U jednoj nedavnoj seriji ocrtali smo razvoj kanona Novog zavjeta ukazujući na glavne razloge zbog čega je rana Crkva odlučila odrediti koje knjige smatra svetima, te koje je kriterije koristila prilikom tog odabira. Spomenuli smo kako ideja nije bila originalno kršćanska, već su za uzor imali židovsku privrženost pismima koja su smatrali božanski nadahnutima. No, ono što nismo naglasili je činjenica kako židovski kanon nije bio zatvoren, tj. potpuno određen u trenutku kad je nastala Crkva. Stoga ćemo u ovom članku predstaviti samo najvažnije razvojne osobine stvaranja starozavjetnog i hebrejskog kanona.

Treba naglasiti odmah na početku kako postoji razlika između onoga što je starozavjetni kanon naspram onoga što je hebrejska Biblija, stoga ću u članku koristiti ova dva izraza kako bih razlikovao ta dva kanona. No, kako i zašto je došlo do te razlike, ako je već kršćanstvo nastalo iz židovstva i naslanja se na njega, tj. koristi židovske spise kao svoje Sveto pismo? Upravo u sljedećim redcima ćemo pokazati zašto je došlo do takvog razvoja, tj. kako recentni znanstveni radovi vezano uz ovu problematiku objašnjavaju razlike. Ne mislim u ovom članku dati temeljit pregled nastanka starozavjetnog kanona, niti hebrejskog, već samo ukazati na neke glavne razvojne značajke obaju zbog kojega je došlo do razilaženja u sadržaju, usput ukazujući na široko rasprostranjeno vjerovanje, koje je u potpunosti krivo, kako je židovski kanon bio zatvoren prije 1. stoljeća, te su ga kršćani samo preuzeli. Ovo povijesno netočno vjerovanje je u kasnijim stoljećima bilo jedan od povoda debati oko starozavjetnog kanona koja je bila jedan od razloga zapadne (protestantske) shizme.

Manje poznata činjenica o židovstvu u vrijeme Isusova djelovanja, te nastanka Crkve, je da ono nije bilo homogeno, već sastavljeno od nekoliko sekta od kojih je svaka imala neke svoje posebnosti. Svakako najpoznatija grupacija su farizeji i to ponajviše zahvaljujući evanđeljima u kojima čitamo o čestim sukobima Isusa s pripadnicima ove sekte. Sljedeći važni pravac su činili saduceji, koji su držali brigu o Hramu i očuvanju hramskog kulta, njih evanđelja također spominju, ali ne toliko često kao farizeje. Eseni su činili brojčano malu, ali utjecajno važnu zajednicu. Oni su živjeli povučeno, izvan većih židovskih naselja u malim zajednicama, vjerojatno iščekujući skoru propast svijeta ili dolazak Mesije. Postali su izrazito popularni nakon otkrića svitaka s Mrtvog mora koji su najvjerojatnije pripadali njima. Ovim trima pravcima koji su većim dijelom bili ograničeni na Palestinu treba pridodati Samarijance, iako ih ostali Židovi nisu smatrali dijelom svog naroda, te veoma rasprostranjenu dijasporu.

Pitanje je što ovakva heterogenost židovstva ima s nastankom hebrejskog i starozavjetnog kanona? Svi oni su imali „svoj“ kanon koji se u nekim bitnim stvarima razlikovao od ostalih, samim time je jasno kako u prvom stoljeću ne postoji jedan hebrejski kanon, već više njih. Konzekventno, Crkva nije mogla preuzeti hebrejski kanon kao svoj Stari zavjet, već je trebala izabirati između onoga što je bilo ponuđeno od svih ovih skupina.

