicikl, bez vozača na vidiku, nepoželjan, odbačen, naoko beskoristan, ali nalickan šljokicama za potrebe dana, način na koji neki ljudi u političkim i vladinim krugovima vide Hrvatsku. Ali to je njihov problem, a ne naš. U svakom slučaju, većina njih vjerojatno imaju dobre namjere.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Mnogi nisu jako inteligentni ili samopouzdani, i samo se prilagođavaju uvezenim simbolima i stranim mislima koje ne razumiju u potpunosti. Tako, s tim izrazom božićne dobre volje, i s posebnom zahvalnošću čitateljima Bitno.net-a koji su bili uz Albiona u Hrvatskoj u 2017., i nužno (da citiram Chestertona) “odvratno” rano, želim svojim domaćinima i sugrađanima u ovoj divnoj zemlji – “Čestit Božić!”.

Robin Harris | Bitno.net

*Stajališta iznesena u kolumnama i komentarima su osobna stajališta autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 16. prosinca 2017.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi