Dr. sc. Dean Slavić redoviti je profesor na Odsjeku za kroatistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Autor je više knjiga koje tematiziraju odnos Biblije i književnosti, kao što su Simboli i proroci: interpretacije biblijskoga interteksta (2011.) te Sveta knjiga i dva pjesnika: komparativna raščlamba božanskoga, ljudskoga, animalnoga, biljnoga i mineralnoga svijeta u pjesništvu T. S. Eliota i Nikole Šopa (2011.), no najobuhvatnija među njima nedvojbeno je Biblija kao književnost (2016.), koja na više od 700 stranica uspostavlja poveznice između svete knjige kršćanskih vjernika i književne umjetnosti.

Na pitanje koja je književna vrijednost Biblije, Slavić odgovara kako ima „malo upita koje je s jedne strane tako lako postaviti, a koji s druge strane zahtijevaju praktično neiscrpan odgovor“.

„Ima puno vrijednosti u Bibliji. Počnimo od savršenih, ali i inovativnih ostvaraja žanrova sage u pripovijestima o Abrahamu i Jakovu, onda legende i romanse u ciklusu o Mojsiju“, odgovara Slavić, navodeći kako je Knjiga o Jobu „s velikim upitima o teodiceji i prvorazrednim lažnim sretnim krajem“ ujedno „možda i početak kriminalističkoga žanra u svjetskoj književnosti“. Knjiga o Joni, tvrdi Slavić, „ima samo jednu zamjerku: predobro je napisana“, a autor „pokazuje upravo virtuoznu lakoću stvaranja“.

„Knjižica je kompendij jetka i poučna humora, puna je poveznica s drugim dijelovima Biblije koje katkada uljudno, ali pogođeno kritizira“, ističe Slavić. Evanđelja, nadalje, „čuvaju niz književnih vrijednosti u uporabi znakovite simetrije u Mateja“ te „naracije puta i uzročno-posljedičnih sveza u Luke“, dosežući vrijednosti u kojima „mogu uživati i o kojima mogu razmišljati i ateisti, a ne samo vjernici“.

„Humor i komika ni ovdje ne služe tek zabavi, nego i uče: sjetimo se samo onih koji misle da nije dobro liječiti u subotu, ali mirne duše pripremaju umorstvo na taj dan. Koliko samo suvremenih licemjera s užitkom zaboravlja na tu pouku, pa strpljivo gradi svoje karijere na izigravanju zakona, pravilnika i obične ljudske časti“, ističe Slavić.

Književnoumjetnička vrijednost Biblije ne iscrpljuje se samo u žanrovskoj mnogostrukosti, dodaje naš sugovornik. U Bibliji nalazimo „veliku galeriju izoštrenih likova“, poput „sangvinika Davida i Petra, flegmatika Josipa“, dok je „Pavao blizu kolericima, a napisao je možda i najljepšu pjesmu svih vremena, Himnu ljubavi“. Jedino što u lirici tome može stati uz bok od onoga što je pročitao, drži Slavić, Shakespeareov je Sonnet 66, koji „opet govori o ljubavi i smrti“.

Doslovno značenje i metaforika

„Biblija potajice uči i što je izravno, a što preneseno značenje. Kako sam negdje već rekao, kad Krist kaže za sebe da je on vrata, onda ne reklamira stolarski obrt svojega zemaljskoga oca, nego svojim primjerom pokazuje čovjeku put i pruža uzor“, dodaje Slavić, upozoravajući kako i za metaforiku postoji granica: „No, neke biblijske istine za vjernika nose i dokraja doslovno značenje: Krist se je rodio, umro je i uskrsnuo, to biva za kršćana puna istina“.

„No, svi biblijski likovi i sve pripovijesti bivaju za kršćane pročišćeni i uzvišeni u jednoj osobi, onoj koja sjedinjuje po Fryeu i cijeli poznati univerzum: Bog, čovjek, janje, stablo i hram očuvani su u Isusu Kristu.  Izvedeno je to posve naravno, bez velikih pretenzija, ali s moćnim i trajnim ostvarajima“, zaključuje Slavić, odgovarajući na pitanje je li Biblija – unutar koje očito postoji veliko žanrovsko bogatstvo – ujedno i žanrovski kompendij Zapada, riječima: „Da, Biblija je na neki način kanonizirala mnoge žanrove. Točno je da romansa na zapadu ima izvor i u Odiseji, kako ima i u Izlasku i u Otkrivenju. No, za vjernike će biblijski ostvaraji biti uvijek važnijima“.

