Nakon što smo se u prvom nastavku osvrnuli na prijedlog reforme poreza na dohodak, vrijeme je da postavimo pitanje o dohotku općenito: je li opravdano postojanje minimalne plaće – i kolika bi ona trebala biti? Treba li je regulirati država, sindikati – ili sve treba prepustiti tržišnim mehanizmima?

Ovaj složen i slojevit problem pokušat ćemo raščlaniti odgovorom na nekoliko važnih pitanja koja se često javljaju u raspravama o minimalnoj plaći i uputiti na neke od bitnih dokumenata Crkve u ovom području.

Može li rad biti plaćen isključivo prema kriteriju tržišne cijene?

Razmatranje rada moramo najprije započeti otkrivanjem izvora njegova dostojanstva. Katekizam nam govori da “(lj)udski rad proizlazi neposredno od osoba stvorenih na sliku Božju. Oni su pozvani produžiti, jedni s drugima i jedni za druge, djelo stvaranja, ovladavajući zemljom” (usp. Katekizam Katoličke Crkve, dalje: KKC 2427). Nadalje, “prvotna vrijednost rada stoji u samom čovjeku, koji mu je tvorac i namjenik. (…) Svakome mora biti omogućeno da u radu crpi sredstva za uzdržavanje života svoga i svojih i za služenje ljudskoj zajednici” (KKC 2428).

To ne znači da tržišna cijena rada za većinu radnika ne može zadovoljavati kriterij da omogućuje uzdržavanje njihovog života i života njihovih obitelji. No, isto tako je potrebno osigurati da, ako i postoji određena manjina čije bi uzdržavanje od plaće bilo ugroženo, dobiva takvu plaću koja će omogućiti dostojanstven život, u okviru mogućnosti društva. Upravo je, naime, nagrađivanje rada (…) „konkretan je put kojim su većini ljudi dostupna dobra namijenjena zajedničkoj upotrebi, bilo da je riječ o prirodnim ili o proizvedenim dobrima“ (Laborem Exercens, dalje: LE 19).

 Ne bismo li mogli visinu plaće jednostavno prepustiti dogovoru radnika i poslodavca?

Nikako. Kao prvo, nerijetko pregovaračka moć poslodavca i radnika nije jednaka, stoga nisu u ravnopravnom položaju. Učiteljstvo o ovom problemu kaže: “Pravedna plaća zakonit je plod rada. Uskraćivati je ili zadržavati može biti velika nepravda. Da se odredi pravična naknada, treba uzeti u obzir potrebe i ujedno prinose svakoga. ‘Uzimajući u obzir posao i proizvodnost svakoga, stanje poduzeća i opće dobro, rad mora biti tako nagrađen da se čovjeku i njegovima namaknu sredstva za dostojno materijalno, društveno, kulturno i duhovno življenje’. Sporazum između stranâ nije dostatan da se moralno opravda visina plaće” (KKC 2434).

Kada bi netko u Republici Hrvatskoj u današnjim, konkretnim okolnostima, pomislio da je u redu da svog radnika plati tisuću kuna mjesečno za obavljeni rad – to očito ne bi bilo dovoljno za minimalno uzdržavanje radnika, i samim time ne bi bilo pravedno.

Možda će tko upitati – pomalo cinično – zašto ne postaviti minimalac na 10.000 kuna ako je on čarobni štapić za rješenje svih problema? Takav bi potez, jasno, uzrokovao velik porast cijena unutar zemlje, mnoga bi poduzeća bankrotirala, povećale bi se rate kredita zbog pada vrijednosti kune, javili neredi jer bi se izjednačili svi s plaćom ispod 10.000 kuna što ne bi bilo pravedno – i to bi bio samo početak nevolja.

Zašto postojeća minimalna plaća ne uzrokuje slične poremećaje? Trenutno oko 70.000 radnika živi od minimalne plaće koja iznosi 3.120 kuna bruto[1], pa ne možemo reći kako ona uzrokuje velike poremećaje na tržištu rada (jer je zaposlenih samo u pravnim osobama sredinom 2016. bilo više od 1,1 milijun) ili povećava inflaciju (godišnja stopa inflacije je trenutno ispod 1%). Minimalna plaća ima ulogu štititi najslabije plaćene od umanjenja vrijednosti njihova rada.

No, je li to pravedno prema poslodavcima? Mogu li oni biti odgovorni za produktivnost radnika? Čini se da imamo novo pitanje…

Na kome je odgovornost za isplatu minimalne plaće?

Svaka plaća, a tako i minimalna, treba pravni okvir u kojem se uređuju uvjeti rada, poslodavca koji preuzima poduzetnički rizik, angažira resurse i isplaćuje nagradu te radnika koji svoj posao obavlja najbolje što zna. U tom smislu, najprije ćemo razmotriti ulogu poduzetnika i menadžmenta:

“Poduzetnici i upravitelji ne mogu voditi računa isključivo o ekonomskom cilju poduzeća, o kriterijima gospodarske djelotvornosti, o potrebama brige o ‘kapitalu’ kao o cjelokupnim proizvodnim sredstvima: njihova je točna dužnost također konkretno poštovanje ljudskog dostojanstva radnika koji rade u poduzeću. Radnici su ‘najdragocjeniji posjed tvrtke’” (Kompendij socijalnog nauka Crkve, dalje: Kompendij 344).

