Ovih dana došla mi je pod ruku knjiga koju sam dobio na poklon prošle godine odlazeći iz Rima i koju sam nakon prvog poglavlja poput mnogih drugih stavio na stranu za neka bolja vremena u kojoj će dan imati više sati za čitanje.

Autor knjige pod nazivom „Kršćanstvo pod istragom. Kako je stvoreno najbolje što nam civilizacija pruža“ je talijanski povjesničar Francesco Agnoli. Autor analizira društvene i civilizacijske uvjete u kojima se poruka Isusa iz Nazareta postepeno počela širiti te istražuje u čemu se sastoji novost koju kršćanstvo donosi kulturi u kojoj nastaje i raste. Mene je posebno zainteresiralo poglavlje „Kršćanstvo i žene“ u kojoj autor donosi mnoštvo argumenata koji pokazuju radikalnu novost kršćanskog pogleda na ženu u odnosu na položaj žena u ondašnjoj dominantnoj antičkoj kulturi.

Francesco Agnoli istražujući dostupne povijesne izvore iz kojih imamo uvid u društveno uređenje antičke civilizacije donosi mnoštvo argumenata koji pokazuju kako se kršćanska vizija žene sudarila s općeprihvaćenim poimanjem antičkog vremena po kojem žena nije jednaka muškarcu niti ima ista njegova prava što je vidljivo u gotovo svim odnosima u kojima se antička žena nalazila.

Korijen tog sudara svjetova jest naravno biblijska antropologija po kojoj Bog stvara čovjeka kao muškarca i ženu, posve jednake u svom dostojanstvu jedinih stvorenja koje je Bog želio za sebe na svoju sliku, odnosno sposobnih ući u odnos sa svojim Stvoriteljem.

Stvoreni čovjek nije samo muškarac ili žena, već muškarac i žena usmjereni jedan na drugoga. Čovjek je dakle biće odnosa, a temeljni odnos jest obostrana međusobna usmjerenost muškarca i žene zahvaljujući spolnoj komplementarnosti koja je također plod božanskog plana. Bog zapovijeda čovjeku, tj. Adamu i Evi zajedno: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite“ (Post 1,28), da podlože zemlju sebi. Muškarac i žena zajedno dobivaju zapovijed da upravljaju zemljom koju im Bog daje. Kada na sve ovo nadodamo i pogled na Isusov odnos prema ženama vidimo da biblijska objava nedvosmisleno govori o jednakom dostojanstvu muškarca i žene kao dva ravnopravna izraza jednog Božjeg nauma koji čovjeka stvara kao vrhunac remek-djela kreacije.

Kršćanstvo je jedina religija u povijesti čovječanstva, tvrdi Agnoli, koja ima jednak proces inicijacije za muškarce i žene, krštenje. Od samih početaka pripadanja zajednici kršćani ne prave razlike između muškog i ženskog spola. Činjenica da u Crkvi muškarci i žene imaju jednak način uključenja u zajednicu nije nipošto beznačajna. U antičkom Rimu, Grčkoj, Africi pa sve do Indije i Kine odnos prema novorođenčadi ženskog spola nije bio jednak kao prema djeci muškog spola. Infanticid (ubojstvo novorođenog djeteta) je bio vrlo raširen, a u većini su stradavala djeca ženskog spola. Tu izopačenu praksu, utemeljenu u poimanju da je muško dijete korisnije za obitelj i društvo, kršćanstvo odmah prokazuje kao nedopuštenu.

Možda najočitiji primjer u kojem se vidi razlika između kršćanske antropologije i drugih kultura toga vremena jest brak kao jedna (monogamija) i nerazrješiva zajednica.

Već iz čuvene Isusove evanđeoske zgode iz Mk 19,1-9 znademo da su i Židovi odstupili od izvornog božanskog nauma da muž i žena u braku postaju jedno nerazdvojivo tijelo.

