POVODOM OBLJETNICE SMRTI PRVOG HRVATSKOG PREDSJEDNIKA

Kako je Franjo Tuđman govorio u ulozi i mjestu Katoličke Crkve u povijesti i sadašnjosti Hrvatske

Povodom jučerašnje obljetnice smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana prenosimo tekst koji je kroatist, književni povjesničar i publicist dr. Vladimir Lončarević svojedobno objavio u Obnovljenom životu 2015, br. 1. Dr. Lončarević je svojedobno i surađivao kao savjetnik u Uredu predsjednika.

Foto: predsjednica.hr

Katolička Crkva (dalje u tekstu: Crkva) u Hrvata i njezino djelovanje u hrvatskom narodu tema je velika i duga koliko i hrvatska pisana povijest. Nećemo pogriješiti ako kažemo da su od svoga doseljenja u 7. stoljeću na današnji povijesni prostor Hrvati izgrađivali čvrste veze s Crkvom i stvorili uzajamnost koja je od početka poprimila obilježja posebnih odnosa. O tome slikovito govore mnoga vrela, a posebice značajno svjedočanstvo daje bizantski car Konstantin Porfirogenet u svom djelu „De administrando imperio“ (31) kada, spominjući hrvatskoga kneza Porgu (Porina; VII. st.), piše:

Ovi kršteni Hrvati ne vole izvan svoje zemlje s drugima zaratiti. Dobili su bo neko proroštvo i zakon od pape rimskoga[1], koji im je poslao za cara Heraklija svećenike, pa ih pokrstio. Ovi se Hrvati obrekom i hirografom zavjere svetomu Petru apostolu stalno i čvrsto da nigda ne će na tuđu zemlju poći i vojevati, nego će radije mirovati sa svima, koji tako htjet budu, primivši od istoga pape takav zakon: ako koji drugi narodi protiv zemlje tih Hrvata pođu i zarate, da pomogne Bog Hrvatom i s njima pristane i da im Petar, Kristov učenik, pomogne da pobijede.[2]

Spomenuti Porfirogenetov zapis, kao i povijesne činjenice, primjerice da je hrvatska kneževina pod knezom Branimirom godine 879. dobila tadašnje međunarodno priznanje od pape Ivana VIII., da su Hrvati u IX. stoljeću već započeli praksu službe liturgije na narodnom jeziku i pismu (glagoljica), a tu su povlasticu sačuvali do Drugoga vatikanskog sabora[3]; da se, kako je bio istaknuo papa Ivana Pavao II., „papa Ivan X. obratio… prvom hrvatskom kralju Tomislavu (910-930) nazvavši njegove podložnike ‘najposebnijim sinovima svete Rimske Crkve’…“, a „u doba otomanskog prodora u Europu, Lav X. je Hrvatima udijelio naslov: ‘Najčvršći štit i predziđe kršćanstva’ (Scutum saldissimum et antemurale christianitatis“[4] – sve je to u velikoj mjeri određivalo vrlo pozitivne odnose Hrvata prema Crkvi odnosno Svetoj Stolici do danas i oblikovalo svijest u narodu i u hrvatskim crkvenim i političkim elitama da hrvatski narod ima povijesnu ulogu povezanu s poslanjem Crkve i obranom kršćanstva odnosno katolicizma. Nakon crkvenog raskola ta se uloga zbog doticaja sa srpskim pravoslavljem proširuje na posredničku ulogu u prevladavanju posljedica shizme, što je od kraja XIX. st. poticano u sklopu crkvene „istočne politike“. A u našem je vremenu, osobito izborom poljskog kardinala Karola Wojtyle za papu, danas Svetog Ivana Pavla II, razvijen u hrvatskom narodu, ali i u intelektualnim elitama, pa i onima koje manje-više imaju otklon od kršćanstva i Crkve, osjećaj privrženosti Svetoj Stolici, koja je odigrala ključnu ulogu u međunarodnom priznanju Republike Hrvatske 15. siječnja 1992. Upravo je naime Sv. Stolica tada učinila presedan i 13. siječnja, dva dana prije država Europske zajednice, priznala neovisnost Hrvatske i Slovenije.

Tekst nastavlja ispod oglasa

1. TUĐMANOVA MISAO O CRKVI DO 1990.

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman baštinio je taj povijesni odnos.[5]

Njegov životni put u duhovnom smislu tipičan je put mnogih hrvatskih komunista koji su, iako u mladosti napustivši vjeru[6], ipak sačuvali svijest da su tradicijski izrasli u katoličkom duhovnom prostoru pa su neki od njih u kasnijim godinama svoga života ponovno pronalazili vrijednosti u duhovnoj baštini kršćanstva. Tuđman je te vrijednosti reafirmirao tijekom svoga disidentsko-oporbenog razdoblja.[7] Dakako, u žarištu njegova zanimanja bila je uloga Crkve s obzirom na politička pitanja, posebice pitanje nacionalne emancipacije „malih naroda“. Tako u svom kapitalnom djelu Velike ideje i mali narodi (1969), premda samo na jednom mjestu, izriče sud o povijesnoj ulozi Crkve u suvremenosti:

Nije na kraju nimalo slučajno što Katolička crkva, upravo u vrijeme kad je na osnovi svoga dugotrajnog povijesnog iskustva došla do spoznaje o nužnosti ideološke koegzistencije, zajedno s novim ideologijama ekumenske politike mudro provodi i nacionalizaciju svoje crkve, što bi nasuprot ateizmu građanskog univerzalizma i načelnom antireligionizmu socijalističkog integralizma imalo čuvati pa i jačati njezin utjecaj u nacionalnom i u univerzalnom životu.[8]

Spomenuti sud pokazuje da je pratio koncilske procese te da je o suvremenoj ulozi Crkve izrazio neupitno pozitivan stav.

Dakako, on je njezinu povijesnu ulogu prosuđivao prije svega kroz razmatranje novije povijesti hrvatskoga naroda.[9] Naime, počevši se početkom šezdesetih godina baviti analizom nacionalnog pitanja hrvatskoga naroda, posebno je pratio događaje vezane uz odnos između tadašnjeg komunističkog režima i Crkve u Hrvatskoj, naročito s obzirom na pitanja vezana za ulogu Crkve i nadbiskupa Alojzija Stepinca tijekom Drugoga svjetskoga rata na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Tomu je veći odlomak posvetio u knjizi Bespuća povijesnih zbiljnosti – tekstovima iz osamdesetih godina koje je mogao izdati tek 1990.[10] U tim člancima on prije svega brani Crkvu od napada srpskih historičara, napada koji su počinjali i završavali optužbom da je Crkva poticala progone Srba na području NDH. U tom kontekstu ističe pozitivnom povijesnu ulogu kardinala Stepinca u otporu „naci-fašizmu“, pa apostrofiranje Stepinca kao ustaše i fašista smatra namjernim i ničim utemeljenim ozlojeđivanjem hrvatskoga klera i katoličkog pučanstva.[11] Dapače, razobličujući razne konstrukcije nametanja krivnje Crkvi i Stepincu[12], a time i hrvatskom narodu, koji je u velikoj većini katolički, zbog stvarnih, a još više zbog preuveličanih žrtava rata i broja ubijenih Srba na području NDH, koje objektivna hrvatska i srpska historiografija nije prihvaćala ni prije 1990.[13], Tuđman na optužbu koja se često mogla čuti od komunista, naime da Crkva služi nenarodnim, pa i protunarodnim interesima „Vatikana“ odnosno „nazadnog klerikalizma“[14], pa je i samo prihvaćanje kršćanstva za europske narode bilo „zločin kulturnog genocida“ i „uništenje kulturnog identiteta“, odgovara:

A kako onda objasniti viši stupanj njihove nacionalne i univerzalne kulture? A u povijesnim dimenzijama nije li onda još veći genocid prisilno nametanje ideologijskog monizma (komunizma – prim. V. L.) narodima brojnih zemalja, kulturni identitet kojih je zasnovan na posve oprečnoj religijskoj potki?[15]

On dakle ulogu Crkve u kulturno-civilizacijskoj afirmaciji europskih naroda koji su tada bili pod komunističkim režimima, tako i hrvatskoga, gleda izrazito pozitivno.

