U naše se vrijeme na dušu uglavnom gleda kao na vjersku izmišljotinu. Općenito se o njoj razmišlja kao o psihi. Većina smatra da je čovjek psihosomatski entitet: tijelo i psiha. Znanost se oslanja na taj pogrješan dualizam posljednjih 150 godina zahvaljujući psihologiji i psihoanalizi, otkriću nesvjesnoga i napretku humanističkih znanosti.

Vidjet ćemo da je čovjek tijelo i duša, da duša ima duhovnu dimenziju koju Sveto pismo naziva srcem ili duhom (srce i duh su dvije jednakovrijedne ili bliske stvarnosti 1).

Filozofski pristup

Polazeći od nekih tvrdnji možemo doći do racionalno utemeljenog shvaćanja ljudskoga bića:

1. Naše se tijelo stalno mijenja

Jasno je da čovjek nije isti u dobi od jedne godine i sa sedamdeset godina! Najmanje se mijenja lice, koje najbolje očituje nutrinu osobe. U biološkom smislu, tijekom našega života 500.000 stanica odumire i obnavlja se svake sekunde. Svakoga se dana u našemu tijelu izmijeni oko 50 milijardi stanica. Svake se godine izmijeni oko 98 % molekula i atoma našega tijela. To bi značilo da svake godine svojega zemaljskog života imamo „novo“ tijelo.

To znači da je naše tijelo, jedini vidljivi dio našega bića, u stalnoj transformaciji. Stalno se nalazi u nestabilnoj ravnoteži između dva suprotna procesa dezintegracije i integracije 2, sve dok se u smrti ne raspadne. Nitko ne zapaža tu stalnu promjenu.

2. Tijelo ne postoji bez duše

Ja sam uvijek ja, isti danas kao i jučer, kao i prije pet, deset ili sedamdeset godina. Što mi daje tu svijest da sam uvijek i posvuda ja? Odakle dolazi stalnost tijela koje se stalno mijenja? Što čuva jedinstvo i trajnost mojega tijela?

Mora postojati „nešto“!

To „nešto“, taj entitet koji je supstanca, koji prenosi informacije materiji od koje se sastoji živo tijelo, sve od Aristotela 3 nazivamo „dušom“, lat. anima. Neovisno o tome kako je nazivamo, dušu spoznajemo iskustvom. Ona nije fakultativna, nije neki vid duha, nije izmišljotina… pa ipak nije dokaziva, nedohvatna je za znanstveno istraživanje.

Ipak, iz iskustva, iz racionalne, logičke, provjerljive i obnovljive analize iskustvenih podataka, dakle na eksperimentalan način, znamo da postoji podrška za tijelo, kohezivna sila, cjeloživotna konstanta nekoga subjekta. Što je to ako ne duša? Duša je vlastita tijelu: kad ne bi bilo duše, ne bi bilo ni tijela.

Duša čini da je tijelo – tijelo, a ne tek nakupina atoma ili molekula. Claude Tresmontant kaže: „Tko bi ustvrdio suprotno, tko bi poricao postojanje duše, morao bi ustvrditi da nije ustrojen, usklađen, individualiziran biološki sustav nego samo nakupina, nakupina atoma. Nakupina atoma ne može dobiti Nobelovu nagradu!“

„Tijelo ne postoji i ne može postojati bez duše koja ga animira, informira – svi su ti izrazi sinonimi. Tijelo je informirana cjelina, a truplo neinformirano mnoštvo“, kako to kaže Tresmontant. 4

3. Duša je životni princip

Duša je, dakle, životna snaga, ona oživljuje i drži u skladu tijelo, po njoj čovjek postoji. Ona je fizički i psihički životni princip 5 koji individualizira živi organizam koji, zauzvrat, individualizira nju.

Paradoksalno je da duša – koja je osjetilima nevidljiva – cijeloga života ostaje uvijek ista, dok je tijelo – koje je vidljivo i koje se neprestano mijenja – „vanjština“ duše!

Možemo logično zaključiti da je duša ta po kojoj je tijelo živo tijelo, duša je život tijela. Duša nije pridodana tijelu, ona ga konstituira. Duša animira tijelo 6 i predstavlja živo jedinstvo elemenata od kojih je sačinjena. Duša i tijelo doista su jedno.

Dokaz: kad čovjek umre – što ostaje? Tijelo? Ne! Tijelo koje u sebi više nema taj formativni princip, tu snagu po kojoj živi – umire, propada, truli; ostaje materija od koje je sačinjeno, hrpa molekula, beživotna hrpa atoma koja se nepovratno raspada i postaje prah.