No, koje dokaze imamo kako su svi oni imali različite kanone? Postoji određeni problem kada raspravljamo o hebrejskom kanonu, naime liste knjiga koje su smatrane autoritativnim ne postoje za rano razdoblje, točnije, prvi popisi kanonskih knjiga se javljaju tek u drugom stoljeću poslije Krista, iako aluzije na kanon postoje i u ranijem razdoblju (o broju knjiga koje Židovi smatraju svetima govore Josip Flavije i Filon Aleksandrijski). Stoga povjesničari pribjegavaju interpretiranju podataka koje posjeduju. No, kod određenih pravaca postoje dosta jasne aluzije na to što je bio njihov kanon. Na primjer, prema Novom zavjetu (Mt 22, 23; Mk 12, 18-27; Dj 23, 8) saduceji nisu vjerovali u uskrsnuće tijela, niti su vjerovali u anđele i demone. Budući da nema eksplicitnog govora o ovim pitanjima vjere u Tori (Petoknjižju), može se pretpostaviti kako je njihov kanon, tj. ono što su smatrali nadahnutim Božjim pismom, bilo pet prvih knjiga Biblije.

Nasuprot njima, farizeji su vjerovali u uskrsnuće, te onostranu zbilju, te su se često pozivali na proroke, stoga se, na osnovu istih podataka, može pretpostaviti kako je njihov kanon bio mnogo širi, vjerojatno puno bliži današnjem hebrejskom kanonu. Eseni se ne spominju u Bibliji, no iz drugih povijesnih izvora znamo za njihovo postojanje, te su se neke od njihovih nastamba uspjele locirati na osnovu arheoloških nalaza. Također, njima je pripadala knjižnica pronađena u pećinama kraj Mrtvog mora (tzv. Svitci s Mrtvog mora). Na osnovu knjižnice, te načina na koji su određene knjige oslovljavali vidljivo je kako je njihov kanon bio još veći i od farizejskog (npr. svetom su smatrali Enohovu knjigu i knjigu Jubileja koje nisu postale dijelom niti hebrejskog niti starozavjetnog kanona).

Većinu informacija vezanih uz kanon koji je koristila dijaspora crpimo iz izvora o židovskoj zajednici u Aleksandriji. Prema polulegendarnom pismu Aristeju, nastalom u 2. st. prije Krista, prijevod Biblije s hebrejskog na grčki zatražio je egipatski kralj Ptolomej II. (285.-246. pr. Kr). On je tražio od židovskih svećenika iz Palestine da mu pošalju učene ljude koji će moći izvršiti taj zadatak, a svećenici su odgovorili slanjem 72 prevoditelja, po šest iz svakog plemena Izraela. Oni su nakon toga preveli Bibliju s hebrejskog na grčki, no prema tom pismu nije jasno što su oni točno preveli, naime nema popisa knjiga, a iz samog sadržaja pisma čini se kako se radi samo o prvom dijelu Biblije, tj. o Tori. No, Aleksandrijska zajednica će nastaviti s prevođenjem knjiga, te će početkom prvog stoljeća broj knjiga kojima su pridavali religijsko značenje biti izrazito velik, tj. imat će više knjiga od danas prihvaćenog Starog zavjeta Katoličke Crkve. Na primjer, III. i IV. knjiga o Makabejcima je dio ovog „kanona“. Stoga vidimo kako je, nastavno na tri židovske skupine u Palestini, dijaspora imala svoju ideju o tome koji su spisi sveti.

Suvremena istraživanja o edukaciji u Palestini prvog stoljeća, te socio-kulturnom razvoju pokazuju neke zanimljivosti. Izgleda da je većina židovskog pučanstva bila pismena, tj. mogla je čitati Bibliju. Druga zanimljivost je bilingvalnost žitelji Judeje i Galileje. Naime, lingua franca, tj. jezik administracije u istočnom dijelu Rimskog Carstva je bio grčki. Bilo kakav razgovor s predstavnicima rimske vlasti je bio vođen na tom jeziku, ujedno grčki je bio jezik trgovine i kulture, a novonastale rimske kolonije su često bile napučene govornicima tog jezika. To je dovelo do zanimljiva fenomena, naime u prvom stoljeću većina Židova je bila bilingvalna, tj. govorili su aramejskim jezikom, koji je tada bio govorni jezik u Palestini, te grčkim koji im je služio za trgovinu s lokalnim predstavnicima rimske vlasti. No, to je dovelo do još jednog zanimljivog efekta, koji je u fokus povijesničara došao tek nedavno. Izgleda da je dosta stanovništva u Palestini Bibliju čitalo preko grčkog prijevoda, a ne na izvornom hebrejskom kojega tada nisu više znali, iako su ga dobrim dijelom mogli razumjeti jer je iz iste porodice kao aramejski. Stoga, nastavno na farizejski, saducejski i esenski kanon, u Palestini prvog stoljeća kružili su i grčki prijevodi biblijskih knjiga, lako moguće s brojem knjiga koji je dijaspora koristila.