Kasniji radovi pokazuju da je on ostao u tom uvjerenju. Tako u svom predavanju na Sveučilištu u Torontu 1987. ističe:

Važnu ulogu u duhovnom oblikovanju pa i održavanju hrvatskoga nacionalnog bića imala je Katolička crkva. Iako njoj u tom pogledu tijekom duge povijesti pripada stožerno mjesto[16], to nije bila smetnja da se jednakopravnom sastavnicom hrvatskoga naroda smatraju i pripadnici  muslimanske vjeroispovijedi, koji su u golemoj većini istog jezika i istog etničkog podrijetla.[17]

Ove napomene govore o tome da je Tuđman „odavno prepoznao politički i duhovni profil hrvatskoga naroda, koji je ne samo bio 80% katolički, nego je izgradio svoj identitet u okviru zapadnoeuropske civilizacije utemeljene na kršćanskom sustavu moralnih i etičkih vrednota“.[18]

2. POVIJESNA ULOGA CRKVE U GOVORIMA OD GODINE 1990.

Nakon što je 30. svibnja 1990. izabran za Predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, tada još u sklopu Jugoslavije, a 1992. i 1997. za predsjednika neovisne Republike Hrvatske – dužnost koju je obnašao gotovo do smrti[19] – dr. Franjo Tuđman više se puta u raznim prigodama kontekstualno ili tematski doticao povijesne uloge Crkve u hrvatskome narodu.[20]

 

2.1. Govor na Yaleu 1990.

Jedan od prvih i najvažnijih takvih govora zapravo je predavanje „Hrvatska u današnjoj Europi“, održano u SAD na sveučilištu Yaleu  22. rujna 1990, u sklopu kojega je naglasio:

Tekst nastavlja ispod oglasa

Prije više od trinaest stoljeća, Hrvati su bili prvi i jedni slavenski narod koji je iz dalekih euroazijskih ravnica dopro do obala toplog, Jadranskog mora, a time i do mediteranskog svijeta. Iako su teritorij između Drave i Dunava i Jadrana i na njemu sjeveroistočni dio obale zauzeli oružjem, na toj istoj obali napojili se klasičnom rimskom i judejsko-kršćanskom civilizacijom. Već 670-te godine Hrvati sklapaju ugovor o nenapadanju s rimskim Papom.  (isticanja V. L.) (…) Narednih stoljeća, Hrvatima, međutim, povijest nije bila osobito sklona. Stiješnjeni između većih i moćnijih susjeda: Venecije, Ugarske i Austrije, a potom Habsburškog i Otomanskog carstva Hrvati se nisu mogli širiti niti brojem niti teritorijem. Osakaćeni osmanlijskim osvajanjem s Istoka, jedino što je Hrvatima preostalo, bilo je ići u dubinu i visinu. (…) S imenom Isusa Krista na ustima Hrvati su stoljećima ginuli – ‘za krst časni i slobodu zlatnu’ – ali ne samo u interesu svoje domovine, već i zato da bi Europa i čitav Zapad mogli preživjeti i procvasti.

Napomenuvši zatim da su u svojoj borbi najčešće bili prepušteni sami sebi, ističe:

Obranom od otomanske najezde u Europu Hrvatska je zaslužila časni naziv ‘Antemurale Christianitatis’. A treba spomenuti da i onda kad su Turci osvojili Budimpeštu i njome vladali 145 godina, dospjevši do pod sam Beč, nikada nisu osvojili Zagreb. Hrvati su na Zapadu zbog toga i svoga junaštva postali najviše poznati kao nesmiljeni ratnici, ali ‘reliquiae reliquiarum’ svoga nekoć moćnoga kraljevstva oni su obranili i očuvali zapravo više knjigom i raspelom, nego što su uspjeli obraniti svoju zemlju mačem. Vođeni kršćanskim načelom bratstva među narodima, u svojoj novijoj povijesti Hrvati su bili zaokupljeni idejom o zajedništvu Južnih Slavena i obnavljanju jedinstva zapadnoga i istočnoga kršćanstva (u 17. stoljeću kanonik Juraj Križanić, u 19. stoljeću biskup Josip Juraj Strossmayer i drugi).[21]

Ovaj je govor važan jer su u njemu izrečene neke temeljne smjernice Tuđmanove misli o povijesnoj ulozi hrvatskoga naroda, usko vezanoj za njegov kršćanski karakter i povezanost s Crkvom: a) Hrvati su prvi slavenski narod koji prima baštinu grčko-rimske i judeo-kršćanske uljudbe; b) Hrvati ugovorno sa Sv. Stolicom iskazuju trajno opredjeljenje za mirotvorstvo i miroljubivost; c) Hrvati aktivno brane kršćansku Europu od osmanlijske najezde („antemurale christianitatis“ – uloga koja se poslije metaforizira u raznim prigodama); d) zahvaljujući prije svega vjeri i kulturi („raspelu“ i „knjizi“), očuvali su temelje svoje državnosti i e) vođeni kršćanskim načelom bratstva, Hrvati se zauzimaju za zajedništvo Južnih Slavena i obnavljanje  kršćanskoga jedinstva.

Zanimljivo je uočiti da Tuđman u ovom govoru, iako zna da pred sobom nema katoličko slušateljstvo, naglašeno ističe pozitivnu ulogu Crkve u hrvatskoj povijesti.

2.2. Govor u Vatikanu 1991.

Slične naglaske Tuđman je iskazao u svom govoru odnosno „Promemoriji“ prigodom audijencije kod Ivana Pavla II. 25. svibnja 1991. Bio je to njegov prvi posjet Vatikanu i prvi susret s Papom nakon provedenih demokratskih izbora u Hrvatskoj u travnju i svibnju 1990, a mjesec dana prije donošenja  „Deklaracije o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske“ 25. lipnja 1991.

Govoreći o povijesnom kontekstu svoga posjeta – slamanju komunizma i uvođenju demokracije u mnogim europskim zemljama te „reafirmacije naravnih humanih i kršćanskih vrednota“ – podsjeća na prije spomenute odnose između Hrvata i Sv. Stolice od Agatona do vremena osmanlijske najezde te ustvrđuje da su

hrvatske (su) katoličke crkvene strukture čuvale i razvijale zajedništvo hrvatskoga nacionalnog bića, i uz pomoć Vaših prethodnika. (…) Vjerna katoličkim izvorištima, a zbog svog geopolitičkog položaja…, Hrvatska se našla kao sažetak i navještaj one cjelovite Europe, za koju Vaša Svetost ističe da treba disati s oba plućna krila da bi Europa bila od Atlantika do Urala.

