Čini se da je gotovo zaboravljeno da je kampanju povezivanja Pape s Hitlerom pokrenuo Sovjetski Savez, vjerojatno u nadi da će neutralizirati utjecaj Vatikana u događajima poslije Drugoga svjetskog rata. Početkom 1944. Izvestija (službene partijske dnevne novine objavljivane u Moskvi) ustvrdile su da papa Pio XII. podržava nacistički režim. Odmah sutradan New York Times osuđuje taj članak kao zlobnu propagandu te žestoko potvrđuje Papino protivljenje svim oblicima tiranije. Ali Sovjeti nastavljaju te jedan od njihovih agenata uskoro objavljuje knjigu u kojoj tvrdi da je Vatikan potpisao tajni pakt s Hitlerom.1 To je bila očita krivotvorina te su je prihvatili samo partijaši i „profesionalni“ protukatolički pisci – kojih je u to doba bio iznenađujuć broj. Na sreću, sovjetska kampanja dezinformiranja zaglušena je izvanrednim općim pohvalama koje su Papi neposredno nakon Drugoga svjetskog rata uputili Židovi. Kao što su primijetili, Hitler je žestoko napadao Katoličku Crkvu, zatvorio sve katoličke škole te uhitio na tisuće svećenika i redovnica i poslao ih u Dachau i ostale logore smrti.2

Pošto je svijet saznao za užase nacističkih logora smrti, papu Pija XII. naširoko se hvalilo zbog žestokih i predanih napora za spašavanje židovskih života tijekom rata. Chaim Weizmann, koji će postati prvim predsjednikom Izraela, 1943. zapisao je: „Sveta Stolica pruža svoju moćnu pomoć gdje god može kako bi olakšala sudbinu mojih progonjenih suvjernika.“3 Moshe Sharett, koji će ubrzo postati prvi izraelski ministar vanjskih poslova pa potom sljedeći drugi premijer, susreo se s Papom posljednjih dana rata: „Rekao sam mu kako je moja prva dužnost zahvaliti mu, a preko njega i Katoličkoj Crkvi, u ime židovske javnosti za sve što su učinili u raznim zemljama kako bi spasili Židove.“4 Nakon Papine smrti 1958. godine Golda Meir, buduća premijerka Izraela, spomenula je njegov trud za europske Židove, nazivajući ga „velikim slugom mira“,5 jer je među tim naraštajem Izraelaca bilo dobro poznato da se papa Pio XII. osobno jako trudio zaštititi i skriti Židove od nacista.

Ali onda je počeo protukatolički revizionizam. Prva je bila drama naslovljena Namjesnik koju je napisao veliki njemački ljevičar Rolf Hochhuth. U njoj se papu Pija XII. prikazuje kao antisemita koji je u potpunosti ravnodušan prema Holokaustu. Nakon što se 1963. počela prikazivati u Berlinu, drama Namjesnik počela se prikazivati i u Londonu kasnije te godine, a na Broadwayu je debitirala u veljači 1964. Na kraju je prevedena na više od dvadeset jezika, pretvorena u film 2002. (naslovljen Amen) te je ponovno oživljena u Londonu 2006. Kazališni kritičari za veće dnevne novine i u Britaniji i u SAD-u hvalili su predstavu,6 a Susan Sontag bila je predvodnica njujorških intelektualaca: „Namjesnik naglašava, a to je kontroverzni dio predstave, jake argumente za upletenost njemačke Katoličke Crkve i pape Pija XII. Uvjerena sam da su ti argumenti istiniti i dobro postavljeni… A povijesna i moralna važnost ove teške istine u današnje se vrijeme ne može precijeniti.“7

Bez obzira na to kvalificirani povjesničari odbili su Namjesnika. Pišući s Cambridgea Eamon Duffy posvjedočio je kako se pregledom svih relevantnih dokumenata „odlučno ustanovljuje neistinitost bitnih Hochhuthovih navoda“.8 Istaknuti Židovi su se složili. Joseph L. Lichten iz Lige protiv klevete objavio je razarajuće opovrgavanje Namjesnika i njegovih štovatelja. Isto je učinio i izraelski diplomat Pinchas Lapide koji je posvjedočio da je papa Pio XII. „posredovao u spašavanju najmanje sedamsto tisuća, ali vjerojatno oko osamsto šezdeset tisuća Židova od sigurne smrti u nacističkim rukama“.9 Te tvrdnje, i tvrdnje ostalih koji su izvještavali o Papinim naporima da spasi Židove, potvrdili su mnogi drugi s dubokim znanjem o Holokaustu.

U tomu se trenutku činilo da su napadi na Papu kao nacističkoga suradnika okončani, iako se povremena buka i dalje mogla čuti u ekstremno lijevim krugovima. No prije nekoliko godina sve je nanovo počelo bujicom novih knjiga. Iako su te knjige pokazivale silno neznanje, kao i pogodovanje vlastitim nazorima, većinom su dobile jako pozitivne recenzije u popularnomu tisku i prodavale su se jako dobro, čime su poticale i opravdavale veliku količinu „upućenoga“ antikatolicizma. A kao što se često događa, mnogi kvalificirani povjesničari napisali su nemilosrdne recenzije koje otkrivaju iznimnu pristranost i znanstvenu nesposobnost tih autora,10 ali te recenzije nisu imale širok doseg.

Prvi veći prodor u tomu novom napadu bila je knjiga Johna Cornwella Hitler’s Pope: The Secret History of Pius XII (Hitlerov papa: tajna povijest Pija XII.) (1999.). Glavna hipoteza bila je da je papa Pio XII. sklopio dogovor koji je pomogao nacistima da preuzmu Njemačku, čime je osudio europske Židove na logore smrti. U skladu s tom hipotezom čini se da fotografija na omotu knjige prikazuje budućega papu Pija XII. kako posjećuje nacističku središnjicu. Međutim, slika ga zapravo prikazuje kako odlazi s prijama za predsjednika Weimarske Republike 1927.11 Papa nikada nije upoznao Hitlera, a iz Njemačke je otišao 1929., puno prije nego što su nacisti došli na vlast. Ostatak knjige sastoji se većinom od sličnih iskrivljenja i netočnih prikaza.

Knjiga Hitlerov papa prodavala se jako dobro, uspevši se na četrnaesto mjesto popisa najprodavanijih publicističkih knjiga New York Timesa, a o njoj je emitiran i produženi, povoljan izvještaj u televizijskoj emisiji 60 minuta. To da je autor propali katolički sjemeništarac uzelo se kao dokaz da nije protukatolički motiviran. No to zanemaruje činjenicu da je Cornwell sebe opisao kao „otpaloga katolika“.12 Također se zanemaruju daljnji dokazi da su Cornwellove tvrdnje po kojima je pregledavao tajne dokumente u Vatikanskoj knjižnici lažne.13 Konačno, i najvažnije, kao i većina novih pokušaja da se poveže Papu s Hitlerom, i Cornwellova knjiga dio je naporâ otuđenih katolika da se Crkvu pogura u veoma liberalnu smjeru. Kao što to objašnjava rabin David G. Dalin: „Holokaust je jednostavno najveća palica dostupna liberalnim katolicima protiv tradicionalnih katolika u njihovu pokušaju da snažno udare na papinstvo i time smrskaju tradicionalno katoličko učenje… [Te] polemike… otpalih ili ljutih liberalnih katolika zlorabe tragediju židovskoga naroda tijekom Holokausta kako bi poduprli vlastiti politički program.“14

Taj opis primjenjiv je u istoj mjeri na Jamesa Carrolla, autora knjige Constantine’s Sword: The Church and the Jews – A History (Konstantinov mač: povijest odnosa Crkve i Židova) (2001.). Carroll je romanopisac i bivši svećenik pa su tu knjigu, koja tvrdi da je sama priča o Kristu temelj nepopustljiva kršćanskoga antisemitizma, oblikovala oba njegova identiteta. „Auschwitz je vrhunac priče koja počinje na Golgoti… Kada ga se sagleda u uzročnomu nizu, Auschwitz otkriva da mržnja Židova nije bila usputna anomalija, nego središnji čin kršćanske povijesti… Mržnja prema Židovima postala je smrtonosna jer se od nje učinila svetinja.“15 Nakon toga Carroll posvećuje stotine stranica iskrivljenu pregledu srednjovjekovne građe koju smo već pokrili u ovomu poglavlju i izletima u teologiju: odbacuje uskrsnuće kao štetnu besmislicu, izmišljenu mnogo poslije stvarnih činjenica i iznosi prijedlog po kojemu kršćani mogu prevladati svoj antisemitizam samo ako odbace zamisao o Isusovu božanstvu. Knjiga je nabijena i Carrollovim opsesivnim osvrtima na njegov privatni život (kako je njegova majka od njega napravila svećenika) i svoje sklonosti (voli Boba Dylana). Napokon, nakon 495 stranica Carrollova knjiga stiže do rasprave o papi Piju XII. i Hitleru, samo da bi se zadovoljila nenadahnutim prežvakavanjem Cornwallova Hitlerova pape.

Carrollova se knjiga također jako dobro prodavala, dobila je iznimno pozitivne recenzije u popularnomu tisku, a jako su je hvalili i Garry Wills te Karen Armstrong. No pravi znanstvenici knjigu su prezreli. Protestantski povjesničar Robert Louis Wilken napomenuo je da, iako Carrollov podnaslov tvrdi da je knjiga povijesno djelo, ona to uopće nije jer je „potaknuta zlim teološkim namjerama“, a temeljena „gotovo u potpunosti na djelima drugih“.16

U sličnu su stilu knjige Garyja Willsa, Daniela Jonaha Goldhagena, Michaela Phayera i Davida Kertzera, ljutita prežvakavanja iste građe na isti neznanstven način. Napokon, postoji i Under His Very Windows: The Vatican and the Holocaust in Italy (Pod njegovim prozorom: Vatikan i Holokaust u Italiji) (2002.) autorice Susan Zuccotti. Autorica priznaje da ih je, kada su nacisti pokušali okupiti i prevesti Židove Italije, najmanje 85% preživjelo, a većina je bila skrivena po ženskim i muškim samostanima, crkvama i ostalim zgradama Katoličke Crkve, gdje su mnogi od njih ostali do dolaska savezničkih trupa. No, prema Zuccotti, to se radilo bez ohrabrenja Pija XII. koji je ostao nedirnut nevoljama Židova. Ona iznosi tu tvrdnju nasuprot svjedočanstvima mnogih redovnika i redovnica koji su rekli da je njihove čine potaknuo Papa; Zuccotti odbacuje ta svjedočanstva jer smatra da pokušavaju prikazati Papu u dobru svjetlu. Odbacila je i svjedočenja mnogih Židova u Papinu korist jer da su temeljena na „dobronamjernu neznanju“,71 a izabrala je i zanemariti dobro poznate činjenice, kao onu da je sam Papa koristio svoju ljetnu rezidenciju u Castel Gandolfu da bi sakrio tisuće Židova tijekom rata, opskrbljujući ih košer hranom i pretvarajući vlastiti stan u porodiljni odjel.

No cijela je istina kako je Eugenio Pacelli istupao protiv Hitlera i rasizma tijekom 30-ih godina, čak i prije nego što je postao papa Pio XII., a nastavio je to činiti i tijekom cijeloga rata. U ožujku 1935. poslao je otvoreno pismo biskupu Kölna u kojemu je naciste nazvao „lažnim prorocima s ponosom Lucifera“. Godine 1937., tijekom propovijedi u crkvi Notre Dame u Parizu, Njemačku je označio kao „plemenitu i moćnu naciju koju su loši pastiri odveli s pravoga puta u rasnu ideologiju“.18 Razmotrimo sljedeće naslove u New York Timesu:

  • 28. listopada 1939.: „Papa osudio diktatore, kršitelje sporazuma i rasizam“
  • 6. kolovoza 1942.: „Govori se da Papa moli za Židove određene za uklanjanje iz Francuske“
  • 27. kolovoza 1942.: „Vichy hvata Židove, papa Pio ignoriran.“ A 26. prosinca 1941. New York Times u uvodniku navodi: „Glas Pija XII. usamljeni je glas u tišini i tami koja obavija Europu ovoga Božića… U pozivanju na ‘stvarni novi poredak’ temeljen na ‘slobodi, pravdi i ljubavi’… Papa se postavio izravno nasuprot hitlerizmu.“

Ako je potrebno još dokaza, desetci istaknutih Židova istupili su kako bi zahvalili Papi za žestok napor kako bi spriječio Holokaust te za njegove osobne i relativno uspješne napore da spasi talijanske Židove. Iako se to ne spominje u novim napadima na Papu, Hitler je bio toliko ljut da je njemačko Ministarstvo propagande 1942. pustilo u optjecaj deset milijuna letaka koji papu Pija XII. opisuju kao „prožidovskoga Papu“,19 a sljedeće godine Hitler je pokušao i oteti Papu.20 Napokon, radijska poruka za Berlin iz sjedišta nacista u Rimu, poslana deset dana nakon pokušaja privođenja talijanskih Židova, koju su saveznici presreli 26. listopada 1943., glasi: „Vatikan je očito već dugo vremena pomagao mnogim Židovima da pobjegnu.“21

Zaključak

Poprilično je istinito da je Katolička Crkva stoljećima opraštala mnoštvo ružnih antisemitskih vjerovanja i sudjelovala u raznim oblicima diskriminacije nad Židovima (kao i protestanti kada su se pojavili). Ta neugodna činjenica čini uvjerljivima optužbe po kojima je Crkva također bila duboko umiješana u etnička čišćenja koja su počela u srednjemu vijeku, a svoj vrhunac doživjela u Holokaustu. Međutim, mnogo onoga što je uvjerljivo nije istinito, što je slučaj i u ovomu primjeru. Rimokatolička Crkva ima dugu i časnu tradiciju odvažna suprotstavljanja napadima na Židove. A papa Pio XII. u potpunosti je dostojan te tradicije.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Rodneyja Starka “Lažna svjedočanstva”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

1 Doino, 2004, 159.

2 Shirer, [1960] 1990, 234–235.

3 Prema Dalin, 2005, 100.

4 Marchione, 2002, 50.

5 Ibid., 117.

6 Kao što je citirano na naslovnici džepnoga izdanja Namjesnika, koje je izdao Johns Hopkins University Press 1997., „Izvanredno“, New Yorker; „Izuzetno“, San Francisco Chronicle; „Lako moguće najvažniji kršćanski dokument koji se razvio iz nedokučive tragedije Drugoga svjetskog rata“, Los Angeles Times.

7 Sontag, 1964, ponovno tiskano u Sontag, 2001, 128.

8 Duffy, 1997, 264.

9 Prema Dalin, 2005, 11.

10 Ovi znanstvenici uključuju: Roberta Louisa Wilkena, Owena Chadwicka, Michaela Novacka, Johna Lukasa, Michaela Burleigha, Heinza Hürtena, Josepha Bot-tuma, Russella Hittingera, Thomasa Brechenmachera, Williama D. Rubinsteina, Michala Marrusa, Eamona Duffyja i mnoge druge.

11 Doino, 2004, 169.

12 Rychlak, 2000.

13 Ibid., epilog

14 Dalin, 2005, 2–3.

15 Carroll, 2001, 22.

16 Wilken, 2001, 22.

17 Zuccotti, 2001, 301.

18 Dalin, 2005, 17.

19 Dalin, 2004, 18.

20 Kurzman, 2007.

21 National Archives and Records Administration, College Park, MD, CIA Select-ed Documents, 1941–47, box 4; kako je citirano u Doino, 2004, 162.