Hrvatski sabor proglasio je 22. veljače Danom glagoljice i glagoljaštva. Istoga je dana 1483. godine tiskana prva hrvatska knjiga, rimski glagoljski misal, poznat danas i kao Prvotisak.[1] Tisak prve knjige na narodu poznatom jeziku značio je ulazak toga naroda u okvire modernoga europskog društva. Glagoljica kao pismo i hrvatski crkvenoslavenski jezik kojim su pisane riječi na glagoljici, postali su jedan od temelja moderne hrvatske i europske kulture.

Danas o glagoljici znamo dosta. Gotovo da nema osobe u Hrvatskoj koja ne zna da je Hrvatska kolijevka glagoljice i da su na tom pismu zapisani temelji naše državnosti i kulture poput Bašćanske ploče ili da je tim pismom zapisana dramatična bilješka o Krbavskoj bitci ili da su tim pismom pisari u srednjem vijeku zapisali vrijedne, lijepo oslikane knjige poput misala i brevijara.

Glagoljica se danas uči u osnovnim školama, a postala je zanimljiva i onima „koji žele znati više“, nerijetko je nalazimo kao ures modnog dizajna, vedrih i poticajnih grafita[2]. Najvrjednija djela pisana glagoljicom otisnuta su u suvremenim izdanjima i dragi su dar naših državnih poglavara stranim državnicima.[3] Glagoljicom se dičimo kao našom kulturnom baštinom[4] te je do danas prihvaćeno da su glagoljsko pismo i hrvatski crkvenoslavenski jezik utkani u temelje naše moderne kulture koji nas povezuju sa zapadom, ali i istokom Europe.

Međutim, 22. veljače je dan koji ima svoju važnost za Katoličku Crkvu. Toga dana slavi se blagdan katoličkoga jedinstva sa Svetim Ocem u Rimu, blagdan Katedre svetoga Petra. I upravo je znakovito da je toga dana tiskana prva hrvatska knjiga, jer time su glagoljaši pokazali da pripadaju zapadnom kršćanstvu, rimskoj Crkvi, ali i da čuvaju svoju posebnost, podrijetlo s istoka kršćanskoga svijeta odakle glagoljica i potječe. Time je glagoljica postala uistinu „katolička“, baština kršćanstva koja povezuje i nadilazi granice koje su postavili ljudi, društveni i geopolitički odnosi. A takvu, duhovnu vrijednost ima i danas.

Glagoljica – duhovna baština

Paleoslavistika[5] za sada prihvaća da je tvorac glagoljice sveti Konstantin Ćiril, koji je zajedno sa svojim bratom, svetim Metodom, na glagoljsko pismo i starocrkvenoslavenski jezik preveo biblijske i liturgijske knjige za potrebe inkulturacijske misije među Slavenima u Moravskoj[6] Prve riječi prevedene na starocrkvenoslavenski jezik bile su, prema svjedočanstvu Žitja Konstantina Ćirila, riječi Proslova Ivanova evanđelja: „Iskoni bê slovo“[7]. Slijedili su prijevodi drugih biblijskih knjiga potrebnih za redovitu molitvu, te liturgijske knjige potrebne za svakodnevno bogoslužje. Na taj je način glagoljica kao pismo i starocrkvenoslavenski jezik postao dio duhovne baštine kršćanstva, „sveto“ pismo i „sveti“ jezik namijenjen naviještanju Božje riječi i slavljenju sakramenata.

Tihim, gotovo neprimjetnim dolaskom na hrvatske prostore glagoljica postaje kulturna baština Hrvata, ali također i vrijedna duhovna baština koja je utkana u hrvatsku katoličku duhovnost preko svećenika glagoljaša koji su bili prevoditelji, pisari i priređivači glagoljskih rukopisa i tiskanih knjiga. O glagoljici kao duhovnoj baštini ne govori se u znanstvenim radovima, premda se radi o istraživanjima tekstova koje su glagoljski pisari i čitatelji držali svetima – jer potječu iz Svetoga pisma i bogoslužja Crkve i imaju takvu funkciju.

Kratki uvid u sačuvane spomenike pisane na glagoljici, bilo iz kanonskog razdoblja[8] ili iz vremena hrvatskoga glagoljaštva (dakle, od 12. stoljeća), daje nam zaključiti da su ti spomenici, koji su prevođeni s grčkog i latinskog jezika na starocrkvenoslavenski i crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije[9] imali svoju funkciju u Crkvi onoga vremena. Od euhologija (knjiga molitava istočne Crkve), psaltira, evangelijara do brevijara i misala – sve su to spomenici koji govore o življenoj vjeri i slavljenju Boga na svome jeziku. Glagoljska slova su, tako, dovodila vjernike k Slovu – Riječi Božjoj i k sakramentima Crkve.

Prijevodi biblijskih knjiga i bogoslužnih knjiga na starocrkvenoslavenski jezik otkrivaju njihove predloške. Dok prvotni prijevodi, oni svetih Konstantina Ćirila i Metoda, imaju predloške u grčkome jeziku i pripadaju istočnoj crkvenoj tradiciji, mlađi prijevodi, tj. oni s područja hrvatskoga glagoljaštva predloške nalaze u latinskom jeziku. Međutim, u glagoljaštvu ne postoji stroga granica koja određuje što je s „istoka“, a što sa „zapada“. U hrvatskoglagoljskim se misalima mogu naći i neke molitve iz istočne liturgijske tradicije, točnije prijepisi iz najstarijih prijevoda s grčkoga jezika na starocrkvenoslavenski jezik. Odjeci bizantske himnologije nalaze se u prijepisima uskrsnih sekvencija. Prijevodi svetopisamskih tekstova već se u 12. stoljeću[10] počinju prilagođavati Vulgati. Glagoljaška sfera postaje posrednik između latinskog zapada i grčkoga istoka[11]. Pa i u samoj tradiciji molitve Gospodnje, molitve Oče naš, nalazi se susret dviju tradicija: grčke i latinske, koji se u prijevodu tek malo razlikuju.

U prevođenju molitava rimskoga obreda hrvatski su se glagoljaši istaknuli kao vrsni teolozi, filolozi i liturgičari. Inače se za molitve koje svećenik moli na misi, a koje potječu iz ranokršćanske tradicije, zna reći da ih je teško prevesti s latinskog na druge – govorne jezike.[12] Međutim, glagoljaški su prevoditelji i pisari umješno prevodili teške latinske teološke izraze i činili ih jasnima svojim „glagoljaškim“ vjernicima, a pritom da u jasnoći nisu izgubili sakralnost latinskoga teksta ili pravovjernost teološkog izričaja. Briga za čistoću jezika i pritom za očuvanje pravovjernosti teološkom izričaju bila je nit vodilja glagoljašima u priređivanju bogoslužnih knjiga i prevođenju biblijskih tekstova.

Pored bogoslužnih i biblijskih tekstova, hrvatskoglagoljska književnost poznaje i druge književne vrste koje su bile u bliskom doticaju s Božjom riječi i bogoslužjem. Među mnogima se ističu prijevodi Marijinih mirakula, tj. legende o čudesima Blažene Djevice Marije, potom legende o svecima koji se pojavljuju u hrvatskoglagoljskim zbornicima, a koje su imale katehetsku ulogu. Crkvene pjesme, koje su dio bogate baštine glagoljaškoga pjevanja, svoje prve zapise imaju na glagoljici, poput poznate božićne pjesme U se vrime godišća, koja je zapisana u Prvome beramskom brevijaru, ili Svit se konča iz Pariške pjesmarice, ili Gospin plač iz Prvoga Klimantovićeva zbornika. Prve redovničke konstitucije napisane na hrvatskom tlu, Konstitucije Trećega samostanskog reda sv. Franje zapisane su u istome zborniku iz 1492. godine. Gotovo stoljeće ranije, benediktinci Rogovske opatije prevode na hrvatski crkvenoslavenski jezik Pravilo svetoga Benedikta. Teološki tekstovi, u izvorniku pisani latinskim ili talijanskim jezikom, također nalaze svoje prijevode na hrvatski crkvenoslavenski jezik. Pisani su glagoljskim pismom u nekoliko zbornika, od kojih se ističe Vinodolski zbornik s početka 15. stoljeća, koji sadrži prijevode liturgijskoga izlaganja Vilima Duranda, literaturu koja je bila temeljna u izobrazbi klera u srednjemu vijeku.[13]

Glagoljsko je pisarstvo „evoluiralo“ tijekom stoljeća svoje povijesti.[14] Pisari su bili filolozi i teolozi i umjetnici – iluminatori koji su svojim djelima pokazali da, pored poznavanja latinskoga ili talijanskoga ili grčkoga jezika, znaju pratiti „trendove“ pisarstva tadašnje europske uljudbe. Napisali su stotine stranica glagoljskoga teksta, prenosili su slovima Slovo Božje, nastavljajući djelo svojih učitelja, svetih Ćirila i Metoda. Ustuknuli su, kako su i došli na pozornicu naše kulture povijest – tiho, bez značajnih povijesnih događaja – dana 22. veljače 1483. godine.

Vita, vita, štampa naša gori gre!
Tako ja oću, da naša gori gre!
1482 miseca ijuna 26. dni.
To be pisano v grade Izule.
To pisa Juri, Žakan iz Roča,
Bog mu pomagai i vsem ki mu
dobro ote.

Ovim riječima ushita zapisa Žakan Jurij iz Roča radost na posljednjoj stranici Misala kneza Novaka,[15] radostan jer „gori“, (vjerojatno) u Veneciju, ide predložak za tisak prve hrvatske knjige, Misala po zakonu rimskoga dvora.[16] Nakon inkunabule Misala, slijedilo je vrijeme tiskane glagoljske knjige, koja je ponovno bila u službi Slova. Ali to je priča koja se nastavlja sve do 1927. kada je u Rimu tiskana posljednja knjiga s glagoljskim slovima i na hrvatskome crkvenoslavenskom jeziku, tzv. Vajsov misal.[17] Glagoljsko slovo je preživjelo, i kažu stručnjaci da je upravo glagoljsko slovo zaslužno da se danas u liturgiji Crkve možemo Bogu moliti na svom jeziku.

Poruka glagoljice nama danas

Iz ovog kratkog članaka u kojemu se zrcali duhovna baština glagoljice i glagoljaštva, iščitavam nekoliko poruka koje glagoljica nosi za naše vrijeme. Naime, moguće je artefakte povijesti koristiti kao vrijedan podsjetnik na prošla vremena ili čuvati kako kakvu amajliju koja će nas tu-i-tamo podsjetiti na vrjednote koje su u temeljima naše kulture, ali ćemo teže razumijevati poruku koju ti „artefakti“ imaju za sadašnji trenutak naše povijesti. A glagoljica ih – itekako – donosi.

Glagoljicu ćemo uvijek povezivati s filologijom.[18] Filologija jest znanstvena disciplina, ali pored toga upućuje nas na ljubav prema jeziku kojim govorimo, koji čitamo i kojim pišemo, tj. kojim komuniciramo svoju bit drugoj osobi. Glagoljica danas poziva da čuvamo čistoću hrvatskoga jezika u svojim mislima i komunikaciji (pisanoj i govorenoj) svojih misli drugima. Čistoća riječi, kakvu su imali glagoljaški pisci i prevoditelji, kao da nas obvezuje da nastavimo njihovim stopama, te da svoj jezik – kao temelj komunikacije – brižno čuvamo i obogaćujemo onim izrazima koji će nas dovoditi do smisla. Kao što je glagoljsko slovo dovodilo do Slova naše pretke, tako naše slovo treba biti odraz Slova Božjega.