Ustvrdivši da je i u XX. st. povijest namijenila Hrvatskoj tešku zadaću otpora „ugrozi protukršćanskoga bezbožnoga istočnog komunizma“, ističe da je, vođena primjerom kardinala Stepinca, „časno položila svoj povijesni ispit, potvrdivši povijesno-misterijsku opstojnost katoličkoga jagelovićevskog pojasa od Baltika do Jadrana“. S tom povijesnom popudbinom Hrvatska se, ističe dalje, želi razvijati kao demokratska država i pluralno društvo. Podsjeća da se, nažalost, Hrvatsku i sada kleveće kao nekad kardinala Stepinca i otvoreno napada u pokušaju restauracije jednostranačkog strahovlašća i komunizma te da, braneći sebe, Hrvatska ponovno brani Europu od tih zala, zaključivši:

Uzdajući se u pravdoljubivost kršćanskoga i humanističkoga zapada, mi se kao i često u dosadašnjoj svojoj povijesti obraćamo Petrovoj Stolici, a posebno Vama… Očekujući Vaše razumijevanje i pomoć, mi Vam poput naših časnih prethodnika Branimira, Zvonimira i Stepinca, izražavamo svoju duboku odanost i zahvalnost.[22]

Tuđman dakle ovdje ulogu katoličkim izvorištima vjerne Hrvatske, kao dijela povijesno-misterijske opstojnosti katoličkoga jagelovićevskog pojasa od Baltika do Jadrana, prvenstveno vidi u projektu ujedinjenja Europe na temelju povratka njezinim  kršćanskim izvorima i u zadaći obrane demokracije i slobode, te, drugo, izražava očekivanje da će Sv. Stolica i u vremenu nove ugroze Hrvatske stati u njezinu obranu.

2.3. Govori u prigodi Papinih posjeta Hrvatskoj

Posebnu važnost imaju dakako Tuđmanovi govori koje je izrekao prigodom dvaju posjeta pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, 1994. i 1998.

U svom pozdravnom govoru prigodom prvog Papina posjeta 10. rujna 1994. u zagrebačkoj zračnoj luci Tuđman je snažno naglasio povezanost između Hrvata i Svete Stolice.

Sveti oče! Hrvati su jedan od najstarijih naroda današnje Europe. Oni su, u doba velike seobe naroda, u ova područja jugoistočne Europe, između Dunava i Jadrana, došli iz svoje pradomovine, ‘Bijele Hrvatske’, koja je bila na području Vašeg zavičaja u Poljskoj. Došavši ovamo, oni su ubrzo, još u VII. stoljeću prihvatili Kristovu vjeru i rimskog biskupa kao njegova namjesnika, postavši i ostavši za trajna vremena sastavnim dijelom izgradnje i obrane zapadne kršćanske uljudbe. Od samoga početka bivstvovanja hrvatskog naroda na ovome tlu, uloga Svete Stolice – kao vrhovnog autoriteta vjerske, a dugo vremena i međunarodne svjetovne vlasti – bila je od iznimne važnosti za njegov društveni, kulturni i državnopolitički razvitak. Pravi smisao ove činjenice može se dokučiti tek kad se ima na umu da je povijest hrvatskoga naroda, zbog geopolitičkog položaja, na razlučnici različitih civilizacija i imperijalnih presizanja, sve do sada, bila teška i tegobna borba za opstanak. Od osobite važnosti bile su veze i odnosi hrvatskih vladara sa Svetom Stolicom u doba nastajanja, izgradnje i obrane samosvojne hrvatske države.

Iznijevši važnije činjenice o kontaktima Hrvata s papama, on podsjeća i na to – ne treba zaboraviti tadašnji kontekst rata u Bosni i Hercegovini – da „bosanska kraljica Katarina g.1478. zavješta bosansko kraljevstvo Svetoj Stolici, ako se iz osmanlijskog zarobljeništva ne bi vratila njezina djeca“. Navodeći primjere kontakata hrvatskih velikaša i Dubrovačke Republike sa Sv. Stolicom, Tuđman naposljetku podsjeća na svoj prijam kod Svetog Oca 25. svibnja 1991[23], i na svoje tada iskazano uvjerenje

da očito ne može biti tek pukim slučajem, što je povijest namijenila Hrvatskoj osobitu zadaću, da se među prvima, nakon prevladavanja protukršćanske ideologije, vrati u krilo slobodnog svijeta i moralnim vrednotama kršćanske civilizacije.[24]

U spomenutu govoru, uz nekoliko već izraženih vidika odnosa hrvatskoga naroda i Hrvatske sa Sv. Stolicom odnosno Crkvom kroz povijesno-politički i vjerski-moralni zor, posebno naglasivši ulogu Ivana Pavla II.[25], odnosno Crkve u  međunarodnom priznanju Republike Hrvatske, Tuđman je izrazio uvjerenje da je povijest i sada, kao što je i prije, „namijenila Hrvatskoj osobitu zadaću“ povratka „moralnim vrednotama kršćanske civilizacije“, čime zapravo implicitno smatra da je Hrvatska i u suvremenosti ostala svojevrstan „štit i predziđe kršćanstva“, a Crkva je sa svoje strane ostala vjerna Agatonovu obećanju. Time je, s nekim novim naglascima, reafirmirao teze iz svoje vatikanske „Promemorije“ 1991.

Većinu do sada iskazanih naglasaka varirao je i u govorima prigodom drugoga Papina pohoda Hrvatskoj 2-4. listopada 1998. Tako u svom pozdravnom govoru 2. listopada ističe, uz ostalo, „posebno povijesno značenje radi beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca, mučenika Crkve i jednog od najvećih hrvatskih crkvenih velikodostojnika“ te zaokružuje svoje već izrečene stavove o njemu:

Kardinal Alojzije Stepinac bio je uzor duboke vjere i ljubavi prema čovjeku i nesebične predanosti svojoj Crkvi, a također i prema svome hrvatskom narodu. (…) Bio je pastir svoga naroda, čiji su životni ‘credo’ i odanost hrvatskom narodu najbolje sažimale njegove riječi da bi bio ‘ništarija’ da nije bio uz svoj narod koji se ‘plebiscitarno izjasnio za svoju državu’.[26] Stepinčevom beatifikacijom odaje se priznanje istini i njegovoj žrtvi pred poviješću, ali i sadašnjošću, jer sa scene još nisu nestale snage koje bi hrvatskom narodu, Katoličkoj crkvi i ovoj demokratskoj Hrvatskoj, željele nametnuti krivnju za fašističke grijehe i zločine, koje hrvatski narod i država osuđuju. Uzdizanjem prvog čovjeka Katoličke crkve u Hrvatskoj u razdoblju II. svjetskog rata na čast Oltara, znači ujedno priznanje svim žrtvama i mučenicima i fašističkog i komunističkog režima.

