Nova godina, kao dan, nema porijeklo ili povijesnu vezu ni s jednim velikim vjerskim slavljem. Osmišljena je kao veliko antireligijsko slavlje. Štoviše, ljudi se na taj dan ponašaju prilično loše

Jedna od tema ove kolumne bila je veza između religije i politike. Sudeći po određenom broju komentara, neki čitatelji smatraju da se te dvije stvari ne mogu miješati. Pretpostavljam da nisu svi kritičari dobronamjerni, ali sljedeće razmišljanje je upućeno onima koji jesu.

Albion u Hrvatskoj je posve neumoljiv po ovom pitanju. Hrvati su četrdeset i pet godina bili lišeni prilike da mirno prakticiraju svoju vjeru. To je razdoblje proizvelo mučenike, a krv mučenika oplođuje rast Crkve. No ne postoji nijedan razlog zbog kojega bismo radije prakticirali vjeru u zatvoru, ako to možemo činiti slobodno. To je temeljna stvar. Osim ako hrvatski katolici ne budu branili svoju vjeru, bit će drugorazredni građani u vlastitoj zemlji; a nikada neće obraniti svoju vjeru, ili kulturu koja ju podržava, ako će politiku smatrati pukim prljavim poslom, kojeg treba ostaviti prljavim ljudima. Moraju upoznati neprijatelja, moraju razumjeti oružja kojima se služi, moraju se uključiti, moraju se boriti.

Među najmoćnijim oružjima kojima se neprijatelji Katoličke Crkve služe uvijek je bila upotreba i zloupotreba simbola. Prošli put sam pisao o napadima na Božić od strane današnjeg sekularističkog kapitalizma. Ovog tjedna, nastavljam primjećujući kako su, tijekom mnogo godina, ti napadi rezultirali u pokušaju da se proslava Božića zamijeni proslavom Nove godine.

Svatko tko u internetsku tražilicu upiše “Tito i nova godina”, dobit će bogatu ponudu.

Maršal, njegova supruga Jovanka, njegove pudlice i njegovi drugovi, putovali bi svake godine u hotel ili jednu od brojnih Titovih vila kako bi “dočekali Novu godinu”. Uzimajući u obzir primitivne balkanske vrijednosti koje su, uz marksizam-lenjinizam, uvijek bile u temelju njegove vladavine, Tito je smatrao dobrim da mase vide svojeg autokratskog vladara i njegove dvorane, kako potežu šampanjac, plešu, nose smiješne šešire i jedu sve dok više ne mogu zinuti. Svake bi godine posjetili drugu republiku, kako se nitko ne bi osjećao izostavljenim, a javna medijska agencija bi prekrila TV ekrane i novinske stranice prizorima njihova hedonističkog skakutanja. Jedan od tih prizora prikazuje Tita i Jovanku u hotelu Esplanade u Zagrebu na novogodišnju večer 1968./1969.. Početak je večeri, i konobar je na stol donio odojak koji će kasnije biti ispečen za njih. Tito gleda u svinjinu glavu, a njezine beživotne oči zure nazad u njega. Svinja ima bezizražajan, pokoran, miroljubiv izraz, i neodoljivo podsjeća na Vladimira Bakarića.

Povijesna pozadina ovog prizora uopće nije miroljubiva: riječ je o nemilosrdnom ratu protiv Božića koji je vodila Komunistička partija Jugoslavije. Partija je u početku bila prilično opuštena po pitanju kršćanskog simbolizma, možda zato što je bila prezaposlena izravnim proganjanjem Katoličke Crkve.

Kao što Zdenko Radelić objašnjava u Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. (Zagreb, Školska knjiga: 2006.) tek su od 1948./1949., to jest nakon uvelike razglašenog prekida sa Staljinom (iako ne i staljinizmom), vlasti pokušavale sustavno suzbiti Božić. Čak se i na Djeda Božićnjaka (“Djeda Mraza”) u to vrijeme poprijeko gledalo kao na klerikalizam i boljševizam, jer je s jedne strane podsjećao na sv. Nikolu, a s druge bio uvezen iz Sovjetskog Saveza. Vlada nije samo poduzimala korake kako bi onemogućila da škole ili tvornice imaju praznike za Božić – navodno “petoljetka” to nije dopuštala – nego je koristila i antifašistički pokret kako bi umjesto Božića promovirala Novu godinu. Nova godina je tako postala službeni praznik, te se pridružila drugim komunističkim izmišljotinama poput Dana žena (8. mart), Praznika rada (1. maj), različitim republičkim “danima ustanka”, i koreografski dobro uređenoj prilici, što podsjeća na nacističke nirnberške skupova, pri kojoj bi neki sretni predstavnik jugoslavenske mladeži 25. svibnja Maršalu donosio štafetu.

Za katolike razlika između Božića i Nove godine sasvim je jednostavna. Obje proslave potječu, naravno, iz vremena poganskih slavlja, koja imaju jednostavno psihološko objašnjenje: svi želimo jesti, piti i biti sretni, prije nego što nas okruži najgori dio zime. No, dok je Novu godinu izmislio čovjek, Božić je napravio Bog. Na Božić je rođen Bog, On postaje čovjekom i “prebiva među nama”. Ako su se čak i anđeli radovali, bilo bi vrlo neobično da ljudi nisu, a, budući da nismo anđeli, mi se radujemo uz gozbu.