Spomenuli smo kako prvi popisi knjiga koje su Židovi smatrali kanonskim datiraju negdje u 2. st., no aluzije na broj knjiga postoje i u ranijim spisima. Tako Josip Flavije, židovski povjesničar iz druge polovice 1. stoljeća poslije Krista, u jednom svom djelu kaže kako većina Židova prihvaća kanon od 22 knjige. Otprilike pola stoljeća ranije Filon Aleksandrijski, židovski filozof, tvrdi kako je broj knjiga koje se smatraju nadahnutima 24. Nažalost, kod oba se autora ne spominje koje su knjige u ovo uključene, te na koji način su se one brojile. Posljedično, na osnovu ovih vijesti ne možemo donijeti zaključak koje knjige su Židovi prvog stoljeća uzimali kao nadahnute.

Stoga se trebamo okrenuti starijim popisima knjiga, koji su nastali tek u drugom stoljeću poslije Krista. Oni redovito, kad se pojavljuju, odgovaraju današnjem Hebrejskom kanonu. No, zanimljivo je primijetiti da i tada još ne predstavljaju definiran kanon, već se često spominje daljnja rasprava oko određenih knjiga. Danas se najstarijim poznatim popisom smatra Bryennios popis. On se datira na kraj 1. ili početak 2. st., no poznat je tek iz puno kasnijeg prijepisa iz 11. st. Istraživači ga na osnovu jezika u pravilu smještaju u rano razdoblje. Na njemu je popis od 27 knjiga koji se poklapa s današnjim Hebrejskim kanonom. No, unatoč tome drugi izvori, kao npr. Mišna, pokazuju da se u tom istom razdoblju i dalje debatiralo oko određenih knjiga. Npr., izgleda da su Židovi teško prihvaćali Pjesmu nad pjesmama i Ester, dok je Sirahova knjiga, unatoč tome što je kasnije bila isključena, u tom razdoblju bila dosta blizu prihvaćanja. Stoga, drugo stoljeće nove ere predstavlja razdoblje zadnje debate oko toga što bi trebalo biti uključeno u hebrejski kanon. Vidimo stoga kako je zatvaranje kršćanskog i hebrejskog kanona teklo paralelno, posljedično ideja da su kršćani u prvom stoljeću samo preuzeli već postojeći hebrejski ne odgovara onome što nam otkrivaju povijesna istraživanja.

Često se u pitanju zatvaranja hebrejskog kanona spominje “Koncil u Jamniji”. Naime, tvrdi se kako je oko 90. godine nakon Krista, nakon razorenja Hrama, grupa židovskih vođa odredila kanon hebrejske Biblije na tom „saboru“. Izvor za ovu tvrdnju je odjek rasprave o kanonu zabilježen u Mišni, zapisu židovske usmene tradicije, krajem 2. st. nakon Krista. Dugo su vremena povjesničari ovog razdoblja uzimali ovu tvrdnju kao činjenično pouzdanu, no danas većina ne smatra da se tada dogodilo ikakvo „zatvaranje“ kanona, niti se na skupu radilo o nekom „saboru“ koji ima juridičku moć. Mišna očito donosi odjeke debate koja se vodila u židovstvu nakon razorenja Hrama o tome koje knjige su svete, no isti taj izvor nam pokazuje kako ta debata tada nije bila gotova, jednako kao što nam i drugi izvori pokazuju kako se debata nastavila duboko u 2. stoljeće. Stoga, događaj u Jamniji predstavlja tek jednu epizodu u određivanju i zatvaranju hebrejskog kanona.