Naglasivši važnost predstojećeg Papina posjeta Splitu i Solinu, mjestima koja su imala „posebnu ulogu u pokrštenju Hrvata, utemeljenju Crkve i općenito u životu stare hrvatske države“, Tuđman naglašava da je Hrvatska, iako napadnuta unutarnjom srpskom pobunom i vojnom agresijom iz Srbije, uspješnom oslobađanju svog teritorija i mirnoj reintegraciji okupiranih područja na istoku države pristupila u duhu „kulture mira, koja podrazumijeva njegovanje snošljivosti i solidarnosti, i kršćanske potrebe pružanja ruke oprosta i svojim neprijateljima“ te ističe:

Hrvatski je narod mogao ostvariti svoj tisućljetni san o uskrsnuću samostalne hrvatske države u punom jedinstvu sa svojom Katoličkom crkvom. (…) Katolička vjera u Hrvata povijesno je duboka i postojana. Današnja vlast demokratske Hrvatske želi i nastoji izgrađivati sveukupni društveni i državni život na načelima kršćanske civilizacije. Upravo zato, neki od međunarodnih čimbenika vrše pritisak na nas, namećući nam obveze koje ne odgovaraju povijesnom trenutku, niti su s njima bile suočene druge zemlje, ne samo one koje su nakon raspada komunizma na putu uspostavljanja demokratskih sustava. (…) Osim toga hrvatska javnost doživljavala je taj neopravdan pritisak dijelom i zbog toga što nekima u svijetu nisu prihvatljive čvrste veze između Svete Stolice i Hrvatske. Uvjeren sam da ćemo vlastitim snagama, uz Božju pomoć[27], i razumijevanjem razboritih međunarodnih čimbenika, izdržati, kao i do sada, sve teškoće i sačuvati svoju vjeru, nacionalnu slobodu i uspostavljenu suverenost svoje demokratske države.[28]

Osim isticanja povijesnih činjenica, znakovito je to što je Tuđman naglasio da je uzrok nametanim obvezama i pritiscima kojima je izložena Hrvatska[29], uz ostalo, i težnja tadašnje vlasti u Hrvatskoj da javni život uređuje po kršćanskim načelima te zbog čvrstih veza između Hrvatske i Sv. Stolice, implicirajući izloženost Hrvatske istim protivnim silama kojima je povijesno izložena Crkva (usp. Mt 16, 18). Nedvojbeno, u njoj ima teologijskopovijesnih impulsa.

Posljednji govor vezan za Papine posjete Hrvatskoj Tuđman je održao u Splitu na ispraćaju Ivana Pavla II. 4. listopada 1998. Ponovno istaknuvši da je „uzdizanje mučenika i domoljuba, kardinala Alojzija Stepinca, na čast Oltara, na velebnoj svečanoj misi u Mariji Bistrici, izraz… Božje ljubavi i priznanja prema njemu, ali i prema hrvatskom narodu, nagrada za sve što je hrvatski narod zajedno s njim prošao u komunističkom paklu“, Tuđman beatifikaciju razumijeva kao „poticaj da ustrajemo na svom putu očuvanja slobodne Hrvatske u zajedništvu svih Hrvata s rimskim Kristovim namjesnikom“ te dodaje da ljubav hrvatskoga naroda prema Sv. Ocu „obvezuje i nadahnjuje hrvatsko državno-političko vodstvo i mene osobno, za nove poticaje u izgradnji i održanju već odličnih odnosa sa Svetom Stolicom i Crkvom u Hrvata, radi izgradnje hrvatskog društvenog života na načelima kršćanske civilizacije.“ [30]

2.4. Ostali govori

 

I u drugim prigodama na razne načine Tuđman se doticao povijesne uloge Crkve i kršćanstva u hrvatskoj povijesti i javnome životu.

2.4.1. Govor u prigodi dolaska „Vlaka mira“ 1997. u Vukovaru

U jednom od svojih stožernih političkih govora, onome u Vukovaru 8. lipnja 1997, prigodom dolaska „Vlaka mira“,  Tuđman je na samom početku, unatoč tome što su neki Srbi kamenovali vlak prilikom ulaska u Vukovar, istaknuo:

Možda ništa kao ova posljednja pjesma koju je otpjevala slavna hrvatska umjetnica, možda ništa tako ne govori kao Sveta Marija i dragi Bože, moli za sve nas, da budemo prije svega kršćani, da znamo praštati, da znamo ne samo moliti nego i stvarati novi život. Odmah na početku bih podsjetio – pobjednik koji ne zna praštati, taj sije klice novih razdora i budućih zala. A hrvatski narod to ne želi. Nije želio ni sve ono što smo ovdje pretrpili u Vukovaru i u čitavoj Hrvatskoj.[31]

2.4.2. Izvješće o stanju države i nacije 1998.

Dok je ovdje istaknuo ulogu kršćanstva u izgradnji mira i pomirenja, u svom „Izvješću o stanju države i nacije“ što ga je podnio u Hrvatskom državnom saboru 27. siječnja 1998.  istaknuo je ulogu kršćanstva u socijalnoj politici rekavši: „Ustavnu odredbu o Hrvatskoj kao socijalnoj državi temeljili smo na kršćanskom socijalnom nauku, na socijalnom nauku braće Radić, i pozitivnim gledištima hrvatske ljevice“.[32]

2.4.3. Govori na stranačkim skupovima

Više puta Tuđman je i kao predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), govorio o ulozi kršćanstva i Crkve u hrvatskoj povijesti. U svom uvodnom govoru na 2. sjednici Glavnog odbora HDZ-a 7. prosinca 1996. kratko, ali znakovito ističe da HDZ „svoj program i djelatnost zasniva na načelima kršćanske civilizacije“.[33]

U govoru na 1. sjednici Središnjeg odbora HDZ-a i zastupnika HDZ-a u Hrvatskom državnom saboru 7. prosinca 1998, osvrnuvši se na Papin posjet Hrvatskoj, kaže:

Što znači beatifikacija mučenika komunističkog režima kardinala Stepinca za hrvatsku Crkvu i hrvatski narod? Mislim da to u hrvatskoj javnosti još uvijek nije dovoljno ocijenjeno. To je događaj kojim je Sveti otac, Vatikan, na temelju svoga dvotisućljetnog iskustva stao na stranu hrvatske Crkve, hrvatskog naroda, nasuprot onim nastojanjima da se hrvatski narod i dalje okrivljuje za genocid, za fašizam itd. Nasuprot, dakle, tome da se održava krivnja nad čitavim hrvatskim narodom za sve ono što se zbivalo u Drugom svjetskom ratu, na tlu NDH-a, Sveti otac, Vatikan i katoličanstvo rekli su da kardinal Stepinac, kojega su komunističke vlasti osudile kao zločinca, ne samo da on nije bio zločinac, nego to nije bio ni čitav hrvatski narod. Za zločine su bili krivi oni koji su te zločine provodili, a ne čitav hrvatski narod, pa izjava kardinala Stepinca da bi bio ništarija, da nije osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je želio svoju neovisnost,  jest izraz povijesnog položaja hrvatskog naroda. Usput da kažem, kad sam na I. Općem saboru HDZ-a godine 1990. kazao da NDH nije bila samo fašistička tvorevina negoli i izraz težnje hrvatskog naroda za slobodom, tada nisam znao za tu Stepinčevu izjavu. Ali, u biti, ona je ista kao što je on rekao pred sudom.[34] Taj povijesni događaj beatifikacije kardinala Stepinca, posjeta Svetog oca i svih onih poruka koje nam je on dao prilikom svojega boravka jest prilog istini o hrvatskom narodu i ne samo istini o hrvatskom narodu u Drugom svjetskom radu nego i istini o današnjoj demokratskoj Hrvatskoj u kojoj je postignuta puna suglasnost hrvatske politike, većinske stranke HDZ-a i Katoličke crkve… U tom je smislu taj dolazak, taj čin, znak da Vatikan kao vrhovni moralni autoritet i Sveti otac daju važnost Hrvatskoj ne samo u odnosu na unutarnje hrvatske probleme negoli u odnosu na sukobljavanje kršćanske civilizacije i dekadentnih pojavnosti današnje civilizacije u cjelini.

Spomenuti su naglasci, iako u stranačkom kontekstu, temeljno u suglasju s naglascima u govorima izrečenim prigodom drugoga Papinog posjeta Hrvatskoj te iste godine.