Nisu samo komunisti prigovarali tome. Činili su to i protestanti. Danas se to lako zaboravlja, budući da je najveća, navodno, protestantska zemlja na svijetu, Sjedinjene Američke Države, pretvorila Božić u univerzalno izvezenu vrstu kiča. Nije uvijek bilo tako. Luther, budući da je bio vulgaran čovjek nesputanih strasti, nije imao ništa protiv Božića. No sljedbenici Jeana Kalvina, prezbiterijanci i mnoge druge protestantske sekte, smatrali su Božić đavoljim djelom, ili barem djelom Katoličke Crkve, što je više-manje bila ista stvar.

Sam naziv “Christmas” – “mass of Christ” (Kristova misa) – izluđivao je škotske prezbiterijance. Još od doba reformacije, poprijeko se gledalo na njega, a 1640. škotski ga je parlament zabranio. Pod protestantskom (“puritanskom”) vojnom diktaturom Olivera Cromwella u Engleskoj je 1640-ih zabranjen i u Engleskoj. No Englezi su postali toliko bijesni na protestantske mjere ubijanja radosti, da se Božić vratio još snažnije, zajedno s monarhijom, 1660. Englezi su možda izgubili vidljivo vjersko uvjerenje, ali još uvijek slave Božić s jednakim entuzijazmom, iako ne i pobožnošću, kao što je to slučaj u Hrvatskoj.

U Škotskoj je, međutim, drugačija priča. Prezbiterijanski oblik protestantizma ušao je u škotsku dušu. Za razliku od komunizma, koji je u svemu u krivu, protestantizam, budući da je riječ o kršćanskoj herezi, u pravu je što se tiče nekih stvari, ali izostavlja druge. Naglašava kao bitne stvari koje to nisu, te gubi ravnotežu završavajući razočaravajuće za one koji ga se drže.

Škotska prezbiterijanska Crkva – koja je još uvijek službena Crkva u Škotskoj, s kraljicom kao poglavarom – nema danas velik značaj – dijeleći u ovom smislu sudbinu Engleske Crkve. No u prošlosti je “Kirk”, ime po kojem je poznata, bio obilježen svojim dubokim neslaganjem s gotovo svim oblicima zabavnih aktivnosti za koje su ljudi smatrali da život čine vrijednim življenja. Tako je za katolike, čak i one najrigoroznije, post priprema za proslavu, a pokora su vrata prema radosti. No za puritanski nastrojene protestante, osobna bijeda i javno izražavanje osude – što oni manje blagonakloni mogu zamijeniti s licemjerjem – zajedno tradicionalno stvaraju ozračje za sve ostalo. To je, između ostalog, značilo da se sve donedavno u Škotskoj ljude snažno odvraćalo od svih oblika božićnih proslava. Vrijedi primijetiti kako Božić tamo nije bio državni praznik sve do 1958.

Rezultat, međutim, nije bio ono čemu su se škotski prezbiterijanci nadali. Oni koji žele uništiti radost nikada na kraju ne uspiju. Budući da se nisu mogli napiti i ludovati za vrijeme Božića, Škoti su se odlučili napijati i ludovati za Novu godinu. “Hogmanay” (riječ iz škotskog jezika koja označava posljednji dan godine, op. prev.) novogodišnje proslave sada su bitan dio prizora gdje god se Škoti nalazili. Plešu i piju, piju i plešu, i čine sve što katolici – kao i pravoslavci na drugačiji datum – čine za Božić, jer u ovim smo stvarima jedno. Nažalost, izvješća škotske policije odavno potvrđuju da Škoti to rade u neumjerenom obliku. No, budući da su lišeni Božića, tko ih može kriviti?

Nova godina će se, naravno, slaviti u Hrvatskoj, kao i u ostalim katoličkim zemljama. No nitko se ne pita što hrvatski katolički puk uistinu misli da radi. Nova godina je jedan od dvanaest dana božićne proslave – koja traje sve do Bogojavljanja – ali 1. siječnja nema nikakvu posebnu važnost. Iako u današnje vrijeme ima određenu važnost budući da je tada svetkovina Marije Bogorodice: no to je tek od Drugog vatikanskog koncila.

Nova godina, kao dan, nema porijeklo ili povijesnu vezu ni s jednim velikim vjerskim slavljem. Osmišljena je kao veliko antireligijsko slavlje. Štoviše, ne samo u Škotskoj, nego gotovo posvuda, ljudi se na taj dan ponašaju loše. Neobično mi je da Hrvati koji vole djecu i obožavaju pse, na novogodišnju večer dopuštaju da im djeca ostanu bez prstiju zbog prenabijene pirotehnike, a da psi budu prestrašeni eksplozijama koje podsjećaju na ratno područje, kako bi se pokazalo… što točno? Da je pred nama 365 dana u kojima stvari mogu krenuti naopako?

Ali, radije nego da završim u negativnom tonu, dopustite mi da izdvojim jednu stvar koja mi je nezaboravno dirljiva vezano za novogodišnju večer ovdje. To je pjevanje Te Deuma na melodiju koja je zasigurno hrvatska, budući da je nigdje drugo nisam čuo. Ispunjava čovjeka osjećajem postignuća, radosti i zahvalnosti. 2017., koju sam proveo u Zagrebu, bila je sjajna godina za mene. Za to ću se zahvaliti.

Robin Harris | Bitno.net