PLACUIT DEO

Robin Harris o herezama našeg doba te zašto bismo trebali izbjegavati ‘duhovne osobe’

“Oni koji misle da se temu hereze može zanemariti zato što izraz zvuči staromodno i zato što je povezana s brojnim davno napuštenim sporovima, čine uobičajenu pogrešku razmišljanja u riječima, umjesto u idejama” – Hilaire Belloc

hereze placuit deo neopelagijanizam neognosticizam

Foto: Shutterstock

Pod papom Franjom Kongregacija za nauk vjere nije pretrpana poslom. Prioriteti sadašnjeg pape su pastoralni, a ne doktrinarni. Stoga je Kongregacijina objava pisma “Placuit Deo”, iz 22. veljače, stvorila manje komešanje, i to dobrim dijelom zato što je njegova tema bila hereza. Riječ, ako ne i stvar, hereza je izvan mode, budući da je tendencija u svim područjima društvenog života nastojati izbjegavati biti „osuđivački“, i to na vrlo javan način. “Tko sam ja da sudim?”, odgovorio je Sveti Otac u jednoj poznatoj prigodi. A nazvati nekoga heretikom, ili označiti nečije stavove kao heretične, znači biti osuđivački koliko se to može biti.

Dvije mete Placuit Deoa bile su “neopelagijanizam” i “neognosticizam”. Kongregacija je neopelagijanizam osudila zbog “individualizma”, a neognosticizam zbog “zanemarivanja tijela”, ustvrdivši kako obje ove tendencije “narušavaju ispovijedanje vjere u Krista, jedinog, univerzalnog Spasitelja”. Novi (odatle “neo”) aspekti ovih vrlo starih hereza leže, prema svemu sudeći, u načinu na koji i neopelagijanci, tražeći spasenje kroz vlastite pojedinačne nepotpomognute napore, i neognostici, sa svojom “pukom unutarnjom vizijom spasenja”, isključuju praktično uključenje u suvremeni svijet. To je, naravno, zabrinutost karakteristična za Franju.

Nadbiskup Ladaria, pročelnik Kongregacije, odbio je uprijeti prstom u bilo kojeg pojedinca ili grupu, tako da možemo samo spekulirati o specifičnim metama njegove kritike. Ali koncepti pelagijanizma i gnosticizma – bez prefiksa ili kvalifikacija – dovoljno su važni – baš kao i sam koncept hereze – kako bi zaslužili daljnje razmatranje.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Hilaire Belloc, englesko-francuski pisac (i Chestertonov prijatelj i mentor), u uvodu je svoje knjige “Velike Hereze” (1938.) zapisao:

“Hereza nije zastarjela tema. To je tema od trajne i vitalne važnosti za čovječanstvo zato što je povezana s temom religije, a bez nekog oblika religije nijedno društvo nije opstalo, niti će ikada opstati. Oni koji misle da se temu hereze može zanemariti zato što izraz zvuči staromodno i zato što je povezana s brojnim davno napuštenim sporovima, čine uobičajenu pogrešku razmišljanja u riječima, umjesto u idejama.”

Iako je zamislivo da se pojedini trvrdoglavi heretici, dok ih je plamen okruživao, ne bi složili s time, ozbiljnost s kojom je Crkva u tim danima shvaćala njihove ideje bila je određena vrsta komplimenta. Argumenti protiv primjene smrtne kazne na trvdoglavim hereticima, u biti su jednaki argumentima protiv primjene smrtne kazne na bilo kome – prvenstveno da osoba možda nije kriva, te da je presuda možda pristrana. Ali nitko ne bi trebao zamišljati da je osuda heretičnih tvrdnji i kažnjavanje onih koji su ih iznosili očitovanje prijezira prema idejama. Upravo zato što je Crkva shvaćala koliko su ideje neizmjerno snažne – posebice pogrešne ideje o za Čovjeka najvažnijim pitanjima, poglavito krajnjeg smisla njegovog života – nastojala je silom ukloniti takve tvrdnje.