Materija nije živo biće. Samo organizam može biti živ, tijelo je živo, inače više nije tijelo nego privid tijela, iluzija tijela! Neživo tijelo više nije tijelo nego truplo, posmrtni ostatak, nešto posve drukčije!

4. Duša je sjedište osobnosti

U duši osoba postaje svjesna sebe kao subjekta koji snosi odgovornost za svoje čine, slobodan je u vršenju odabira i donošenju odluka te posjeduje sredstva da ih provodi. Ta sredstva su njegove sposobnosti (inteligencija, razbor, volja, sjećanje, mašta, osjećaji…). Voljom osoba prihvaća ili odbija, odlučuje. Inteligencijom razmišlja i deduktivno zaključuje. Osjećajnost je sjedište osjećaja, privlačnosti ili odbojnosti.

Jednom riječju – duša-psiha obuhvaća naravni život čovjeka. Duša je ja u svijesti koju čovjek ima o sebi te u vršenju svojih sposobnosti.7

5. Duša je duhovna

Svako živo biće jest duša ovisna o materiji za koju je vezana. Kod čovjeka duša je vezana uz njegovo tijelo, ali je njegova duša ujedno i duhovna, nematerijalna, sposobna za osoban odnos s Bogom.

Čovjek se ne svodi na materijalni svijet. Oduvijek predosjeća da nije samo materija. Čovjek je tajna. Po svojoj naravi u potrazi je za nečim drugim, nečim višim. Iz osobnoga iskustva dobro znamo da nismo tek cijev koja probavlja, pluća koja udišu i izdišu zrak, spol koji ima svoje zahtjeve, psiha koja se vodi svojim maštanjima. U nama živi težnja prema onome što je dobro, lijepo, istinito. Nema svjesnoga ljudskog bića koje ne traži smisao života, koje u sebi nema potrebu da bude ljubljeno i da ljubi, koje si ne postavlja pitanja o svojoj konačnosti.

Čovjek je, također od početka, homo religiosus… Povijest svjedoči da ne postoji civilizacija bez religije. Također nema civilizacije koja na ovaj ili onaj način nije vjerovala u besmrtnost duše. Ta je intuicija izvor čovjekove nade.

Ljudsko biće, dakle, posjeduje duhovnu dimenziju koja je prirođena njegovoj naravi. Njegova je duša duhovna. Tu duhovnu dušu možemo zvati srce ili duh, latinski spiritus, dah, grčki pneuma. Duša je srce-duh.

Srce-duh je transcendentalan duhovni princip koji se ne može svesti na stvari i snage ovoga svijeta. To je konstitutivni element duhovnoga života čovjeka. To je mjesto otvaranja prema božanskom, mjesto savjesti, spoznaje Boga. To je ona beskrajna točka u središtu osobe, mjesto darivanja, zajedništva, na kojemu možemo iskusiti Božju prisutnost i koje nam daje sposobnost da vjerujemo, molimo, klanjamo se, koje nije podređeno ni vremenu ni prostoru, koje nam omogućuje da budemo prisutni, te braća i sestre cijeloga ljudskog roda u vremenu i u prostoru.

Svako je srce pozvano postati hram Gospodnji.

6. Čovjek je vitalna i duhovna duša

Duša je temeljna dimenzija ljudskoga bića, vrhovna instanca koja ga razlikuje od svih drugih živih bića. Čovjek nije čisti duh, nego duhovna duša. Čovjek je duhovno psihosomatsko biće.8

Ljudska duša nije podložna organskoj smrti materijalnog ljudskog elementa: ona je besmrtna, ona čuva individualnost (i povijest) tijela u kojemu je prebivala. Ljudska duša ostaje duša svojega tijela.

7. Tijelo je duhovno

S obzirom na ono što smo rekli, moramo priznati da je tijelo također duhovno. Mi nemamo tijelo, mi jesmo naše tijelo. Naše je tijelo ljudsko tijelo, dakle duhovno tijelo. Ono je neodvojivo od našega ljudskog stanja. Tijelo, to smo mi. Tijelo je u čovjeku prva morfologija duha i njegovo trajno očitovanje.9

Pokojnika pokapamo iz poštovanja, te da sačuvamo uspomenu na njega, jer ostaje ljudsko tijelo za one koji su pokojnika poznavali i voljeli.

U konačnici, važno je upamtiti da je duša središnja, da joj život udahnjuje duh, „duhovna duša“ koja daje život (i duhovnost) tijelu odnosno „tjelesnoj duši“. Tijelo je živo i duhovno zahvaljujući duši koja je pak živa i duhovna zahvaljujući duhu. Ljudsko biće je supstancijalno jedno, tijelo, duša i duh, i te tri strukture međusobno utječu jedna na drugu.

Kršćanski pristup

Kršćanska antropologija o tomu ne kaže ništa više od toga. Čovjek nije nikakva heterogena mješavina, dijelom materijalan (tijelo, vanjština, ono što je vidljivo) i dijelom duhovan (duša, unutrašnjost, ono što je nevidljivo) – to bi bio dualistički, neoplatonistički koncept. Kršćanstvo je uvijek branilo fundamentalno, ontološko jedinstvo ljudske osobe koja se sastoji od tijela, duše i duha (same srži duše, „srca“), koji su supstancijalno sjedinjeni.

Katekizam Katoličke Crkve ne spominje „antropologiju“, nego razumijevanje ljudskoga bića u bitnom opisuje u stavku 6 koji govori o stvaranju čovjeka (napose br. 362 – 368) ovim riječima: „Biće u isti mah tjelesno i duhovno“. Duša je predstavljena kao „duhovni princip“ ljudskoga bića.

Duša je i „životvorni princip“ ljudskoga bića. Broj 363 KKC-a kaže: „Riječ duša u Svetom pismu često označuje ljudski život…“ (usp. Mt 16,25–26; Iv 15,13), a broj 367: „Katkad se pravi razlika između duše i duha. Tako sveti Pavao moli da se naše ‘cijelo biće – duh i duša i tijelo’ – sačuva besprijekornim za Dolazak Gospodina“10 (1 Sol 5,23). Ova distinkcija dobro pokazuje da je život svet jer ima udjela u duhovnome.

Broj 368 također jasno kaže: „Duhovna predaja Crkve naglašava i srce, u biblijskom smislu kao ‘dubinu bića’ (Jer 31,33), u kojoj se osoba odlučuje za ili protiv Boga“. U tom slučaju riječ srce ima isto značenje kao i duh i dopušta razlikovanje (bez odvajanja) vitalne duše.

Upozorimo da Youcat u člancima 56 – 63 (o ljudskome biću) kaže: „Za razliku od neživih stvari, biljaka i životinja, čovjek je osoba obdarena duhom“ (br. 58) i – što je vrlo važno zapamtiti – „duša čini da materijalno tijelo bude živo, ljudsko tijelo“ (br. 62).

Kršćanska vjera kaže da ćemo na kraju vremena uskrsnuti dušom i tijelom. Duša, koja će postati posve duhovna, utjelovit će se u „duhovnom tijelu“, „slavnom tijelu“, nepropadljivom, koje se razlikuje od našeg „propadljivog tijela“: naše materijalno tijelo, koje je već sada na više načina duhovno, tada će to biti u potpunosti. Kršćanska vjera na taj način ispovijeda nadu i vjeru koje idu mnogo dalje od pojma besmrtnosti duše.11

Iz ovoga jasno proizlazi da reinkarnacija i uskrsnuće nisu uskladivi. Oba vjerovanja daju prednost duhovnim stvarnostima i nošena su nadom ali, po riječima Bernarda Sesboüea, „reinkarnacija ne nudi spasenje tijela – po tome učenju tijelo je tek omot koji se može presvlačiti. Reinkarnacija podrazumijeva dualizam tijela i duše.“

Gornji tekst je izvadak iz knjige Patricka Theilliera “Kad mi je duša napustila tijelo”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Footnotes

  1. „Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa.“ (Ez 36,26)
  2. Neguentropija i entropija.
  3. Aristotel je grčki filozof (384. – 322. pr. Kr.), Platonov učenik i učitelj Aleksandra Velikog.
  4. Claude Tresmontant, Problèmes de notre temps, O.E.I.L., 1991.
  5. „Izraz princip, sinonim za uzrok, dolazi iz latinskoga principium, što znači: u početku, od početka, onaj koji djeluje prvi. Konačni princip, princip svih principa, uzrok svih uzroka je Biće koje postoji po sebi i iz kojega sve proizlazi. To vrhovno biće, taj apsolutno čisti duh možemo nazvati Bogom. Tako je već tisućljećima.“ (Dr. H. Gavignet, Il n’y a que deux jours, Tequi, 1981.).
  6. Toma Akvinski kaže: „forma tijela“.
  7. Ephrem Yon, L’homme selon l’Esprit, DDB, 1995.
  8. To nije slučaj kod životinja koje, kao živa bića, imaju animalnu dušu, ali ona ovisi samo o materiji za koju je vezana: dakle, smrtna je.
  9. Gustave Martelet SJ, L’au-delà retrouvé, Desclée, 1998.
  10. I dodaje da „to razlikovanje u dušu ne unosi nikakav dualizam“.
  11. Bernard Sesboüe, Croire, XIV, „La résurrection de Jésus“, Droguet & Ardent, 1999.