U govoru mladeži HDZ-a na skupu „Pobjednička generacija“ u Zagreb 5. lipnja 1999. Tuđman je, u kontekstu potrebe ponavljanja istina o okolnostima i razlozima nastanka hrvatske države, istaknuo

Treba se prisjetiti na to kako, da bi se Katolička crkva održala, ona ponavlja svoje istine 2000 godina i ne treba im nekakvih novih teza da bi očuvali svoju strukturu, da bi očuvali vjeru čovjeka u Crkvu, da bi očuvali vjeru čovjekovu u opstojnost, u zajedništvo čovjeka i Boga, da bi očuvali ono što je u interesu ne samo Crkve negoli i hrvatskoga naroda.[35]

Iste godine na Glavnom odboru 26. lipnja 1999, u povodu desete obljetnice HDZ-a, opet ističe da „HDZ od svojeg programa pa sve do sada provodi politiku na načelima i iskustvu kršćanske civilizacije,  jer su se oni pokazali najvjerodostojnijim i najmoralnijim temeljem cjelokupne politike“ te još jednom, slično kao u govoru na oproštaju od Sv. Oca u Splitu, ističe ulogu Crkve i Ivana Pavla II. u priznanju i afirmaciji Hrvatske[36].

2.5. Govor u prigodi umirovljenja kardinala Franje Kuharića 1997.

Tuđman je u još nekoliko govora imao potrebu istaknuti čvrste veze između Hrvatske i Sv. Stolice i stožernu ulogu kršćanske vjere i Crkve u hrvatskoj povijesti. U svom govoru  crkvenim velikodostojnicima u prigodi umirovljenja nadbiskupa zagrebačkog kardinala Franje Kuharića 29. rujna 1997. istaknuo je to sljedećim riječima:

Samostalna, suverena i demokratska država Hrvatska je tu, na solidnim temeljima za njezinu budućnost. Zajednički smo je stvarali, zajednički joj se radovali; zajedno ćemo je izgrađivati na načelima kršćanske civilizacije, u njoj raditi, živjeti i umirati. Međutim moramo biti svjesni da smo trajno, ne samo pod snažnim jednostranim povećalom svjetske politike, već i izloženi kojekakvim neosnovanim pritiscima, te začudnom nerazumijevanju našeg stanja i htijenja, našeg puta u slobodu i demokraciju. Pritiskaju nas, ali ne mogu nas ni skršiti, ni skrenuti s našeg pravednog puta. Sude nas i osuđuju bez osnova ili zbog sporednosti. Promatraju, a ne vide, ako pak i vide ne priznaju ni ono što je najsvetije našem čovjeku i čitavom hrvatskom narodu. A sve to zato, što se ne želimo podrediti nekim novim okvirima, sličnim onima iz kakvih smo se jedva izbavili. Zato što želimo biti svoji i Božji, živjeti s drugima u miru i skladu, na osnovama međusobnog poštovanja i priznanja. (…) Kao državni poglavar ponavljam, i u ovoj prigodi, da ćemo u izgradnji naše mlade države ustrajati na visokim moralnim načelima. Vas, crkvene velikodostojnike, molim za potporu i suradnju u tim nastojanjima, a Njegovu Ekselenciju, nuncija Svete Stolice, da bude tumač tih naših htijenja pred svijetom. (…) Uvjeren sam da dijelim i Vaše mišljenje da je danas najpreča zadaća, sviju nas, rad na duhovnom i moralnom preporodu hrvatskog čovjeka i naroda, da bismo se što uspješnije odupirali svim zlima suvremene civilizacije, da bismo oblikovali zdravu duhovnu klimu i poticali ozračje dijaloga i ekumenizma na dobrobit svih ljudi u našoj Domovini, te suradnje i mira među narodima na ovim prostorima. Za takva htijenja i ostvarenja neka nam i dragi Bog dade snage i pomoći![37]

Znakovita je svakako njegova misao da neke svjetovne sile Hrvatsku žele „podrediti nekim novim okvirima, sličnim onima iz kakvih smo se jedva izbavili“ te ponovljena ocjena  da razni pritisci na Hrvatsku proizlaze iz činjenice da Hrvati žele biti „svoji i Božji“. Tuđman ovdje izričito naglašava da računa na pomoć Crkve radi moralne i socijalne preobrazbe hrvatskoga društva, zazvavši pri tome Božju pomoć.

2.6. Govor u prigodi otvorenja izložbe “Hrvati – kršćanstvo, kultura, umjetnost” u Vatikanu 1999.

Ovaj govor, izrečen tijekom službenog posjeta Sv. Stolici (i Talijanskoj Republici) 28.-29. listopada 1999, jedan je od posljednjih javnih istupa predsjednika Tuđmana i posljednji govor, te se „može smatrati svojevrsnom oporukom hrvatskomu narodu“.[38]

Koji su njegovi glavni naglasci? Istaknuvši važnost spomenute izložbe za predstavljanje hrvatske kulture kršćanskome zapadnom svijetu, Tuđman ponajprije ističe da je to „jedinstven … povod, uzvišeni su mjesto i vrijeme u kojem se događa: snažno nas prožima spoznaja o njihovu zajedničkom smislu u dugotrajnom povijesnom kretanju“. Podsjetivši ponovno na veze između rimskih prvosvećenika i hrvatskih srednjovjekovnih vladara, Tuđman naglašava da su tada bili „postavljeni temelji za izrastanje hrvatskoga naroda onakvog kakav je danas – nikad u sebe zatvoren, na razmeđu dviju europskih ekumena, dviju kultura i civilizacija, ujedno most i razdjelnica, ali uvijek unutar Zapada i nikada izvan njega“. Djela koja ova izložba prikazuje svjedočanstvo su nadahnuća, vjere i odanosti koja se rađala i razvijala u povijesnim europskim bdijenjima, u krvi i u ognju, u neprekinutoj borbi za opstojnost naroda i za pravo na vjerski i državni legitimitet. (…) Ovakva velebna izložba kojom se Hrvatska pokazuje svijetu ne samo da se održava u svom prirodnom ambijentu – Vatikanu, već je i kruna odličnih odnosa i razumijevanja koji povezuju Hrvatsku i Katoličku crkvu. (…) Mnogi još ne znaju, ili zaboravljaju, da je hrvatski narod jedan od najstarijih europskih naroda, da je od svih slavenskih naroda prvi primio kršćanstvo, da je stoljećima stajao na kormilu katoličanstva i svoje opstojnosti. Zaboravljaju da je, zajedno s drugim narodima, dao Europi dio svog identiteta i pridonio obrani kršćanstva (antemurale christianitatis) i razvitku današnje zapadne civilizacije. (…) Stoga ova izložba ima posebnu vrijednost. Simbolika njenog održavanja, u vrijeme prijelaza u novo tisućljeće, pruža nama Hrvatima iznimnu čast. Kada svijet obilježava taj događaj prigodnim manifestacijama i svetkovinama, a političari promišljaju i stvaraju novi međunarodni poredak, Hrvatska i Hrvati svjedoče o svojoj povijesti i navješćuju svoju budućnost. Kao što to pokazuje ova izložba, povijest dokazuje vjernost Hrvata moralnim načelima katoličke vjere i zakonima Crkve, a budućnost čvrsto jamči da će, u krvi stvorena hrvatska država, ne samo opstati već se i razvijati u zajednici s onim zemljama s kojima tvori i dijeli zajedničke civilizacijske vrednote.[39]

ZAKLJUČAK

Spomenuti govori, nadamo se, paradigmatski sržno ilustriraju najvažnije Tuđmanove poglede na povijesnu ulogu kršćanstva i Crkve u hrvatskome narodu.