Ako bi trebalo odrediti aspekt koji najviše otkriva intelektualnu lakomislenost modernog svijeta, on bi bio u tome što većina ljudi misli kako je jedna ideja jednako dobra ili loša, istinita ili pogrešna, kao i druga – to je trijumf relativizma. Biti relativistom danas se smatra dokazom poniznog stava. A, kao što Chesterton kaže u Pravovjerju:

“Skromnost je prestala biti sredstvo ambicije. Skromnost je postala dio uvjerenja, a tamo joj nikada nije bilo mjesto. Čovjek bi trebao sumnjati u sebe, ali ne sumnjati u istinu. Ovo je danas u potpunosti izokrenuto.”

“Hereza je” – da se vratimo Bellocu – “dislokacija neke potpune i samoodržive sheme uvođenjem novog nijekanja nekog njezinog ključnog dijela”. Obje heretične tendencije o kojima je Kongregacija za nauk vjere govorila čine to isto, ali su, s obzirom na druge stvari, vrlo različite. Od njih dvije, pelagijanizam je ozbiljniji, i vrjedniji poštovanja, ali je isto tako u krivu po pitanju jedne teške i velike stvari – istočnog grijeha.

Pelagije je bio (primjereno, kao što ćemo vidjeti) britanski redovnik iz ranog petog stoljeća koji je živio u Rimu, a prije nego što je proglašen heretikom bio je cijenjena asketska ličnost. Čini se da ga je na razvijanje svojih opasnih ideja potaknula želja da reagira protiv ideja sv. Augustina. Radikalni i trajni učinci Pada, koje je potonji naglašavalo, Pelagiju i njegovim pristašama su se činili nepomirivi s ljubavlju Božjom, ili dokazom da kršćani mogu živjeti dobrim životom, ili, štoviše, da im je naređeno da budu “savršeni” (Mt 5,48). (Kako bi im moglo biti naređeno da čine nešto što je nemoguće?) Pelagijanci su naglašavali slobodnu volju i dobra djela. Nasuprot tome, sv. Augustin (i augustinska tradicija, koja je kasnije iskrivljena u protestantizam – protestanti još i danas optužuju katolike da su pelagijanci) je naglašavao vjeru i milost. Svaka je strana, naravno, imala više za reći od onoga što ovaj kratki prikaz daje naslutiti. Ali suštinska pogonska snaga – raspoloženje ili atmosfera, moglo bi se reći – dvaju pozicija bila je posve različita. Pelagijanci su bili optimistični po pitanju što ispravno odgojen čovjek dobre volje može učiniti kako bi živio životom po uzoru na Isusa Krista. Augustinijanci nisu imali toliko povjerenja, nego su radije vjerovali i nadali se Božjoj milosti, koja dopušta čovjeku da čini volju Božju, i da kroz Crkvu, uz pomoć sakramenata, živi Isusovim životom.

Pelagijanizam danas postoji poglavito u obliku kršćanskog brenda samopomoći. Kao takav, uvijek je osobito privlačio Britance. Štoviše, bio je suštinska vjera britanske države, a posebice Britanskog carstva. Nije bio strastven, ali je bio visoko moralan. U praksi je bio kombiniran s vrstom stoicizma, apsorbiranim u internatima vojnoga stila u koje je vladajuća klasa slala svoju djecu. Pelagijanizam i stoicizam stvorili su dobar etos za vladanje, javni život i uvođenje osjećaja dužnosti. Ali bili su, i jesu, užasan temelj za unutarnji mir. Kada se suoči s osobnim grijehom, slabošću, bolešću, gubitkom, patnjom, napuštanjem i, naposljetku, smrću, čovjeku je potrebno više od toga.

Gnosticizam, za razliku od pelagijanizma, nikada nije imao bilo kakav produktivan rezultat. Vjerojatno zato u današnjem glupavom svijetu fascinira toliki broj ljudi. Oko njega se neprekidno vodi žučna akademska rasprava. Je li gnosticizam pretkršćanski? (Čini se da u nekom obliku jest). Koji se drugi istočnjački “izmi” mogu povezati s njime? (Čini se da je teže pronaći one koji ne mogu). Je li se sveti Pavao obraćao ranim znakovima gnosticizma u svojem pismu Timoteju, kada ga je upozorio protiv Efežana koji se bave “bajkama i beskrajnim rodoslovljima”? (1 Tim 1,4) (Vjerojatno – barem su oni dobro informirani rani Crkveni oci, Tertulijan i sv. Irinej, tako smatrali).