Bogu se obraćati na svome jeziku povlastica je našega naroda od 13. stoljeća. Povlastica ujedno je i poveznica, jer glagoljaši od naroda koji su govorili latinskim jezikom preuzimaju najvrjednije od književnosti, bogoslužnu (liturgijsku) književnost. Time glagoljica zrcali i duhovnu vrijednost današnjih naroda Europe koji Boga slave na svome jeziku. Tu povlasticu kojom se dičimo, trebamo i dalje održati živom tako da budemo oni koji primaju najvrjednije, ono što dovodi do Boga i što Boga proslavlja po našemu govoru.

Glagoljica nas potiče na ekumenski dijalog i čini nas otvorenima prema drugima. Glagoljaški su pisari i prevoditelji čuvali baštinu istočne Crkve, ne gledajući na raskole koje je stvarala službena crkvena hijerarhija u njihovo vrijeme. Glagoljica i glagoljaštvo doista jest neprepoznati i nepriznati most između Istoka i Zapada, most preko kojega su prolazili oni kojima je bilo bitno Slovo, a ne slovo, stvarajući tako povezanost koja seže do naših dana. Vjerujem da bi ugledanje u svete Konstantina Ćirila i Metoda, kao i u njihovo djelo koje živi na našim prostorima, moglo biti prilika uspješnog ekumenskog dijaloga, kao i dijaloga s onima koji k nama dolaze težeći za Slovom, „koje je Bog“.

Oris glagoljaške duhovnosti, tj. glagoljice kao duhovne baštine mogao se prepoznati donedavno među nama. Nakon svetih Ćirila i Metoda, kneza Novaka Disislavića, žakna Kirina iz Senja, Gregorija Borislavića iz Modruša, Vida Omišljanina, Butka, Bartola Krbavca, žakna Luke iz Vrbnika, arhiđakona Tomasa iz Senja, Broza Kolunića, žakna Jurja, Blaža Baromića, popa Martinca iz 15. stoljeća, trećoredaca fra Šimuna Klimantovića i fra Stipana Belića suvremeni su glagoljaši bili sluga Božji Antun Mahnić, Josef Vajs, Leonard Tandarić, s. Agnezija Pantelić i mons. Mile Bogović. Zapravo oni koji su se brinuli da se od slova dođe do Slova. Nažalost, danas glagoljica gubi svoju duhovnu vrijednost i ostaje ures modnih kreacija, poslovnih logotipa, identitetskih oznaka na novčanicama, ostaje kao predmet na studijima kroatistike od Splita do Osijeka, ali nestaje s bogoslovnih fakulteta hrvatske, glagoljaške Crkve.

Povodom dana glagoljice i glagoljaštva, Staroslavenski institut organizira zoom predavanja: https://stin.hr/celebration/8723/

Centar za istraživanje glagoljaštva Sveučilišta u Zadru organizira konferenciju: http://cig.unizd.hr/obavijesti/view/pero-presa-zaslon-online-skup-u-povodu-dana-hrvatske-glagoljice-i-glagoljastva

 Tko želi znati više:

  1. http://virtualna.nsk.hr/glagoljica/
  2. https://glagoljica.hr/
  3. https://stin.hr/
  4. https://zci.stin.hr/

Kristijan Kuhar, znanstveni suradnik na Staroslavenskom institutu u Zagrebu. Diplomirao je teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao medievistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Suradnik je na dvama projektima Hrvatske zaklade za znanost i na Znanstvenom centru izvrsnosti za hrvatsko glagoljaštvo. U području znanstvenoga interesa je povijest glagoljaštva i povijest liturgije. Svećenik je Varaždinske biskupije.

[1] https://glagoljica.hr/?pr=transcript&id=20260&hash=2LRVS9eGna

[2] Vidi kod: Ana Šimić, Povijest se ponavlja: nekad i sad glagoljičkih natpisa, Hrvatski jezik: znanstveno-popularni časopis za kulturu hrvatskoga jezika, Vol. 5 No. 2, 2018., 30 – 34.