Nedvojbeno je da je Tuđman, razvijajući tridesetak godina svoju političku misao o rješenju hrvatskoga nacionalnog pitanja, sve više uviđao da je povijest hrvatskoga naroda neodvojiva od stožerne vjerske, moralne, kulturne, uljudbene, pa i političke uloge Crkve u njoj. Postavši hrvatski predsjednik, Tuđman s godinama sve više ističe tu ulogu. Dok je prije zbog povijesnih, političkih, uljudbenih i kulturnih razloga branio Crkvu od različitih napada unutar jugoslavenskog komunističkog političkog miljea, prema kraju života sve je više razvijao uvjerenje da je pripadnost Hrvata kršćanstvu odnosno Crkvi conditio sine qua non nacionalnog opstanka i razvoja, ali i „znak protivljenja“ – uzrok raznim napadima na Hrvatsku, hrvatski narod, pa i na njega osobno – no da Hrvatska i u suvremenosti i budućnosti ima duhovno i politički ulogu „predziđa kršćanstva“, te da, unatoč žrtvama koje ta uloga iziskuje, treba da ostane privržena tom svom povijesnom opredjeljenju. U tome je smislu i na stranačkim skupovima HDZ-a isticao da se politika te stranke ima voditi na „načelima i iskustvu kršćanske civilizacije, jer su se oni pokazali najvjerodostojnijim i najmoralnijim temeljem cjelokupne politike“.[40]

Tuđmanova politička, ali i osobna duhovna privrženost kršćanstvu, a još više Crkvi kao ustanovi i zemaljskoga reda, to je naglašenije znakovita što se zna da tijekom desetogodišnjeg obnašanja predsjedničke dužnosti Tuđman nije bio lišen nesporazuma s Crkvom, pa i javnih kritika izrečenih od najviših autoriteta s obzirom na neke aspekte njegove politike prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini (kard. Kuharić) ili u socijalnim pitanjima (kard. Bozanić). Unatoč tomu, njegova privrženost Crkvi nije se smanjivala, nego je jačala, pa je on najzaslužniji za sklapanje četiriju međudržavnih ugovora sa Sv. Stolicom. Dapače, on se kao državnik nastavio oslanjati na Crkvu s uvjerenjem, kako je istaknuo u svom posljednjem govoru, „o njihovu zajedničkom smislu u dugotrajnom povijesnom kretanju“. A to je zapravo ona misao koju je izrazio 1984., nakon Nacionalnog euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici, kada je ustvrdio da su sudbine hrvatstva i katoličanstva nerazdvojive.[41]

Tako je, pošavši od obrane i isticanja povijesne uloge Crkve u hrvatskom narodu, Tuđman ispisao i svojevrsnu apologiju njezine univerzalne duhovne misije. Osjeća se kako je on u svojim posljednjim govorima na neki način zalazio i na područje teologije povijesti. Bio je to izraz ne samo intelektualnog povjesničarsko-političarskog zora i formalno-tradicijskog vjerničkog povratka Crkvi odnosno duhovnoj tradiciji svoga naroda nego i njegova osobnog životnog duhovnog puta. Taj svoj duhovni put posvjedočio je i hodočašćem u Mariju Bistricu 14. listopada 1999[42], i sakramentalno, kao „vjernik“ [43], kako je posvjedočio kardinal Franjo Kuharić na misi zadušnici u zagrebačkoj katedrali 13. prosinca 1999. U tim, posljednjim mjesecima i danima svoga života, ispunjenima ne samo tjelesnom patnjom nego i velikom brigom za budućnost Hrvatske, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman snažno je, državnički i ljudski, iskazao osvjedočenje i povjerenje u fundamentalnu važnost pripadnosti hrvatskoga naroda Katoličkoj crkvi te svoje uvjerenje da će „veze sa Stolicom svetoga Petra… biti od osobite duhovne koristi hrvatskomu narodu u njegovu budućem hodu s drugim ljudima u slobodnoj državi hrvatskoj“.[44]

Vladimir Lončarević | Bitno.net

 


 

[1] Tu se mišljenja povjesničara razlikuju. Neki misle da Porfirogenet misli na  papu Agatona (678. – 681), a drugi drže da je riječ o Ivanu IV. Dalmatincu (640. – 642.)

[2] A. Mijatović, Iz riznice hrvatske povijesti i kulture. Školska knjiga, Zagreb 2001, 25.

[3] „Već od IX. stoljeća u Hrvatskoj se bilježi jedinstvena pojava u cijelome rimokatoličkom svijetu, rimokatolička liturgija na narodnom jeziku s posebnim glagoljskim pismom. Unatoč raznim nesuglasicama i protivljenjima, Sveta Stolica odobrila je uporabu narodnog jezika u liturgiji tako da su sve do II. vatikanskog koncila Hrvati bili jedini rimokatolički narod koji nije morao za liturgijski jezik koristiti latinski.“ http://www.hbk.hr/?type=clanak&ID=1  20. 9. 2014.

[4] Iz govora pape Ivana Pavla II. na generalnoj audijenciji u Vatikanu 14. rujna 1994, nakon povratka s prvog posjeta Hrvatskoj 1994. http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=141&news_ID=135 20.9. 2014.

[5]  O Tuđmanovu odnosu prema katolicizmu i Katoličkoj crkvi pisalo je do sada publicistički i novinarski u raznim prigodama više autora (Z. Gavran, D. Hudelist, Ž. Kustić, I. Ugrin, Z. Vukman, V. Lončarević i dr.). Među stručnim radovima usp. J. Krišto,  Katolička crkva i katolicizam u djelu Franje Tuđmana. U: Dr. Franjo Tuđman u okviru hrvatske historiografije. Zbornik radova sa znanstvenog skupa u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu 10. i 11. prosinca 2009., Zagreb, 2011, 381-402. Članak je u tri dijela objavljen i na stranici: http://www.hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=20299:jure-krito-katolika-crkva-i-katolicizam-u-djelu-franje-tumana-iii&catid=28:povijesni-identitet&Itemid=112 ; M. Šunjić, Odnos dr. Franje Tuđmana prema Svetoj Stolici. U: Dr. Franjo Tuđman – vizije i postignuća. Rasprave za okruglim stolom uz drugu obljetnicu smrti prvoga hrvatskog predsjednika. Zagreb, 2002, 85-102.

[6] O razlozima Tuđmanova odmaka od vjere moguće je naći raznih interpretacija i svjedočanstava. U tome smislu sažetak je dao dr. Jure Krišto u spomenutu članku, gdje, uz ostalo, ističe: „Tuđman je u djetinjstvu vjerojatno bio izložen utjecajima katolicizma, barem u smislu ambijentalnoga življenja u katoličkom miljeu zagorskoga mjestanca Veliko Trgovišće. Čini se da mu je majka bila pobožna katolkinja koja je rado pohađala lokalnu crkvu. No majka mu je umrla kad mu je bilo samo 6 godina, a otac se na brzinu oženio Olgom koja je, čini se, više voljela muževljev vjerski indiferentizam, nego pobožnost svojih susjeda. Činjenica da mu je otac bio pristaša Stjepana Radića otvara mogućnost da je bio izložen i antiklerikalnoj retorici koja je obilovala u ‘seljačkom’ tisku i na stranačkim sijelima. No kao odrasliji dječarac Tuđman je bio izložen komunističkom pokretu i marksističkim idejama, osobito literarnom stvaralaštvu Miroslava Krleže, što je sve, očito, raspalilo njegov duh te jednako tako udaljavalo od interesa za katolicizam i za kršćansku vjeru općenito“, nav. čl., 388.

