NOVI 'ALBION U HRVATSKOJ'

Robin Harris: Hrvatska ne treba ići daleko kako bi naučila važne političke lekcije, neka se ugleda u Dubrovačku Republiku

Dubrovnikovo razumijevanje ključnih interesa države i njegova sposobnost kombiniranja osjećaja za te čvrste točke sa spremnošću za kompromise po pitanjima koja nisu suštinska nešto je što se može i treba razviti u Hrvatskoj. Baš kao i osjećaj poštovanja koji se duguje samoj državi, odražen u spremnosti za podnošenjem žrtve i ne traženjem osobnog probitka u služenju državi.

Foto: Elvir Tabaković

Male države ne mogu se ponašati poput velikih država, ali nikada ne smiju zaboraviti da su države. Hrvatska je mala država, i još uvijek nova – što stvara dodatne probleme – ali ne smije pasti u iskušenje da preda svoja suverena prava ili dopustiti da drugi nekažnjeno napadaju njezino dostojanstvo kao države.

U provođenju takve politike, koja uključuje mnoge frustracije i neizvjesnosti, Hrvatska ima koristan primjer u starom Dubrovniku, Dubrovačkoj Republici. Karađorđevićeva Jugoslavija trajala je manje od četvrt stoljeća, a komunistička Jugoslavija manje od pola stoljeća, ali – ovisno o tome kako definirate “neovisnost” – nezavisna Dubrovačka Republika trajala je oko četiri i pol stoljeća. Baš kao što je dugovječnost dokaz zdravlja osobe, tako je i dokaz uspjeha države. Istina je da ono što je najbolje za jednu osobu, nije uvijek najbolje za drugu, a to vrijedi i za države. Rizici s kojima je bila suočena jedna – stara Dubrovačka Republika – nisu isti kao oni s kojima se suočava druga – suvremena Republika Hrvatska. Ali bilo bi glupo ne pokušati naučiti očite lekcije, posebice kada su se jedini drugi dostupni lokalni modeli pokazali kao katastrofalni neuspjesi.

Dubrovačko vršenje vlasti od strane slobodnih građana bilo je iznimno uspješno i sadrži neke naznake kako se demokracija i sloboda u praksi pomiruju. Dubrovnik su Talijani smatrali usklađenim s klasičnim talijanskim modelom republike. Njime je upravljala patricijska klasa koja se, unatoč prakticiranju trgovine, smatrala plemstvom. Odrasli muški članovi među njima popunjavali su sve glavne službe, ponekad odabirani ždrijebom, a ponekad nekom vrstom izbora. Rektor ili knez, za razliku od Venecije, bio je uglavnom počasna figura, izabirana između starijih patricija na jedan mjesec. Senat je imao najveću moć, ali postojala je opća skupština plemića koja je provodila izbore. Politički isključena srednja klasa stvarala je zapanjujuće malo poteškoća, zato što su bili jednako bogati kao vlastodršci. Čini se da niti radnici nisu stvarali mnogo problema – osim što su nakratko pokrenuli pobunu nakon potresa 1667.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Dubrovačka je država postigla visoku kvalitetu života – bilo da ju mjerimo zdravstvom ili arhitekturom, slikarstvom ili blagostanjem, književnošću ili ekonomskom regulacijom – i uživala je veliku stabilnost, pokazujući izdržljivost tijekom vanjskih ratova i tog razornog potresa. Može je se klasificirati kao slobodnu zato što je po gotovo svim praktičnim pitanjima bila politički neovisna, zato što su njome vladali pažljivo donošeni i primjenjivani zakoni – premda su mnogi bili, na suvremeni način rečeno, neliberalni – i zato što se poprijeko gledalo na frakcionaštvo, a državne dužnosti su morale biti raspodijeljene. Nije, naravno, bila demokratska u modernom smislu, ali imala je duh suradnje, konsenzualnosti, pa čak, u smislu časti, ravnopravnosti. Bila je, zapravo, kompromis po ljudskoj mjeri između slobode i kontrole koji je uistinu funkcionirao – i, naravno, natpis na njezinoj trgovačkoj zastavi bio je LIBERTAS.

U Hrvatskoj se Dubrovnik danas najviše cijeni zbog svog diplomatskog umijeća. To je umijeće uistinu bila prilično veliko; ali usredotočivanjem na njega, sve do isključivanja drugih elemenata, promašuju se neke važne točke. Dubrovačka mreža konzula, špijuna i, iznad svega, izaslanika – poklisara – koji su redovito posjećivali Istanbul noseći danak za sultana, zasigurno je bila dobro organizirana, a informacije koje je prikupljala bile su korisne i, uistinu, profitabilne kada ih se prodavalo drugima. Kao i kod Venecije, ova diplomatska poslanstva i protokoli kojima su vođena diplomatska ponašanja fascinantno su štivo.

Ipak, diplomacija sama zbog sebe ne bi imala smisla, kao što nema niti danas. Dubrovački diplomati bi to razumjeli – iako, nažalost, suvremeni hrvatski diplomati često ne razumiju – zato što su ti dubrovački veleposlanici bili također dio vladajuće klase koja je osmišljavala i usmjeravala politiku Dubrovačke Republike. Podešavanje i provođenje te politike bilo je zahtjevno zato što je uključivalo održavanje dobrih odnosa s uzajamno suprotstavljenim supersilama, a točna ravnoteža prednosti za Dubrovnik po pitanju koliko blizak bi trebao biti jednoj ili drugoj sili gotovo se neprestano pomicala. Njegovi najznačajniji zaštitnici bili su Otomansko carstvo, Španjolsko carstvo i papa, a najučestalije prijetnje dolazile su od Mlečana i kasnije Francuza. No važno je naglasiti to da je dubrovačka diplomacija bila učinkovita zato što je tijekom stoljeća bila dosljedna i utemeljena na pronicljivom razumijevanju kako unutarnjih potreba, tako i vanjskih opasnosti.

Za razliku od drugih dalmatinskih gradova, Dubrovnik je imao veliku, uglavnom jedinstvenu elitu. Dužnost prema općem dobru bila je naglašena. Na natpisu postavljenom iznad ulaza u dvoranu Velikog vijeća piše Obliti privatorum, publica curate (“Zaboravite privatno i brinite se za javno”). Ponekad su postojale političke frakcije i urote, a zasigurno moral vladara nije bio čist u mjeri u kojoj su voljeli da se misli. Ali ostaje činjenica da je snažan osjećaj za predanost interesima Republike bio široko primjetan. Bilo je to obilježje jedinstvene političke vrline građanskog patriotizma koji je jednini omogućavao, i još uvijek omogućava, da slobodne institucije funkcioniraju učinkovito i dosljedno.

Dubrovnik je također imao snažan osjećaj identiteta. Taj je identitet bio od one vrste koja je prethodila razdoblju nacionalizma, koji je proizvod Prosvjetiteljstva (Prosvjetiteljstvo je u Dubrovniku cvjetalo, ali nije promijenilo dubrovački identitet). Domoljublje kojega su ljudi osjećali prema Dubrovačkoj Republici očitovao se u različitim običajnim tradicijama i kulturnim manifestacijama. Na svojoj najvišoj razini odražavao se u bogatoj književnosti. No, katolička vjera je bila ta koja je više od bilo kojeg drugog pojedinačnog čimbenika definirala Dubrovnik. Dubrovnik je bio katolički otok usred mora pravoslavlja i susjednog oceana islama. Dana je gotovo jedina ljudima poznata činjenica o svemu tome pravilo – koje je moralo biti obustavljeno kada su Rusi otvorili veleposlanstvo u gradu – da nijedna pravoslavna crkva ne smije biti podignuta na dubrovačkom području. Uloga sv. Vlaha kao dubrovačkog zaštitnika bila je samo vrhunac katoličke kulturne konstrukcije koja je obuhvaćala svaki aspekt života u Dubrovniku. To nije značilo da je svaki građanin bio pobožan. No, značilo je da se u svim važnim aspektima Dubrovačka Republika, od svojih najranijih godina do ukidanja 1808., može definirati kao katolička država.

Paralele i kontraste s Hrvatskom danas vidljive iz ovog prikaza starog Dubrovnika lako je primijetiti. Katolička vjera je posve jednostavno definirajuće obilježje onoga što tradicionalno znači biti Hrvatom. Nema katoličkih država, osim možda Vatikana. Ali Hrvatska je katolička zemlja. U drugim aspektima postoje razlike u odnosu na Dubrovnik koje Hrvatskoj ne idu u prilog. Hrvatska nema dobro obrazovanu, domoljubnu, poštenu, sposobnu elitu koja vodi njezinu politiku i javne poslove. Jedina dostupna nasljedna elita je ona kojoj nedostaju sve navedene kvalitete – naime, ona koja se sastoji od potomaka onih koji su učinili takvu zastrašujuću štetu pod komunizmom. Kao posljedica toga, Hrvatska će morati stvoriti svoju vlastitu novu elitu, i to je možda najveća borba s kojom je suočena – na svoj način veća i od preokretanja odlijeva stanovništva i talenata kroz iseljavanje, s kojime je nedostatak sposobne vlasti, naravno, povezan.

Dubrovnikovo razumijevanje ključnih interesa države i njegova sposobnost kombiniranja osjećaja za te čvrste točke sa spremnošću za kompromise po pitanjima koja nisu suštinska nešto je što se može i treba razviti u Hrvatskoj. Baš kao i osjećaj poštovanja koji se duguje samoj državi, odražen u spremnosti za podnošenjem žrtve i ne traženjem osobnog probitka u služenju državi. Dubrovnik je također stavljao veliki naglasak na poštenje, uviđajući da je istina ključna za uspješno poslovanje i trgovinu. Bilo koji komentar u pogledu tog kontrasta prebolan je da bi ga se dodavalo.

Slično tomu, Dubrovnik je bio svjestan potrebe za vladavinom zakona, koju je zajedno s političkom nezavisnošću, smatrao središnjom za svoj jedinstveni status utočišta slobode na istočnim obalama Jadrana. Đivo Gundulić, u Dubravki, stanovnicima čarobne dubrave (Dubrovnika) u usta stavlja pohvalu tog života slobode u čuvenim redcima:

O lijepa, o draga, o slatka slobodo,

Dar u kom sva blaga višnji nam bog je do,

Uzroče istini od naše sve slave

Uresu jedini od ove Dubrave,

Sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi

Ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!

Tekst nastavlja ispod oglasa

Čini se kao prikladna težnja za Hrvatsku danas.


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Saznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 5. svibnja 2018.

Možda vam se svidi