Ipak, to ne znači da je poslodavac jedini odgovoran za to da organizira rad na način da osigura dovoljnu produktivnost za osiguranje dostojanstvenih plaća i dovoljnu likvidnost da ih mogne isplatiti.

I državna vlast je odgovorna za osiguranje takvih okvira koji omogućuju tržišnu ravnopravnost i poduzetničke slobode:

“Temeljna zadaća države na gospodarskom polju jest da odredi pravni okvir koji je kadar uređivati gospodarske odnose, sa svrhom da ‘na taj način jamči izvorne uvjete slobodne ekonomije, koja pretpostavlja neku jednakost između strana, tako da nijedna od njih ne bude toliko moćnija od druge da bi je praktički mogla zarobiti’ (Kompendij 352).”

Ekonomisti će primijetiti da autor ovdje cilja na omogućavanje takvih okolnosti koji neobično podsjećaju na uvjete savršene konkurencije. Da, Katolička Crkva prepoznaje vrijednost u kvalitetama tržišne ekonomije – dokle god ona služi dostojanstvu čovjeka.

Ne valja zaboraviti ni važnost sindikata. Oni proizlaze iz samog prava udruživanja, odnosno prava oblikovanja saveza (usp. LE 20). I Papa Ivan Pavao II. je bio vrlo jasan o njihovoj ulozi:

“(D)ruštvo i država moraju osigurati platne razine koje odgovaraju uzdržavanju radnika i njegove obitelji uključujući, također, neku sposobnost štednje. To zahtjeva nemale napore da se radnicima pruže sve prikladnije spoznaje i sposobnosti, takve koje mogu učiniti njihov rad kvalificiranijim i produktivnijim; no zahtijevaju i trajan i maran nadzor i odgovarajuće zakonske mjere da se spriječe sramotne pojave iskorištavanja, u prvom redu, nemoćnijih radnika, useljenih ili marginalnih. Na tom sektoru odlučujuća je uloga sindikata, koji ugovaraju minimalne plaće i uvjete rada (Centesimus Annus, dalje: CA 20).” Primijetimo da svojevrsnu minimalnu plaću sindikati ugovaraju u svojim granama gospodarstva – kao što je to, primjerice, i školstvo, a to proizlazi iz činjenice da svaka profesija posjeduje svoju vlastitost. (usp. LE 20).

Na koncu, određenu odgovornost ima i sam radnik: za to da stalno obavlja svoj posao na najbolji mogući način, što je obveza koja proizlazi i iz sedme zapovijedi, ali i da se stalno obrazuje: “Sve raširenija potreba da se u tijeku života više puta promijeni radno mjesto odgojnom sustavu nalaže da pospješi raspoloživost osoba za posuvremenjenje i trajnu prekvalifikaciju (Kompendij, 290).” Odgovornost pritom nije samo na odgojnom sustavu, već i na samom pojedincu da se dodatno obrazuje i usavršava, bilo tokom razdoblja zaposlenja, ili tokom nezaposlenosti.

 Je li minimalna plaća najbolja zaštita dostojanstva radnika?

Minimalna plaća, sama za sebe, ne može osigurati pravednost plaća. Ako se radi o vrhunskom kirurgu s dvadeset godina iskustva, ni trostruku minimalnu plaću ne bismo mogli nazvati primjerenom njegovim sposobnostima. Minimalna plaća, dakle, osigurava samo da se dijelu najugroženijih radnika isplati egzistencijalni minimum. Zaštita dostojanstva radnika općenito, ne ovisi samo o plaći jer radnik ne želi samo primati plaću, već i raditi “za sebe”, na način da se uvažava njegova inicijativa (usp. LE 15).

Postoji potreba da se osmisle i ostvare gospodarsko-socijalni planovi koji mogu doprinijeti pravednijem društvu, što je snažan izazov, ali i poticajna obveza za sve gospodarske djelatnike i za sve poklonike ekonomskih znanosti (usp. Kompendij 333). Pravednost za radnika kao člana društva, stoga, zahtijeva suradnju svih aktera: nadležnih vlasti i agencija, znanstvenika, radničkih udruženja, poduzetnika i udruga poslodavaca te samih radnika. Zakoni i pravilnici mogu stvarati okruženje koje djeluje poticajno na ostvarenje pravednosti, ali isplata pravednih i dostojanstvenih plaća jednako ovisi i o ekonomskom okruženju, sposobnostima poslodavaca i menadžera da pronalaze profitabilne niše te sposobnostima i mogućnostima radnika da kvalitetno obavljaju svoj posao i unaprjeđuju svoje rezultate.

Na koncu, postoje i druga, važna pitanja koja uvelike određuju poštivanje dostojanstva radnika i njegove obitelji – jedno od njih je i pitanje rada nedjeljom. O argumentima „za“ i „protiv“ koje smo imali prilike čuti u javnosti reći ćemo nešto više u sljedećem eseju.

Mihovil Katić | Bitno.net


[1] Zapravo, ako ste direktor trgovačkog društva, minimalna plaća koju si morate isplaćivati jest 5.030,35 kuna bruto, čak i ako se radi o mikropoduzeću koje je tek otvoreno i u kojem ste jedini zaposleni. Je li to pravedno, prosudite sami.