[7] „Kad je Tuđman upao u probleme s Partijom zbog historiografskih neslaganja bio je u životnoj dobi kad se propituje život i njegov smisao, kad se nesigurnost uvlači u mentalne i duševne zakutke, kad se traži sigurnije uporište, ali ujedno u dobi kad se širom otvara prostor slobode, kad se čovjek rado, često i s lakoćom, oslobađa obzira i starih lojalnosti. (…) Jednako tako ne treba čuditi da je s promjenom te životne paradigme, s tim intelektualnim obratom počeo također proces vraćanja katoličkim korijenima. Za Tuđmana je taj put, koliko se zna, bio vrlo dug i dovršio se možda na samrtnoj postelji, ali je gotovo nedvojbeno da ga je na tom putu vodilo (i jačalo) intelektualno propitivanje nekih uvriježenih mišljenja o vjeri, katolicizmu i Katoličkoj crkvi. Teško je, a to nije ni cilj ovoga rada, utvrditi kad je počelo Tuđmanovo približavanje religijskim temama, a potom i Katoličkoj crkvi. Gotovo se sa sigurnošću može tvrditi da se to podudaralo s njegovim iskustvom izopćenika i uznika. Poznato je da se koncem 70-ih počeo sastajati s nadbiskupom zagrebačkim Franjom Kuharićem na Kaptolu, s kojim je, čini se, bio oduševljen. Ne treba zaboraviti da je to uslijedilo nakon njegova prvoga suđenja, osude i boravka u zatvoru. Na profesionalnoj razini, Tuđman se sve više morao baviti Katoličkom crkvom, jer su neki bitni momenti novije hrvatske povijesti koje je tumačio drukčije od dirigirane historiografije i zbog čega je bio napadan, bili ujedno vezani za tumačenje uloge Katoličke crkve u njima.“ J. Krišto, nav. čl., 389-390.

[8] Cit. prema F. Tuđman, Povijesna sudba naroda. Izabrani tekstovi. Zagreb, 1996, 83.

[9] Usp. J. Krišto, nav. čl., 390-391.

[10] Usp.  Isto, 535-600.

[11] Usp. F. Tuđman, Misao hrvatske slobode od nacionalne ugroženosti do državne samostalnosti (fragmenti misli i pogleda). Izbor: I. Bekavac, Zagreb, 1997, 439- 441.

[12] Tuđman i tada aktualne crkvene događaje gleda u tom svjetlu, pa tako veliki Nacionalni euharistijski kongres u Mariji Bistrici 8. i 9. rujna 1984. doživljava kao svojevrstan politički odgovor na optužujuće srpske teze: „Mogli bismo zapravo zaključiti da je završna svečanost proslave trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata bila svojevrstan i nedvojbeno uvjerljiv odgovor hrvatskoga katoličanstva – uz punu suglasnost europskoga – na one čudovišne optužbe i teze što katoličanstvu zbog hrvatstva, a hrvatstvu zbog katoličanstva, udaraju žig iznimne povijesne krivnje pače genocidnosti.“ Bespuća povijesne zbiljnosti, 598.

[13] Najpoznatiji izvori su: B. Kočović, Žrtve drugog svetskog rata u Jugoslaviji. London, 1985; V. Žerjavić, Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu. Zagreb, 1989.

[14] Ta optužba vuče svoje podrijetlo iz liberalne ideološke misli u Hrvatskoj s kraja XIX. i početka XX. st. (informativno usp. Liberalizam i katolicizam u Hrvatskoj I i II. Split 1998. i 1999.) , a nakon dolaska komunista na vlast bila je jedan od razloga uhićenju nadbiskupa Stepinca, suđenju i osudi.

[15] Misao hrvatske slobode od nacionalne ugroženosti do državne samostalnosti, 442-443.

[16] Sva isticanja u citatima su moja.

[17] F. Tuđman, S vjerom u samostalnu Hrvatsku. Zagreb, 1995, 13. Govor je održan 19. lipnja 1987. Tuđman ovdje misli na većinski dio bosansko-hercegovačkih muslimana, čije hrvatsko etničko podrijetlo drži neupitnim  neovisno o tome kako se nacionalno izjašnjavaju.

[18] M. Šunjić, nav. čl., 87.

[19] Smrt ga je prekinula u pola drugoga mandata. Budući da je od 1. studenoga 1999. bolešću bio onemogućen u obavljanju predsjedničke dužnosti, Ustavni sud Republike Hrvatske, a na zahtjev Vlade Republike Hrvatske, utemeljen na odredbi članka 3., u vezi s člankom 2. stavkom 2. Ustavnog zakona o privremenoj spriječenosti Predsjednika Republike Hrvatske za obavljanje svojih dužnosti (»Narodne novine«, broj 123/99), na izvanrednoj je sjednici 26. studenog 1999. jednoglasno donio Odluku kojom se utvrđuje privremena spriječenost predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana da obavlja svoje dužnosti. Dužnost privremenog predsjednika, u skladu s člankom 97. Ustava Republike Hrvatske, bez posebne ceremonije i polaganja prisege, preuzeo je 26. studenoga 1999. predsjednik Hrvatskoga državnog sabora akademik Vlatko Pavletić.

[20] Popis njegovih govora i intervjua može se naći na nekoliko linkova:

http://www.tudjman.hr/

http://hr.wikisource.org/wiki/Istaknuti_govori_i_poslanice_Franje_Tu%C4%91mana

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/TUDJMAN%20GOVORI%20I%20INTERVJUI%201990.-1998/Tablica-Tudjman-intervjui.htm

http://free-zg.t-com.hr/zdeslav-milas/FT/ft-20.htm

 

 

[21] http://www.tudjman.hr/vijesti-blog/2013/6/21/predavanje-na-sveuilitu-yale-1990-godine 20. 9. 2014.

[22] Njegovoj Svetosti papi Ivanu Pavlu II. Promemorija. „MI list mladih“, 24/2000, 12, 9. Preneseno iz broja 6/1991.

[23] Tada još u svojstvu predsjednika Predsjedništva Republike Hrvatske.

[24] http://free-zg.t-com.hr/zdeslav-milas/FT/ft-20.htm 20. 9. 2014.

[25] Posebice ističe ulogu Ivana Pavla II. kad kaže: „Vi ste, Sveti oče, kao dosljedan zagovaratelj i neumoran prenositelj najviših kršćanskih moralnih načela, prvi ustali u zaštitu napadnutog hrvatskog naroda u njegovoj težnji da ostvari svoje pravo na slobodu i suverenost.“

[26] Tuđman je i kroz ove riječi o Stepincu izrazio svoje uvjerenje, istaknuto prvi puta javno 24. veljače 1990. u govoru na Prvom općem saboru Hrvatske demokratske zajednice, kojoj je bio predsjednik, da „NDH nije bila samo puka ‘kvislinška’ tvorba i ‘fašistički zločin’ već i izraz… političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom“, dakako, uz patronat „osovinskih sila“. Zbog te je izjave, iako je bio pripadnik partizanskog pokreta, bio često napadan.