Na upit što Bibliju legitimira kao istinitu ako podrobnije proučavanje njezine geneze otkriva brušenje teksta kroz više naraštaja i različite predaje, Slavić odgovara kako Biblija „izriče doslovne istine“, ali se služi i „prenesenim značenjima“. Književnost je, ističe naš sugovornik, tome slična: „Nije bitno jesu li se životinje na nekoj farmi pobunile protiv čovjeka i preuzele vlast, što je Orwellova parodija komunističke revolucije – bitna je nadčinjenična istina o rugobnu zlu koju roman izriče. U Bibliji ima niz primjera za prenesena značenja. Nije važno je li Jonu progutala riba, pa ni to je li on kao pripadnik mučenoga židovskoga naroda bio poslan neprijateljima u Ninivu da ih spasi – bitno je da knjiga tiho uči i o posljedicama nasilja, tvrdoglave neposlušnosti te o oprostu“.

„Valja imati na umu“, upozorava Slavić, „da je odnos Biblije i katekizama vrlo nalik odnosu književnoga teksta i teorije književnosti. Svaka se škola bori za što veći utjecaj svojega čitanja. Svi koji postupaju s tekstom pošteno, bez potrebe da sami sebe uzvise, a umjetninu strpaju u džep, ili stave u zapućak, pridonose razumijevanju umjetnosti riječi“.

Vjerodostojnost Biblije

Na pitanje kako se Bibliju – ako se sastoji od katkada izravno suprotstavljenih elemenata, poput dva različita izvješća o postanku – uopće može promatrati kao koherentnu cjelinu, Slavić odgovara: „Prije svega po središnjem liku Isusu Kristu, o tome sam prije govorio sa stajališta sažetka svih bitnih motiva i dijelova stvarnosti u njegovoj osobi. No, on biva i središnji dio ključne biblijske naracije, one o grijehu, muci i iskupljenju, te o dolasku, obavljenom poslu, i obećanju konačne sreće u novom dolasku. Naravno da je tu bitna i predanost cilju, pa i predanost ljudima koji to možda na prvi pogled i ne zaslužuju“.

Primjer dvostruka izvješća posljedica je više škola koje su stvarale Petoknjižje, pojašnjava Slavić. „Jedna drugu dopunjuju, pružaju novije, izoštrenije slike, svoja shvaćanja naravnih i nadnaravnih pojava. Ne vidim nevolja u tome, a odredbe početka i kraja određene predaje dale su niz kritičkih prosudbi“, dodaje i naglašava:

„Znate, sve što ne poznajemo katkad doživljavamo kao monolitnu i prijeteću pogibao ili kao suvišnost. Vjerujem da i oni koji Bibliju poznaju površno ili ju unaprijed odbijaju, u njoj vide nešto takvoga. Biblija međutim nije bunker napravljen od betona iz kojega se puca po svemu što misli drugačije. Ne, Biblija je niz živih osoba i niz škola koje razgovaraju međusobno, traže se i nadopunjuju. Jeremija kao prorok kritizira drugačiju svećeničku predaju, knjiga o Ruti svojim nadnacionalnim stavom kao da se suprotstavlja nekim dijelovima Ezre. Sjetimo se: najveći izraelski kralj David ima prabaku strankinju, Moapku. Samo, to je Moapka koja je dokazala vjernost izraelskomu narodu i tlu koje joj je dalo novi dom. Izgleda mi dosta poučno“.

„Vjerujem da su mnogi koji Bibliju čitaju i doživljavaju s predrasudama začuđeni kad dođu, ako uopće dođu, do 27 poglavlja knjige Brojeva i Selofhadovih kćeri“, nastavlja Slavić. „Tu čitamo kako je Jhvh, Bog Izraelov, kazao Mojsiju da kćerima dopusti naslijediti očevu zemlju, jer otac nije imao muških potomaka“. Oni koji ne vole Bibliju, dodaje Slavić, uvijek će pojedine njezine dijelove vaditi iz konteksta. „Glede cjelovitosti cijele Knjige, Biblija nalazi svoje jedinstvo upravo u stalnom odnosu između Boga i čovjeka. U Bibliji se sreću Bog koji je Bibliju nadahnuo i čovjek kojemu je Biblija namijenjena. Velika osnovna pripovijest o grijehu i o iskupljenju ne isključuje nikoga unaprijed“, zaključuje Slavić.