Njihov upit Isusu: „Je li dopušteno otpustiti ženu s kojega god razloga?“, dolazi u kontekstu već ustaljene tradicije neravnopravnosti između muškarca i žene po kojoj je muž mogao napisati otpusno pismo i otpustiti ženu. Isus im odgovara: „Zbog tvrdoće srca vašega dopusti vam Mojsije otpustiti žene, ali od početka ne bijaše tako.“ Isus upućuje na početak ili pravi smisao bračnog sjedinjenja koje se događa između ravnopravnih osoba. Rimski zakon kažnjavao je samo preljubnice (muž je imao pravo ubiti ženu preljubnicu), dok preljubnici nisu bili izloženi kaznenom progonu niti moralnoj osudi. Isto tako u rimskim kućama je bilo uobičajeno da je muškarac uz ženu imao i više priležnica ili ropkinja koje su ponekad birale i same supruge kojima ta praksa nije predstavljala nešto nezamislivo. Tek će car Konstantin dokinuti pravo uzimanja priležnica. U takvom odnosu prema ženama rimski mladići su rasli od najranije mladosti i ne čudi da su prema ženskom spolu razvili funkcionalistički a ne personalistički odnos, koji je tipičan za kršćanstvo.

Za kršćanski moral preljub je čin koji narušava ne samo dostojanstvo supružnika već i odnos s Bogom koji je posvetio njihovo bračno sjedinjenje, te nema razlike tko ga je počinio. Preljubnik je teški grešnik koji treba obraćenje, pokoru i otpuštenje svoga grijeha ako se želi vratiti u život zajednice. To što je fizički jači ili neovisniji od svoje žene koju je povrijedio nevjerom ne mijenja stvari. Dapače, sve to može za njega postati samo otežavajuća okolnost.

Agnoli govori i o odnosu prema neplodnoj ženi koju je muž u svim antičkim kulturama mogao ostaviti ili pristupiti drugoj ženi radi osiguranja potomstva. U Rimu je postojala i poganska praksa poznata kao Lupercalia za vrijeme koje su goli muškarci bičevima od kozje kože udarali žene kako bi ih izliječili od neplodnosti. Kod kršćanskog poimanja braka sasvim je drugačije. Neplodnost u kršćanskom braku nema karakteristiku stigme niti ju neka od strana može smatrati kao dopuštenje za bračnu nevjeru.

Budući da se u antičkom svijetu neplodnost uglavnom vezala za ženu, promjena svijesti o neplodnosti koju donosi kršćanstvo zapravo je otkrivala dostojanstvo žene koja nije podređena mužu već mu je ravnopravna životna suputnica. U Rimu tog vremena prevladavalo je mišljenje da u slučaju silovanja odgovornost snosi i žena, poimanje koje je dovelo do fenomena promicanja samoubojstva žena žrtvi silovanja. Takav stav sveti Augustin odbacuje naučavajući da žena kod takvog čina bezosjećajnog nasilja može izgubiti tjelesni integritet, tj. djevičanstvo, ali ne i krepost čistoće. Drugim riječima samo je silovatelj počinio zločin i grijeh. Isto tako velika je razlika kako je antičko društvo prihvaćalo udovice te kako je to činila Crkva. Kršćani vode „bogoljubnu“ brigu o udovicama u svojim zajednicama (Jak 1,27) te naglašavaju njihovo pravo da se ponovno ne udaju. Stoga se u prvoj Crkvi i skupljao poseban milodar za udovice (i siročad) kako bi im se pomoglo da budu neovisne. U Antici udovice su smatrane viškom i teretom obitelji pokojnog supruga ili muške djece, a najčešće nemaju drugog izbora nego prihvatiti bilo kojeg muškaraca koji će ih htjeti oženiti i uzdržavati ih.

Iz navedenih povijesnih činjenica Francesco Agnoli zaključuje da se upravo pojavom i širenjem kršćanstva započinje proces oslobođenja žena od poganskog svjetonazora muške dominacije i nepravednog uređenja društvenih odnosa u kojima niti iz daleka nije bilo moguće govoriti o jednakom dostojanstvu žene i muškarca. Za kraj jedna zanimljivost.

Kao klasičar znam nabrojati mnoge poznate velikane, muškarce, iz vremena antike: Aleksandar Veliki, Marko Tulije Ciceron, Gaj Julije Cezar, Aristotel, Platon, Sokrat… nema kraja. Velikih žena iz tog razdoblja, čini mi se ne samo zbog svog neznanja, mogu nabrojati na prste dvije ruke. S pojavom kršćanstva javljaju se i one kojih se na tragu biblijskih žena na čelu s Blaženom Djevicom Marijom i danas spominjemo: sveta Helena, svete mučenice Tekla, Agata, Agneza, Cecilija, Lucija, carice Pulherija i Eudoksija…

Borna Puškarić | Bitno.net