[27] Ovdje se može napomenuti da je predsjednik Tuđman prvi puta u službenoj prigodi zazvao Božju pomoć pri polaganju predsjedničke prisege 12. kolovoza 1992. Naime tijekom izricanja prisege  neposredno je intervenirao u tekst prisege promijenivši dio teksta “na korist svih hrvatskih državljana” u  “na korist hrvatskog naroda i svih hrvatskih državljana” te je na kraju prisege dodao riječi “Tako mi Bog pomogao“. Hrvatski državni sabor je 27. lipnja 1997, neposredno nakon održanih predsjedničkih izbora 15. lipnja, usvojio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izboru Predsjednika Republike, kojim se u članku 4. mijenja članak 49. Zakona o izboru predsjednika Republike iz 1992. godine u pogledu teksta prisege, sukladno Tuđmanovim intervencijama.

[28] http://10.1.1.6/Zagreb2.Listopada1998 20. 9. 2014.

[29] To je bilo vrijeme kada je on već znao da se protiv njega i časnika Hrvatske vojske spremaju optužnice na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. O tome je otvoreno progovorio na sastanku s hrvatskim vojnim časnicima 14. prosinca 1998.

[30] http://10.1.1.6/Zagreb2.Listopada1998 20. 9. 2014. I u tom govoru posebno izražava hvalu Papi riječima: „…ime Karola Wojtyle, Pape Ivana Pavla II., ostaje zlatnim slovima upisano u povijesti kao čovjeka i Kristovog namjesnika koji je najviše pridonio naporima za mir i dobrobit čovječanstva. Hrvatima ste u najpresudnije vrijeme, pružili svesrdnu potporu u ostvarivanju njihovog višestoljetnog sna“, čime implicitno zaokružuje svoje uvjerenje o presudnoj ulozi rimskih prvosvećenika u hrvatskoj povijesti.

[31] http://predsjednik.hr/fgs.axd?t=16&id=34502&sp=900 20. 9. 2014.

[32] http://10.1.1.6/Zagreb2.Listopada1998 20. 9. 2014.

[33] http://hr.wikisource.org/wiki/ 20. 9. 2014.

[34] Usp. bilj. 26.

[35] http://free-zg.t-com.hr/zdeslav-milas/FT/ft-21.htm 20.9.2014.

[36] „…posebno cijenimo prijateljstvo Svetog oca, Svete Stolice koja je ipak najveća moralna snaga u današnjemu svijetu. Drugi posjet Svetog oca Hrvatskoj i beatifikacija kardinala Stepinca imaju veliko značenje za utiranje istine o hrvatskom narodu i u razdoblju Drugoga svjetskoga rata, za utiranje istine o Hrvatskoj u današnjemu svijetu, ali govori i o važnosti Hrvatske u današnjem međunarodnom položaju. Milijunsko mnoštvo koje je od Zagreba, Marije Bistrice do Splita, dočekalo Svetog oca i riječi i poruke što ih je Sveti otac uputio hrvatskom narodu, hrvatskoj vlasti, značile su mnogo. One obvezuju na to da nastavimo svoju politiku na temeljima kršćanske civilizacije i na to da budemo čimbenik mira u ovom dijelu Europe, ono što jesmo.“

[37] http://hr.wikisource.org/wiki/Istaknuti_govori_i_poslanice_Franje_Tu%C4%91mana 20. 9. 2014.

[38] J. Krišto, nav. čl., 399. Imao sam veliku čast, na osobnu Predsjednikovu želju, biti član hrvatskoga izaslanstva u spomenutoj prigodi. Bilo je, nažalost, očito da je Predsjednik već slab, malaksao, pa je posjet i skraćen za jedan dan, a neki su dijelovi programa otkazani. Ovo je prigoda spomenuti da je tada državni tajnik kardinal Angelo Sodano na svečanom ručku 28. 10. održao u povodu primljenog odličja Velereda kraljice Jelene s lentom i Danicom kratak govor, ali pun dubokog značenja, koji je nažalost u hrvatskoj javnosti ostao gotovo nezapažen:  „U ime svojih suradnika i u osobno ime, zahvaljujem Predsjedniku Republike Hrvatske na visokoj časti. Drago mi je što sada uz Kristov križ nosimo i križ Hrvatske. Ovo me odličje podsjeća na tisućljetnu povijest Vaše plemenite nacije. Imena kraljice Jelene, kralja Dmitra Zvonimira, kneza Branimira, svjedoci su vaše slavne prošlosti. U Rimu se često sjećamo natpisa koji se 313. g. ukazao kralju Konstantinu, po završetku progona kršćana i ostvarivanja slobode Crkve, tj. kada je na Nebu ugledao viziju, lik Krista s natpisom ‘U tome ćeš znaku pobijediti!’ (In hoc signo vinces!) Stoga, neka i Hrvatska nastavi u znaku Kristova križa potvrđivati svoj tisućljetni nacionalni i vjerski identitet. To je moja želja i želja mojih suradnika.“

[39] http://free-zg.t-com.hr/zdeslav-milas/FT/ft-20.htm   20. 9. 2014.

[40] U svom Statutu čl. 2., st.1., HDZ se određuje kao „narodna stranka koja okuplja sve slojeve hrvatskog naroda i drugih građana Hrvatske, čiji se program temelji na domoljublju, načelima demokracije i kršćanske civilizacije te drugim vrijednostima koje su u tradiciji hrvatskog naroda“. Može se podsjetiti na to da je Tuđman HDZ ustanovio kao stranku „pomirbe“ hrvatskoga naroda, odnosno na prihvaćanju hrvatskog državnog prava Ante Starčevića, mirotvorstva i socijalnog nauka Braće Radića te pozitivnih stečevina hrvatskoga antifašizma, da bi tek poslije tome nastojao dodati i kršćanski moralni i socijalni nauk, što nije išlo bez otpora te u toj nakani nije do kraja uspio. Usp. Marijan Šunjić, nav. čl., 90-93.

[41] Usp. bilj. 12.

[42] Kao svjedok toga događaja o tome sam pisao u članku „Bistrički hodočasnik“, Glasnik Srca Isusova i Marijina, 2011., br. 10, 26-27.

[43] Kuharić je zadušnicu služio kao posebni Papin izaslanik. Tom je prigodom posvjedočio: „Prvi predsjednik suvremene hrvatske države i njezin ustrajni graditelj, ne bez strpljenja, osporavanja i tjeskobe završio je svoj životni put i svoje poslanje. Četrdeset dana njegove teške bolesti u bolnici kao da je biblijski prolaz kroz pustinju. Otišao je sa ovoga svijeta pomazan sakramentom bolesničkom pomazanja. Kao vjernik, želio je već davno da i njegov brak bude utvrđen sakramentom.“ Kuharić ga dakle izrijekom naziva „vjernik“. Usp. http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=24308  20. 9. 2014. Osobno sam njegov duhovni povratak Crkvi doživio dva mjeseca prije, prigodom njegova osobnog i obiteljskog hodočašća u Nacionalno marijansko svetište u Mariji Bistrici te posjeta tamošnjem samostanu sestara bosonogih karmelićanki 14. listopada 1999. O tom usp. Bistrički hodočasnik, „Glasnik Srca Isusova i Marijina“, 2011, 10, 26-27.

[44] R. Perić, Tuđman je poticao hrvatske veze sa Svetom Stolicom.U:  Dr. Franjo Tuđman – vizije i postignuća, 105. O tome sam svoju prosudbu izrekao u nekrologu Zbogom, dragi Predsjedniče, „MI“, 23/1999, 12, prilog „Zbor“ 9/1999, 10(84), 1.


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 11. prosinca 2017.

Možda vam se svidi