[3] https://www.bitno.net/kultura/procitajte-sve-o-misalu-kneza-novaka-kojega-je-predsjednik-milanovic-darovao-papi-franji/

[4] https://www.bitno.net/academicus/znanost/glagoljica-pismo-nastalo-zbog-evangelizacije-na-kojem-je-sacuvana-hrvatska-kulturna-i-duhovna-bastina/

[5] Znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem starocrkvenoslavenskoga jezika i kulture.

[6] Usp. Žitje sv. Ćirila, br. 14. u: Žitja Konstantina Ćirila i Metodija. Preveo i protumačio Josip Bratulić. Kršćanska sadašnjost, Zagreb. 1998.

[7] […] Filozof (Konstantin Ćiril, op.a.) se, po svom prvotnom običaju, dao na molitvu s drugim suradnicima. Uskoro mu se javi Bog, koji sluša molitve svojih slugu, i odmah sastavi pismena i poče pisati evanđeoske riječi: „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Bog bijaše Riječ, itd.“ Žitje sv. Ćirila, 14.

[8] “Poznato je da nam se nije sačuvao nijedan tekst iz vremena Solunske Braće (druga polovica IX. stoljeća). Najstariji tekstovi koji su pronađeni potječu iz X. ili XI. stoljeća, a smatra se da vjerno zrcale jezik prvotnih slavenskih, ćirilometodskih prijevoda. […] Zovemo ih zajedničkim imenom kanon staroslavenskih spisa […].“ Stjepan Damjanović, Slovo Iskona. Matica Hrvatska, Zagreb, 2002. 65.

[9] “Pod utjecajem različitih slavenskih jezika nastaju lokalne inačice crkvenoslavenskoga koje se zovu ‘redakcije’ ili ‘recenzije’. O broju redakcija ili ‘podredakcija’ među stručnjacima nema općega slaganja. Svi razlikuju barem šest redakcija: 1) makedonsko-bugarsku, 2) srpsku, 3) hrvatsku, 4) češku, 5) istočnoslavensku (rusku) i 6) rumunjsku.“ S. Gadžijeva, A. Kovačević, M. Mihaljević, S. Požar, J. Reinhart, M. Šimić, J. Vince. Hrvatski crkvenoslavenski jezik. Hrvatska sveučilišna naklada, Staroslavenski institut. Zagreb. 2014. 10.

[10] JohannesReinhart, Najstarije svjedočanstvo za utjecaj Vulgate na hrvatskoglagoljsku Bibliju. Slovo 39-40 (1990). 45 – 52

[11] Usp. Eduard Hercigonja, Glagoljaštvo i glagolizam u: Hrvatska i Europa. Rano doba hrvatske kulture, HAZU, Zagreb 2007., 382.

[12] Uvidom u današnji prijevod molitava koje se nalaze u misalu, može se zaključiti da su se prevoditelji vodili načelom „pjevnosti“, a ne toliko načelom očuvanja teološke i filološke pravovjernosti.

[13] Košćak, Silvio. 2020. Primjer književne vrste liturgijskog izlaganja u hrvatskoglagoljskom Vinodolskom zborniku (HAZU IIIa, 15): neobjavljeni licencijatski rad, Sveučilište u Zagrebu, Katolički bogoslovni fakultet: https://dabar.srce.hr/islandora/object/kbf%3A102

[14] Za one koji žele znati više upućujem na literaturu: Mateo Žagar, Uvod u glagoljsku paleografiju I., Institut za jezik i jezikovlje, Zagreb 2013.

[15] U tijeku je projekt Hrvatske zaklade za znanost koji se odvija na Staroslavenskom institutu, a temeljno istraživanje odnosi se na Misal kneza Novaka. Vidi: https://stin.hr/nomis/

[16] U kolofonu misala piše: Ljet Gospodnih 1483. miseca pervra dni 22. ti misali bišesvršeni.

[17] https://archive.org/details/rimski_misal_staroslavenski_1927

[18] Od grč. filia + logos = ljubav prema riječi