Jedno od središnjih mjesta židovske religioznosti bio je hramski kult. Prema vjerovanju koje su držali, Hram je Bog ispunio svojom prisutnošću, te je on bio mjesto najuzvišenijeg susreta Boga i čovjeka. Stoga su hramskim obredima pridavali izrazitu važnost, a za ispravnost kulta, kao i obreda brinuli su se svećenici iz saducejske sekte. Nakon Hrama, Pismo, tj. Zakon (Torah) je imao posebno mjesto u religijskoj misli židovstva, no pisana riječ je bila hijerarhijski ispod Hrama. 71. godine nakon Krista, Rimljani su uništili Hram kao kaznu zbog pobune koju su Židovi pokrenuli u želji da zbace rimsku vlast. To je proizvelo određene probleme u religijskoj samoidentifikaciji, središnje mjesto religijskog života je nestalo. Zajedno s Hramom ubrzo je nestala i saducejska sekta, pošto više nije postojao glavni razlog oko kojeg su se oni okupljali. Posljedično, njihov uski kanon (samo Petoknjižje) je prestalo biti kanon jednog dijela Židova. Stoga, nestanak Hrama je vjerojatno prvi razlog zbog kojeg se krenulo u zatvaranje kanona. Stvaranje autoritativnog i zatvorenog popisa knjiga bio je nov način samoidentifikacije.

Sljedeći važan faktor je pojava kršćanstva. Naime, kršćani su od početka puno toga temeljili na starozavjetnim spisima. U njima su pronalazili dokaze da je Isus Mesija, te su to ujedno koristili u raspravama sa Židovima. Ne čudi stoga što je jedna od reakcija bila „vraćanje“ Biblije pod židovstvo. Kako bi mogli raspravljati s kršćanima trebali su prvo definirati koji spisi su oni koji su nadahnuti. Time je korištenje starozavjetnih spisa od strane prvih kršćana rezultiralo reakcijom od strane religijskih vođa posthramskog židovstva.

Treći razlog je nestanak različitih židovskih sekti. Na početku rada smo naglasili kako židovstvo prvog stoljeća nije bilo homogeno, već se sastojalo od više pravaca. No, nakon razrušenja hrama određene sekte su počele nestajati (prije svega saduceji i eseni), te su farizeji koji su većinom vodili sinagoge, ostali jedina frakcija koja je nastavila djelovati. Stoga su oni polako uvodili svoj, krajem prvog stoljeća još uvijek nedefinirani, kanon kao jedini za cjelokupno židovstvo. Ubrzo se njihova ideja proširila među dijasporom, gdje su, kao što pokazuje i slučaj apostola Pavla, bili brojni i cijenjeni još i prije razrušenja Hrama. Stoga su svi ovi uzroci doveli do toga da je otprilike krajem drugog stoljeća hebrejski kanon bio uglavnom definiran. To je isti kanon koji Židovi i danas koriste, te koji prema njihovu tradicionalnom brojenju ima 24 knjige podijeljene u tri sekcije: Torah (Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Knjiga brojeva i Ponovljeni zakon), Proroci, tj. na hebrejskom Nebi’im (Jošua, Suci, Samuel, Kraljevi, Izaija, Jeremija, Ezekijel i Dvanaest proroka) i Spisi, na hebrejskom Ketubim (Psalmi, Mudre izreke, Job, Pjesma nad pjesmama, Rut, Tužaljke, Propovjednik, Ester, Danijel, Ezra-Nehemija i Ljetopisi). Ovakva trodijelna hebrejska Biblija se često naziva i Tanak (prema prvom slovu od svakog od tri dijela). Vidljivo je kako Židovi drugačije broje određene knjige (npr. Samuel je u jednoj knjizi, isto kao Kraljevi i Ljetopisi), ili neke svrstavaju različitu kategoriju od kršćanskog Starog zavjeta (npr. Danijel nije među prorocima, nego među Spisima).

Što je rana Crkva koristila kao Stari zavjet? Još jednom, problem predstavlja nedovoljan broj izvora koji eksplicitno govore o ovoj temi, no, do određenih zaključaka se može doći posredno. Naime, pregledom spisa Novog zavjeta, te analizom toga koje knjige se citiraju može se pretpostaviti što su apostoli smatrali pismima koja svjedoče o Isusu. Zanimljivo je kako su citirana pisma čak i brojnija od onoga što Crkva danas smatra Starim zavjetom. Izgleda kako su apostoli u potpunosti bili dio židovskog okruženja, te su koristili gotova sva pisma koja su kružila među hebrejskim zajednicama. Dovoljno je pogledati npr. Judinu poslanicu kako bi se ovo potvrdilo, on citira Enohovu knjigu (usporedi 1Enoch 1,9 s Juda 14-15), te apokrif o borbi za Mojsijevo tijelo nakon njegove smrti koja se vodila između Sotone i arhanđela Mihovila (Juda 9).

Također, apostol Pavao ima brojne citate iz Septuaginte, kad se analiziraju njegove poslanice vidljivo je kako je često koristio Knjigu Mudrosti i Sirahovu knjigu, ove dvije su možda i među najcitiranijim kod apostola Pavla, s više od četrdeset citata ili aluzija u svojim poslanicama. No, osim ove dvije knjige i brojne druge su citirane, kao u ova dva slučaja: Rim 11, 4 citira 2Mak 2,4; 1Sol 1, 3 citira 4Mak 17, 4. Evanđelja slijede ovu praksu posuđivanja tema od onih knjiga koje nisu na kraju postale dijelom hebrejskog kanona, ali jesu postale dio kršćanskog. Zanimljivo je da su citati, ili posudbe tema, redovito temeljene na Septuaginti, tj. prijevodu na grčki.

Daljnje svjedočanstvo kako je rana Crkva koristila širi kanon od onoga koji će postati hebrejskim nalazimo kod apostolskih otaca, i crkvenih otaca. Svi oni su redovito citirali te knjige. Npr. Klement Aleksandrijski je mnogo puta citirao Sirahovu knjigu, štoviše ona je među najcitiranijim djelima u njegovu Pedagogu kojeg je napisao krajem 2. ili početkom 3. st. (samo nekoliko primjera citata: Pedagog I, 8, 69, 2 usporedi sa Sir 1, 18; Pedagog I, 10, 91, 3 usporedi s Bar 4,4; Pedagog II 2, 31, 3 usporedi sa Sir 31, 25; Pedagog II, 2, 34, 3 usporedi sa Sir 31, 20). Još ranije je Justin Mučenik predbacio Židovima što su promijenili neke stvari u Starom zavjetu (Razgovor s Trifunom 71). Klement Rimski u svom pismu Korinćanima, koje je nastalo krajem 1. st., referira se na Knjigu Mudrosti (Klement Kor 3, 4 usporedi s Mudr 2, 24; Klement Kor 27, 5 usporedi s Mudr 12, 12) i na Juditu (Klement Kor 55, 4 usporedi s Jud 18). Mučenik Polikarp, biskup Smirne, u svom pismu Filipljanima, koje je nastalo sredinom 2. st., citira Tobiju (Polikarp Filipljanima 10, 2 usporedi s Tob 4, 10). Vidljivo je kako su kršćani još od vremena apostola, preko apostolskih otaca i crkvenih otaca uvijek imali veći kanon Starog zavjeta od hebrejskog.

Zaključno vidimo kako je zatvaranje kršćanskog kanona Starog zavjeta, te hebrejske Biblije tekao paralelno. Židovi su svoj zatvorili nešto ranije nego kršćani, no većim dijelom oba su se razvijala usporedno, te utječući jedan na drugog. No, iz ovoga je jasno kako kršćani nisu mogli samo preuzeti starozavjetni kanon od Židova, već su morali sami, na osnovu vjere koju su im predali apostoli, odrediti što će biti dijelom Biblije. Već apostoli, a preko njih i apostolski te crkveni oci koriste veći broj starozavjetnih spisa od kasnijeg hebrejskog kanona, s vremenom smanjujući broj na one knjige koje su u potpunosti smatrane nadahnutima i vrijednima uvrštavanja u svete spise kršćanstva. Time vidimo kako su prvi kršćani paralelno određivali obujam biblijskih spisa obaju Zavjeta, iako su ideju svetih knjiga preuzeli od židovstva iz kojeg je, na kraju, kršćanstvo izraslo.

Ante Vučić | Bitno.net