„Onima koji ustrajavaju na doslovnom značenju uvijek i svugdje teško je braniti niz biblijskih motiva u surječju činjenica koje je dokazala znanost. To vodi u vrstu fundamentalizma koji sve velike kršćanske vjeroispovijesti osuđuju. Granicu nije lako povući u svakom pojedinom primjeru, no i na tome valja ustrajati. Tamo gdje se ne možemo složiti u tumačenju, mi kršćani se moramo uvažavati. Jer je sve drugo kobno za obje strane u raspravi“, odgovara Slavić na pitanje u čemu griješe oni koji ustraju na sveprisutnosti doslovnog značenja u Bibliji, zaobilazeći važnost prenesenog značenja.

Na upit gdje povući granicu između doslovnog i prenesenog te proizlazi li cjelokupna raznorodnost kršćanstva jednostavno iz različitog pozicioniranja te granice, Slavić odgovara kako „nije samo čitanje u smislu doslovnosti i prenesenosti uzrokovalo raskole: izraz Filioque, koji govori da Duh Sveti proizlazi iz Oca i iz Sina dodan je na Zapadu Nicejskomu vjerovanju najkasnije u V. stoljeću. Ali, stoljećima prije 1054. djelovale su razlike između Istoka i Zapada u običajima i u poimanju vodstva Crkve. Točno je da možemo govoriti kako je prije iznesen problem povezan s Kristovom preegzistencijom, suživotom s Ocem prije utjelovljenja, pa onda možemo tražiti Krista u Starom zavjetu i tumačiti njegovu ulogu. Mislim kako je bitno da danas ne osuđujemo nikoga tko je istinu u tako teškim sferama tražio pošteno i bez želje da išta krivotvori“.

Iz razlika u postavljanju granice između doslovnog i prenesenog značenja, podsjeća Slavić, proizlaze i koncepti poput Čistilišta u različitim crkvama: „Ovdje možemo govoriti o raznim tumačenjima mjesta iz Mateja po kojem ima grijeha koji nije oprostiv ni na ovom ni na drugom svijetu. Ako dopustimo stanje duše nakon smrti, a prije konačnoga suda, stanje u kojem se grijeh čisti, onda je to Čistilište, no same te riječi u Bibliji doista nema. Zanimljiva je i izravnost pomoći s druga svijeta, što je prikazano u Drugoj knjizi Makabejskoj, koje uglavnom nema u Biblijama reformiranih kršćanskih crkvi.

„Meni je nešto drugo znatno bitnije od mogućih korijena raskola u različitim čitanjima svetopisamskih mjesta. Posljedice raskola naime pokazuju da je on djelo Sotonino, kako god da Sotonu shvatili“, dodaje Slavić. „Sramotno razaranje našega grada Zadra, onda i Carigrada 1204, zatim pad istoga grada pod Turke 1453., onda i pad Bosne pod Turke 1463. – sve su to posljedice kobne nesposobnosti kršćanskoga svijeta da shvati svoju ulogu. I, nesposobnosti Zapada da razumije svoju misiju. Povijest nam to nije oprostila, a posljedice su još i sada pred našim očima: dostatno je pogledati na kartu Republike Hrvatske“.

„Da je bilo više sluha za ono što je govorio Karlo V. – ne mislim da je u svemu bio savršen – ne bi bilo bolje samo za nas Hrvate i za našu Hrvatsku“, drži Slavić. „Točnije, za ono što smo od nje uz Božju pomoć i žrtvom hrvatskoga čovjeka u svim povijesnim nedaćama spasili“.

Biblija i mit

Na upit čine li mnogi paralelizmi „priče o junaku“ iz mnogobrojnih mitologija Bibliju i kršćanstvo nevjerodostojnima, odnosno kako sve Biblija tretira stariji mitološki tekstualni materijal, Slavić započinje preporukom djela Jamesa Pritcharda kao analitičara nezaobilaznog za promišljanje problematike uporabe starijih bliskoističnih tekstova u Bibliji.

„Bili ste na mojem kolegiju o Bibliji pa znate da je starozavjetni genij preuzeo stari babilonski mit o bogu Marduku koji je porazio morsku zmajicu Tijamat. Ona je bjesnila jer su bogovi ubili njezina pratitelja boga rijeke s imenom Apsu. Marduk ju je raspolovio poput školjke i napravio nebo i zemlju – zauzvrat je tražio prvenstvo među bogovima. Postanak je ovu nedvojbeno živopisnu, ali  i naivnu pripovijest elaborirao u tekst koji naginje znanstvenosti, s jednim jedinim Bogom koji stvara svijet bez borbe. Uz to na početku Biblije imate jasnu numeričku podjelu po danima. Djela takva Boga možemo racionalno tumačiti i lakše proučavati, to su govorili nobelovci, recimo kemičar Melvin Calvin“, odgovara Slavić i dodaje:

„Biblija se je tako počela kretati prema znanosti, a stari je politeizam preobražen u monoteizam. Mislim reći da je Biblija rabila stariji materijal, no na sebi svojstven način, koji je ispunjen prije svega jasnom snagom uređene imaginacije. Očekivati od Staroga zavjeta da bude pravi znanstveni tekst biva naivnim. Stari pisac približio nam je istine na svoj, slikovit, ali opet uređen način“.

Što se tiče „priče o junaku“, Slavić podsjeća kako je „pripovijest o Mojsiju bliska pripovijesti o Sargonu akadskomu, o čemu je pisao još Otto Rank“. Ali – upozorava Slavić – „kad god počnemo nešto pisati, moramo biti svjesni utjecaja svojega prostora i vremena te još više  moramo biti svjesni utjecaja žanra u kojem pišemo. To je jednostavno tako: Aragorn je nalik Odiseju, Harry Potter je nalik Aragornu jer su svi oni junaci romanse. Junak legende nikad ne će toliko gledati na svoju obitelj kako gleda na svoj narod – i tako je sa svim žanrovima, oni jednostavno ustanovljuju pravila i nose sličnosti. Ne mislim da te sličnosti umanjuju važnost pojedinoga djela, nego da neki pisci s više, a neki s manje svijesti pristupaju oblikovanju materijala iz stvarnosti, koji je redovito nekakav početak“.

Biblija obiluje, ističe često Slavić, igrama riječima: „Svi priručnici spominju da je zmija iz Postanka bila inteligentna, što je u hebrejskom arum, a ljudi su nakon grijeha shvatili da su goli, što biva arumim. Tako Adam i Eva nisu postali nalik Bogu, nego zmiji, ali na ponižavajući način. Usput, zmija je žudjela da bude na Božjem mjestu, htjela ga je oponašati na negativan način, tako bi rekao Girard“.

„Mudru aluziju pomoću paronomazije rabi Luka: izdajica Juda traži zgodnu prigodu da izda Krista, a zgodna je prigoda u grčkom izvorniku eukairian. Istodobno, Krist samoga sebe predaje za druge pa se zahvaljuje: euharistesas. Dvije su riječi slične po glasovima, a nose toliko različito značenje. Možete još toga naći u mojoj knjizi Biblija kao književnost“, dodaje Slavić, upozoravajući kako u knjigu nažalost nije ušla „igra iz 27. poglavlja Jobove knjige: veliki patnik kaže da mu je uskraćena pravda što je u izvorniku mišpati, no dok god ima u sebi života – nišmati – on ne će govoriti zla. Tako su pravda i život povezani i razdvojeni glasovima. Želio bih napraviti drugo izdanje svoje knjige, pa dodati nekoliko takvih mjesta“.

Na pitanje po čemu je, kako je to prepoznao Northrop Frye, Biblija komedija, Slavić odgovara: „Krist je pobjednik nad zlim nametljivcem, umirio je uz to Očevu srdžbu – koji se pri kraju pojavljuje kao dobrota koja sve rješava. Na samomu kraju dolazi do naznaka svadbe, stoga što  Jeruzalem silazi kao mlada spremna za ženidbu“.

„Mnogi se pitaju zašto Biblija nije romansa“, dodaje Slavić, sȃm nudeći odgovor: „Zato jer su u romansi protagonist i antagonist iste moći. Ništa se ne može staviti na istu razinu s Bogom, dopušteno je da se neki Bogu suprotstavljaju, no ne i da su mu ravni, po kršćanskoj teologiji naravno. U pravoj romansi biva drugačije, dapače je antagonist puno puta i moćniji, sjetite se samo Aragorna, koji nije jak kao i Sauron, onda i Odiseja koji nije moćan kao Posejdon. Usput, Posejdon je bog mora, ali i potresa, a Itaku često pogađaju potresi. Stvarnost je puno puta očuvana u mitu, pa onda i u svetoj pripovijesti. Inače, sveta pripovijest se od mita duboko razlikuje u recepciji, jer ju ustanove i širok krug čitatelja prihvaćaju kao istinu – prepoznaju u njoj svetost. Naglasio sam da prepoznaju, a ne da pružaju. Da se vratimo na Bibliju, ona tek u nekim dijelovima može biti romansa, spomenuo sam Mojsija, tu je i mali dio iz Otkrivenja s bliskim srazom Isusa Krista i Sotone“.

Sotona i Job: Paralele s književnošću

U svojim znanstvenim člancima, Slavić je raščlambu Northropa Fryea nadopunio tezom o srodnosti Sotone s klasičnim antičkim likom bomolochosa: „Sotona je blizak bomolohosu, lakrdijašu iz komedije jer sudjeluje u prijevarama s hranom i sa ženama. No, dok u komediji bomolohos operira na strani pozitivnoga eirona – takav je kuhar Jacques i takav je sluga La Flèche iz Molièreova Škrtca, takav je i naš Pomet – Biblija ima zlokobnoga prevaranta koji stalno operira s hranom i nastoji prevariti ili ocrniti ženu. On se sam očito time zabavlja, ali ujedno pravi one prevarene smiješnima i nesretnima. Tim ljudima, koji jesu prevareni, nije smiješno kad trpe zbog svoje naivnosti. Takva je zmija u Postanku, tako postupa Sotona u kušnji po Mateju, tako je na nizu drugih mjesta“.

Međutim, dodaje Slavić, nije neobično što je lakrdijaš iz Biblije „nešto drugačiji od lakrdijaša u drugim, recimo svjetovnim i puno manje bitnim komedijama“.

„Svaka prava umjetnina, to nas je naučio Kant u Kritici rasudbene moći, stvara svoja pravila, jasno na temelju otprije poznatih zakona. Biblijski je lakrdijaš Sotona sličan našemu inteligentnomu gnjusu Bukari iz Predstave Hamleta. Dopustite mi malu digresiju, ne bez vraga: kako je kobno malo mjesta dobio Brešan u Frangešovoj povijesti hrvatske književnosti na njemačkom. Žalosno je što se je vrstan povjesničar književnosti ponižavao takvim postupcima. No, malo što može iznenaditi poznavatelje naše književne scene“, dodaje naš sugovornik.

Na pitanje zašto tvrdi kako uvriježena tumačenja završetka Knjige o Jobu ne zamjećuju njegovu ironijsku narav, Slavić odgovara: „Da, po meni je sretan kraj Knjige o Jobu ironičan. Prava je nada u 19,26, kad Job, pijan od teške nesreće koja ga je pogodila, zaziva osobu o kojoj zapravo može tako malo toga znati. Ali ju ipak zaziva i razumije barem to da bi mogla pomoći. Ironičan kraj te velike knjige prethodnica je drugim ironičnim krajevima u zapadnoj književnosti, recimo posljednjoj noveli u Boccacciovu Dekameronu koja govori o strpljivoj Griseldi, onda je tu sretan kraj Šktrca, i poglavito Tartuffea, komedije o lažnom i grabežljivom pobožnjaku. Takav je kraj Kafkine Preobrazbe i Goldingova Gospodara muha – molim filologe da mi ne uzmu ovu temu, mislim o tome pisati“.

Moderna književnost i utjecaj Biblije

Na pitanje pak koji moderni i suvremeni autori, od 20. stoljeća do danas, ponajviše crpe iz Biblije – pri čemu bi bolje pitanje vjerojatno bilo koji ne crpe – Slavić odgovara kako je književnost „doista nepregledna“:

„Bavio sam se u svojoj disertaciji, a i poslije, našim Šopom i Eliotom – prvi je najveći hrvatski metafizičar, drugi je najpriznatiji kršćanski pjesnik 20. stoljeća. Nemoguće je razumjeti bez njih suvremenu književnost, kako ju je nemoguće shvatiti bez Bulgakova ili Manna. Oni koji negiraju, poput Joycea ili Yeatsa, traže druge oslonce, naime grčku odnosno keltsku mitologiju. Naš Krleža i Nijemac Johannes Robert Becher oslanjali su se na komunizam. Portugalski nobelovac Saramago – čita se Saramagu! – uporno niječe, ali ga nije moguće razumjeti bez katoličkoga katekizma. I njemu je komunizam bio blizak, no veliki poznavatelj njegova djela, mislim na Manuela Friasa Martinsa, nalazi u njegovu djelu religioznih impulsa. Naravno, religioznih na vrlo specifičan način. Simptomatičan je naš Cesarić, koji uglavnom šuti o kršćanstvu, ali su mu neke pjesme, a poglavito Povratak, prožete budističkim bliskostima“.

U hrvatskom je, međutim, kontekstu, ističe Slavić, „razvijeno pravo pravcato natjecanje u protubiblijskom intertekstu“:

„Tko je znao smisliti smrdljiviju gadost, taj je bio osut s više nagrada. Sjetimo se blasfemija s probavnim smetnjama noć prije kršćanskoga blagdana – ne znam jesu li kršćani uopće shvatili što taj neukus čini. Ili se prisjetite onoga autora, kojega su okitili kao da je sjevernokorejski general, a kojemu je glavni lik izlijevao sadržaj noćne posude po… možete pretpostaviti po čemu. Takvi dobivaju sve pohvale, zauzimaju sva bitna mjesta, pred njima kleče u strahu mlađi stvaratelji. Oni su puni ‘slobodarskoga i humanističkoga duha’. A, da netko samo malo kritizira ono što je njima sveto, odmah bi bio klerofašist i nacist, ljudožder i ustaša. Tako je to. Muči se godinama i desetljećima, naručuj literaturu sa svih strana, razbijaj glavu qalom i nifalom, čitaj izvornike – ali ako nisi njihov, ti nisi podoban pa si niškoristi. Naći će oni nekoga sebi odanoga, a ti jednostavno ne ćeš postojati. Dovoljno je da napišeš ‘ne ćeš’, i Oni već znaju što im je činiti“.

Što se tiče ostalih autora vrijednih preporuke – a koji su se uvelike oslanjali na biblijske motive – Slavić dalje navodi: „Eliotove i Šopove pjesme, Bulgakov, Tolkien, Golding i Trakl. Zanimljiv je Montale, koji ne prestaje nijekati, kao da se uporno nada kako će mu netko s one strane odgovoriti. On je i sam rekao da je kucao i kucao uporno, u čemu naravno ima i poze. Duhovit je i Houellebecq s Pokoravanjem, no s nekim njegovim izjavama se ne bih složio. Da, uvijek moram preporučiti Musilova Čovjeka bez svojstava – naizgled i nema puno biblizama, ali je možda i najpodcjenjenije djelo 20. stoljeća“.

„Glede fizički mrtvih pisaca hrvatske književnosti, spomenut ću najprije Dubravka Horvatića i najbolju novelu hrvatskoga jezika, naime Vruću listopadsku noć. Djelo govori o našim Schindlerima, protagonist je kristoidan lik i novela bi morala ući u sve hrvatske programe. Posebno je vrijedna i Horvatićeva Pjesan Lazarova. Čitatelje mogu samo zamoliti da ova kratka, a velika djela pronađu i u njima uživaju”, dodaje Slavić i nastavlja:

„I, dok je Horvatić poznat barem stručnjacima, Darko Deković je posve nepoznat. Njegova poema Dolina noćnih prikaza, uz Šopov Vječni preludij, biva najboljim djelom toga žanra koje je hrvatska književnost dala. Dolina noćnih prikaza istina izranja iz hrvatske povijesti, no Hrvatska u njoj nije nigdje spomenuta. Borba protiv zla, a bez patetike, metafizika bez nametljivosti i jasnoća bez gubitka dubine, sve to krasi ovu poeziju. Djelo bi, po mojem sudu, moralo ući u sve programe za književnost u Europi. Ova bi umjetnina imala što poručiti prostoru i narodima od Malte do Finske i od Ukrajine do Irske. Dostupna je samo u časopisu Dometi i u mojoj knjizi Simboli i proroci“.

„Od živućih pisaca, sramotno je loše poznat Robert Međurečan – ima možda najbolju ratnu scenu nakon Kumičićeva prikaza strijeljanja u djelu Pod puškom. Malo se čita Miro Međimorec i njegov dnevnik Piše Sunja Vukovaru. Puno više pozornosti zaslužili su i Velnić i Biletić i Josip Sanko Rabar. Veljko Barbieri i Hrvoje Hitrec vrlo su domišljato ponižavani“, zaključuje Dean Slavić, koji je u posljednjih godinu dana i sȃm objavio dva književna djela: pjesničku zbirku Morana i prvi dio romana kronike Povratak u život.