Bit gnosticizma, izvor pojma, je isključivi naglasak na “znanju”, ne, kao u kršćanstvu ili islamu, na vjeri ili djelima. Za gnostika, spasenje duše (u mjeri u kojoj je izraz “spasenje” prikladan) postiže se kvaziintuitivnim poznavanjem “misterija” ili “tajni”, koje nisu otkrivene običnim smrtnicima. Postojale su brojne fantastične varijacije takvog vjerovanja, koje su uključivale mnoštvo nadnaravnih entiteta, “emanacija” božanstva. Ali središnje je svom takvom “znanju” bio uvid u suštinsku odurnost materije i stoga neotkupljivu izopačenost svemira – kojega nije stvorio Bog, nego takozvani “Demijurg”.

Budući da se gnosticizam temelji isključivo na privatnoj objavi, nijedan kompromis s autoritativnom Crkvom nikada nije iskren; a budući da je gnostičko nisko mišljenje o ljudskom tijelu – kojega su gnostici, poput mladog Augustina, vidjeli kao dobru izliku za prepuštanje niskim seksualnim strastima – bilo toliko radikalno, bilo koje očito prihvaćanje spasenja čovječanstva po Kristu koji “tijelom postade” (Iv 1, 14) prema gnosticima je uvijek lažno.

Nitko nikada nije bio “dobar” gnostik, zbog istog razloga zbog kojeg nitko nikada nije bio “dobar” hipi. Potpuna zaokupljenost samim sobom, poticanje fantazija, preferiranje osjećaja nad činjenicama, odvojenost od ne samo potreba drugih, nego stvarnosti vlastitog života – te su osobine danas iznimno prepoznatljive u većem dijelu Zapada. Gnosticizam je bio i još uvijek jest neka vrst posude u koju se intelektualno smeće može udobno smjestiti – primjerice, spiritizam (komuniciranje s mrtvima), panteizam (štovanje drveća), vračanje (danas rastuća industrija, koja je možda vrijedna da se Kongregacije za nauk vjere u budućnosti njome pozabavi).

Na večernjim zabavama u Engleskoj – još je jedna velika prednost života u Hrvatskoj ta što se čini da večernje zabave ne postoje – ili barem ja nisam, Bogu hvala, na njih pozvan – često bi se našla samoproglašena “duhovna osoba”. Slavne osobe, posebice glumice (obično Amerikanke), posebno su sklone smatrati se “duhovnima” (“a spiritual person”). Na jednoj od mnogih internet stranica posvećenih modi piše:

“Biti duhovna osoba je sinonim za biti osoba čiji je najviši prioritet voljeti sebe i druge. Duhovna osoba brine o ljudima, životinjama, planetu i pokušava biti ljubazna osoba. Duhovna osoba zna da smo svi Jedno, i stalno pokušavao odavati počast toj Jednosti”.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Duhovne osobe su, zapravo, ljudi bez samodiscipline kako bi prihvatili, ili čak ozbiljno istražili, filozofiju ili religiju, ali koji se svejedno žele dobro osjećati, i uvjeriti druge u svoje intelektualne kvalitete. Iskreni ateisti su bolje društvo.

Pelagijanizam danas nije ni približno velika opasnost kao gnosticizam. Ideja da dobar čovjek ne treba Božju posvećujuću milost kako bi činio dobra djela – ili čak kako bi bio dobar čovjek – je, naravno, pogrešna. Ali barem je ideja koja zahtijeva ulaganje truda. Ulaganje truda nije danas u modi. Britanci – čak i, usuđujem se reći, brojni Hrvati – mogli bi u tom pogledu imati koristi od malo više pelagijanizma. Za razliku od toga, ostavština gnostika je samo blesavost i sebičnost. Blesavi, sebični ljudi koji ne mogu zadržati pozornost, koji skaču s jednog slabo probavljenog doživljaja na drugi, zaokupljeni beskrajnim glupostima s interneta, nisu samo društvena i ekonomska smetnja. Oni predstavljaju ogroman izazov katoličkom apostolatu. Njih je najteže obratiti, zato što im je istina dosadna, a intelektualni napor iscrpljujući. Suvremeni im gnosticizam nudi lakši život.

Robin Harris | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 24. ožujka 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi